Leonida Kifer je 35-godišnjakinja iz Daruvara.
Nažalost, od prvog dana traje njezina borba za život. Rodila se sa skoliozom kralježnice, ima jednu nogu kraću 2.5 centimetra, pati od teške depresije i ima 60% tjelesnog oštećenja na donjim ekstremitetima.
No, teška životna sudbina nije ju sputala da ostvari svoje snove. Završila je fakultet te je pravi primjer osobe koja se cjeloživotno obrazuje. Uz borbu za svoj status, puno truda ulaže pomažući drugim osobama s invaliditetom.
"Kao da smo niža vrsta ljudi. Diskriminirani smo na više strana zbog svog zdravstvenog stanja"
Imala je teško djetinjstvo.
- Za život sam se borila od prvih dana. Kao nedonošče sam u bolnici bila zaražena bakterijom Escherichiom coli. Nakon toga su slijedile godine borbe za život. Od šeste do osamnaeste godine sam nosila ortozu. Bilo je jako teško odrastati kao drugačiji u maloj sredini. Nikada nisam radila tjelesni, potajno sam naučila voziti bicikl te se nikad nisam rolala. Nisam smjela ići na kišu jer sam imala ortozu od željeza i postojala je mogućnost da me udari grom. Bila sam neshvaćena i drugačija - kazala nam je Leonida na početku razgovora.
U četvrtom desetljeću postojanja moderne hrvatske države osobe s invaliditetom još uvijek nemaju status koji zaslužuju.
- Mislim smo kao društvo još uvijek u nekim davnim vremenima. Osobe s invaliditetom su još uvijek tabu tema i igračka. Na nas se misli samo kada se skupljaju politički bodovi, a u svakoj drugoj situaciji smo sramota i o nama se ne priča. Kao da smo niža vrsta ljudi. Diskriminirani smo na više strana zbog svog zdravstvenog stanja. Spomenula bih zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i pronalazak posla. Tu se ona događa na najvišoj razini - upozorava.
U Hrvatskoj je trenutno oko 150.000 osoba s invaliditetom. Istaknula je jedan problem.
- Osobe s invaliditetom ovise o udrugama ili pojedincima koji poput mene istupaju u javnosti. Dok god nismo umreženi zajedno, to je veliki problem. Treba razmišljati dugoročno kod kreiranja mjera. Ovo što sada imamo je kratkoročno. Naprimjer, sve naknade i olakšice za zapošljavanje osoba s invaliditetom idu poslodavcu. Ne postoji nešto što će takvu osobu motivirati da se još više trudi. Mjere trebaju biti sveobuhvatne te posao ne smije isključivati pravo na pomoć i njegu ili osobnu invalidninu. S jedne strane se potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom, a s druge nam se oduzimaju neka prava - govori Leonida.
"Rad osoba s invaliditetom je fenomenalna stvar jer više niste zarobljeni kod kuće. Imate svoje obveze i kroz svoje rezultate možete vidjeti koliko ste korisni za društvo"
Problem su i sadržaji na ulicama.
- Katastrofa su. Pločnik i kolnik nisu jednake visine i otežan nam je prelazak ceste. To je ljudima s kolicima velik problem. Staze su uske i teško se kretati među ljudima. Nedostaju nam rukohvati. Zbog posla obilazim javne institucije i one su u još gorem stanju. Nemam se za što uhvatiti. Nešto se ulagalo kroz europske projekte, ali problem je što se ne koriste dizala. Naprimjer, nisam uopće znala da u Domu zdravlja koji pohađam postoji dizalo. Nemamo informacije i to je veliki problem. Nema smisla uložiti u nešto, a da služi samo za slikanje - kazuje nam.
Završila je studij javne uprave, koji je trajao pet godina, ali time se nikad nije bavila.
- Završila sam par neformalnih modela cjeloživotnog obrazovanja. Postala sam voditeljica pripreme i provedbe EU projekata i odnosa s javnošću. Nakon trogodišnjeg stručnog studija u Požegi, upisala sam još dvije godine izvanredno javne uprave u Osijeku, sustav me nije tjerao da to upišem, radilo se o mojoj želji i volji. Mislim da ću još nešto upisati jer sam željna znanja. Obrazovanje i znanje su nešto u čemu sam konkurentna drugima. Moram reći da su obrazovne ustanove neprilagođene osobama s invaliditetom. Nije nam prilagođen ni program. Imam osjećaj da smo zapeli u devedesetima. Kada kažem da želim upisati još jedan fakultet, znaju mi reći da su to gluposti. Nemam komentar na takvo što - pomalo tužno će.
Njezina borba se isplatila prije četiri godine.
- Zaposlila sam se 2018. godine u socijalnoj zadruzi Humana Nova u Čakovcu. Tada sam svoj život i snove dobila natrag. Prvi put sam si kupila sunčane naočale s dioptrijom, mogla sam ići prijateljima na rođendane. Nisam se više sramila što nemam novaca. Rad osoba s invaliditetom je fenomenalna stvar jer više niste zarobljeni kod kuće. Imate svoje obveze i kroz svoje rezultate možete vidjeti koliko ste korisni za društvo. To je najispravniji način integracije osoba s invaliditetom u zajednicu. Trenutno radim u Quahwi u Zagrebu, a prošle jeseni sam se doselila u grad koji mi kao osobi s invaliditetom može dati sve ono što mi mala sredina nije dala, iako se svugdje iznova borim s određenim predrasudama - priča nam ova nevjerojatna žena.
"Rekla bih da moj radni dan počinje s bolovima, a završava radošću"
Njezin dan dugo traje.
- Budim se u šest ujutro jer mi treba sat i pol da dođem k sebi dok popijem sve lijekove. Bez lijeka protiv bolova ne bih uopće mogla odraditi svoj radni dan. Sada radim u Zagrebu te putujem javnim prijevozom, što mi puno znači. Na poslu radim u administraciji, a pomažem i kolegama. Rekla bih da moj radni dan počinje s bolovima, a završava radošću. Otkad sam među ljudima, imam osjećaj da sam procvjetala. Borim se s depresijom koja mi je izazov u svakodnevnim aktivnostima. No, ona je uz podršku kolega svedena na minimum - zahvalna je.
Na kraju je uputila poruku.
- Vjerujte u svoje snove, što god vam rekla okolina. Ne mogu govoriti u superlativima što se tiče položaja osoba s invaliditetom. Mislim da trebamo svi zajedno puno više raditi. Veselim se svakom angažmanu, gdje god me se pozove. Neću odustati od svojih novih početaka i borbe za zdravlje koja je preda mnom - zaključila je Leonida.
