Živko Jeličić – Buža: Ne možeš s njom, ne možeš bez nje

Predstava Živka Jeličića „Buža“, prikazana je pod vedrim nebom u dvorištu splitskog HNK-a.

Kako najbolji prijatelji postanu ljuti rivali? Zašto je susjedova svakodnevica uvijek zanimljivija od vlastite? Zašto prijatelj cijeli život šuti o mračnim tajnama, a neprijatelj ih
otkrije? Je li rupa u zidu dovoljan povod za mučno suđenje? Na sve to i još mnoga pitanja
odgovara predstava Živka Jeličića „Buža“, prikazana pod vedrim nebom u dvorištu splitskog
HNK-a. Usprkos riziku sudara glumačkih glasova s bukom splitskih ulica, ambijent je sjajno
korespondirao s temom – na kraju krajeva, tko bolje od Splićana razumije kako je to kad se svaki šušanj iz susjedna stana čuje, komentira i (pr)osuđuje?


Kazališna „Buža“ ima težak izazov i objektivan hendikep – za istoimenim filmskim remekdjelom u režiji Vanče Kljakovića i neponovljivoj izvedbi Špira Guberine i Ivice
Vidovića zaostaje velikih 29 godina. Film je u tom periodu stekao kultni status, a
gorespomenuti glumci postali su sinonim za zaraćene susjede Vitu i Peru. Joško Ševo i
Trpimir Jukić sa svojim „šjorama“, koje utjelovljuju Snježana Sinovčić i Ksenija
Prohaska, nisu imali nimalo jednostavan zadatak – ne može se to čak ni nazvati
popunjavanjem tuđih cipela, jer svaka je od glumačkih postava „Bužu“ prilagodila svome
humoru i senzibilitetu, do te mjere da usporedba može samo nepotrebno naštetiti jednoj od
njih.

Tema, jezik, problematika i humor „Buže“ bez sumnje izravnije komuniciraju sa starijom
publikom, što je očekivano s obzirom na razdoblja djelovanja autora priče, Živka Jeličića, i scenarista Vanče Kljakovića. Vrijeme u kojem preglasna plesna glazba susjeda navede na
zamisao da probuši zidnu rupu za još glasniji budući TV vjerojatno je prošlo, a obračuni
završavaju drugačije. Iako je šjor Pere svjestan da „komadić matunčića“ koji je udario
njegovu šjoru Terežu u glavu ne može ozlijediti nikoga, odlučuje svoju pravdu istjerivati na
sudu zbog – principa. Princip i ponos glavni su pokretači emocija zaraćenih susjeda koje
njihove supruge neuspješno pokušavaju odvratiti od sučeljavanja, pa se naposljetku i same
prilagođavaju bizarnome sukobu, šjora Tereza kao žrtva matunčića, a šjora Anježa kao sudac pred kojim suprug vježba svoju obranu i protunapad.

Iako je buža u zidu između dva stana, dvije Gospine slike i dva kreveta dala dodatni prostor za buku i prepucavanja, čini se da Pere i Vito jedva čekaju ispovjedaonicu te vrste jer, s obzirom na njihove šablonske živote, nemaju mnogo zabave izvan svojih skromnih stanova. I svađa je komunikacija, a naposljetku ih do ludila nije dovela ni rupa u zidu, ni prijetnje, ni bezobzirno prekopavanje po grijesima prošlosti, nego pokušaj zatrpavanja buže plahtama i novinama, što je jednako umiranju komunikacije među starim prijateljima.

Šjor Vito u trenutku promišljanja o buži dolazi do zanimljiva zaključka: „Koja je blagodat
ova naša buža, koji dar nebeski! “Mo’š mi odatle i prdac poslat!“ Tako publiku navodi na
zaključak da buža nije samo rupa u zidu, nego i stanje uma, pukotina koja spaja i razdvaja, a sama je tomu najmanje kriva – ona je samo povod događaja i sukoba u dvjema obiteljima, ali uzroci leže u njima samima. Možda je ta pročišćena metaforika, koja gledatelje od prvog trenutka favorizira u odnosu na likove (jer gledatelj vidi obje strane priče), ključni detalj zbog kojega Buža, koju film vječno čini drugotnom, ipak uspijeva preživjeti nakon toliko godina.


Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
1
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0