14 planinara na čelu sa Stipom Božićem i Vedranom Mlikotom je 12. rujna krenulo iz Zagreba u Nepal kako bi se popeli na 6.476 metara visok himalajski vrh Mera Peak. Kako je prošao prvi težak uspon doznajemo od člana ekspedicije Tea Bartulovića.

– DAN JEDANAESTI: Na muci se poznaju junaci (30.09.2017)

Ustajem barem satak vremena prije nego što bi trebali, dan uoči napada na high camp adrenalin je tako jaki da mi jednostavno neda spavati. Najprije izlazim vani da vidim kakvo je vrijeme i na sreću izgleda da je naš Sherpa Navang uspio poništiti Stipinu koščicu od sinoć i kako stvari stoje mogli bi imati pa gotovo idealne uvjete za prvu polovicu finalnog uspona na Mera peak. Vraćam se u sobu i još jednom odvagujem opremu jer od danas sve što mi treba nosim sam da ne spominjem da kao tehnički najspremniji i već unaprijed određen kao vođa jednog naveza nosim i onaj ‘zlu ne trebalo’ dio opreme oko kojeg se drugi ne sekiraju. Pizam svoj, Mateov, Franin, Vedranov… Svi su uvjerljivo lakši al tako ti je to kad odabereš da budeš team leader.

Doručak klasika s tom razlikom da je jaje danas pečeno, ugodna promjena iako se nutritivno gledajući i nije mnogo promijenilo. Odmah po doručku prisustvujemo obredu koji je Navang priredio za nas kako bi nam poželio puno sreće i lijepo vrijeme, svi dobivamo po šaku riže koju bacamo na obrednu vatru te malko obrednog piva na dlan (je dobro ste pročitali) kojeg smo morali polizati…

Gotovo cijelo mjesto se skupilo, gledalo sam obred i zatim nas šutke ispratili u nepoznato. Po dobrom starom običaju TeMaVi se odvojio odmah na početku i nastavio prema ledenjaku tek tu i tamo se zaustavivši da napravimo koju fotografiju prekrasnih snijegom i ledeno okovanih vrhova koji su jedan po jedan izvirali pred nama da bi se ukazali u svoj svojoj ljepoti.

Na ledenjaku se opremam za najteži dio uspona od kako smo pošli, treba pregaziti 600 metara snijega i leda i pokušati se dokopati high campa. Ovo je ujedno znak da nam se team raspada jer dalje ne možemo skupa obzirom da vodimo različite grupe. Viki uzima četvero ljudi, redom kako stižu i odlazi. Ja uzimam uže, slažem navez, ukapčam se prvi, Mateo zamnom, Frane će zadnji ali nam fali dvojka u sredini i na kraju nam se nevoljko pridružuju Biko i Vedran Kristić iako sam svima obećao da nema trke i idemo lagano step by step.



I onda počinju muke po navezu, kreni, stani, povuci, potegni, kako god kreneš nekome ne odgovara i sve to na abnormalnom teškom usponu, nisam se u životu satra kao danas a proša sam sve i svašta, ekipa mi je doslovce padala na koljena, vukao sam, potezao i hrabrio no usprkos svemu jedan član naveza nas je odlučio napustiti i sačekati slijedeću grupu. U biti koliko je teško bilo ponajviše govori to da mi je Mateo nekoliko puta rekao stani molim te, vučeš nas a mi ne možemo i onda bi ja uvijek aj idemo još deset koraka pa stajemo, idemo do križanja pa stajemo, ajmo još desetak minuta i gore smo i na kraju je upalilo.

Nešto prije dva sata dolazimo do extremno lijepog high campa omeđenog ogromnom prjevjesnom stijenom i prekrasnim ledenjakom sa desne strane koji kao da nas upozorava gdje smo i na kojoj visini, a kad smo kod visine treba spomenuti da smo došli do respektabilnih 5800 i pali ko pokošeni. Nakon što smo se rekuperirali i smjestili po šatorima sa Mladenom, Mateom i svojim četveronožnim prijateljem odlazim na kratku aklimatizacijsku turu kojih stotinjak metara iznad kampa odakle kao nagradu dobivamo predivan pogled na camp i neke sedamtisućnjake u pozadini.

Po povratku taman stižemo na Vikijev brifing, još jednom upozorava da ako neki žele odustati sada je vrijeme ili eventualno sutra u prvih 50 do 100 metara jer će sve poslije biti strašan problem a beki su čak i prije ovoga najavili da bi mogli odustati ujutro.

Na počinak idemo puno ranije nego inaće jer ustajemo u pol noći, u pola dva i čeka nas dug i neizvjestan uspon. Eto, moram i ja leći , čudim se sam sebi da sam smogao snage i ovo napisati… – napisao je Teo Bartulović.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0