Alpinističkim pranjem prozora i drugim radovima na visini bavi se i Duje Jurjević, vlasnik tvrtke ROPAX. Naš sugovornik ima jako zanimljiv i dinamičan posao, ali prema njegovim riječima to je posao kao i svaki drugi uz pojačanu dozu opreznosti.
Sve je krenulo još u mlađim danima kada se penjao po Marjanu.
"Svi visinski radovi, pa tako i perački, su vezani uz neki sport, a to je kod mene slobodno penjanje u mladim danima kada smo se skinuli s Marjana. Išli smo spojiti ugodno s korisnim. I kako bi s Marjana išli prema gradu s opremom na nama koja bi i zveckala, ljudi bi skužili s čime se bavimo i počeli su nas pitati 'možeš li mi montirati antenu, možeš li mi skinuti mačku sa stabla, popraviti nešto oko prozora, oprati prozor i malo po malo je to preraslo u biznis koji traje nekih 25 godina", kazao nam je Jurjević.
Usluge pranja prozora, čišćenje, pranje staklene fasade, održavanje izloga, uklanjanje škrabotina i drugih zaprljanja, samo je jedna od usluga visinskih radova kojima se Jurjević bavi.
Najveći neboder na kojem je radio bio je visok nekih 80 metara. Najteže je, kaže, otisnuti se preko ruba zgrade jer prilikom pranja prozora na visokim zgradama uvijek se kreće od krova.
"U početku bude teško, ali poslije to postane rutina pa čovjek to više ne gleda kao nekakav problem. Kada pređeš deset metara sve ti je isto, sve je to manje više isto. Nije problem visina, problem je pod. Ne treba se bojati visine nego poda koji je tvrd", kroz smijeh nam kazuje.
Iskustvo u penjanju, vještina, baratanje s alatom
U ovom poslu daleko je najvažnije iskustvo u penjanju, ali jednako tako snalažljivost i vještina u rukama. Također, bitno je imati i povjerenje u kolegu jer ako nešto, ne daj Bože, pođe po zlu, to treba biti osoba na koju možete i morate računati.
"Posao visinskog radnika je zahtjevan, ali ako ima uigrana ekipa koja se time bavi to se odradi bez problema. Kada vi nekoga dovedete tek s Marjana koji se ne boji visine, koji zna baratati s opremom, a ne zna držati kliješta i bušilicu u ruci, onda ste u problemu. Za formiranje jednog visinskog radnika nije samo uvjet da se ne smije bojati visine i da zna visit nego treba znati u rukama, treba znati raditi s alatom. Za riješiti problem na podu treba ga znati riješiti i na visini.
Poželjno je imati kolegu od povjerenja, ali postoji jedan svjetski standard tako da kada se polažu ti certifikati, vi možete ići i s nekim iz Amerike, Australije, Kolumbije i znat ćete sve iskomunicirati jer ste prošli isto gradivo i dobili ste isti pečat da znate to raditi i zbog toga je poželjno da svatko to položi", pojašnjava nam.
"Sigurniji smo na opremi nego vozači automobila"
Prilikom izvođenja radova na visini, osigurani su užadi u kontroliranim uvjetima. Uvijek imaju dva užeta kojima su pričvršćeni, glavno i pomoćno.
"Po standardu osoba uvijek treba biti pričvršćena u dvije točke, dakle dva konopa, glavna sprava za spuštanje i penjanje i pomoćna sprava koja funkcionira isto kao pojas u autu: kada krene naglo nizbrdo ona se zablokira", objašnjava nam,
Na upit o nezgodama na visini odgovara negativno odnosno da do njih nije došlo te to argumentira riječima: "Čovjek koji pere prozore na opremi s kojom barata je sigurniji nego primjerice vozač automobila".
Visinski radnici osim dobrog pogleda na okolinu često imaju i pristup da zavire u unutrašnje prostore zgrade na kojoj rade. Kroz smijeh se Jurjević prisjeća zanimljivih slučajeva pa komentira:
"Podaci će biti poznati redakciji", pa nastavlja: "Čujte, čovjek vidi svega, osobe u različitim pozama, ali i egzotične kućne ljubimce. Svega ima."
Prljavi prozori u Lijepoj našoj
U Hrvatskoj se na nekim zgradama prozori peru jednom u deset godina što je itekako vidljivo i običnom prolazniku. Jurjević se slaže s nama u činjenici da se u Hrvatskoj prozori peru jako rijetko. Ista stvar je i sa zgradama u Splitu.
"Ne peru se dovoljno često jer em je skupo em firme ne naručuju pranja tako često iako bi to trebalo biti redovito jer bi ogledalo poslovanja trebalo biti i da ti je čista zgrada. Onda se tu škrtari i kada odluče oprati traže da to bude jako dobro. Pokušajte vi kući oprati prozore jednom u tri godine, vidjet ćete na što će izgledati i kako ih oprati tada", rekao je.
Na pitanje je li on taj koji kod kuće pere prozore odgovara potvrdno.
"Da, jako brzo i efikasno".
Ovaj posao visinskog radnika će raditi dok mu ne dosadi ili dok mu fizičke mogućnosti to dopuste, ali u jedno je uvjeren - da će samo prati prozore, e neće.
"Ovi radovi me privlače jer je svaka zgrada drugačija. Da moram raditi na jednoj zgradi cijeli život kao što to rade u San Franciscu ili Dubaiju gdje se samo vrte u krug, e to ne bi moga. Ovo govorim iz perspektive visinskog radnika, a da moram prati prozore cijeli život ne bi mogao. Ja operem jednu zgradu i tri mjeseca ne želim prati prozore, to je jako zatupljujući posao.
Osim pranjem prozora, bavim se visinskim radovima koji uključuju montaže raznih reklama, klima, popravcima fasada, održavanjem zgrada,...i zanimljivo je".
Na kraju razgovora nas je zanimalo je li u ovome poslu idealno to što šef ne može doći do njega u svakom trenutku, bilo osobno bilo putem mobitela.
"Ma sve se danas može. Prije je bilo drugačije, ali sada je došla tehnologije i šef doslovno upali dron i dođe do vas i vidi što radite. Nema zabušavanja", potvrđuje da šef ipak i u ovome poslu nadgleda svoje radnike.
