U 86. godini preminuo je prof. dr. sc. Miroslav Bertoša, profesor emeritus, jedan od najcjenjenijih istarskih, ali iz hrvatskih povjesničara. Iza njega ostaju znanstveni radovi, knjige i predavanja koji su imali neupitno važan utjecaj u istarskoj i hrvatskoj historiografiji.
Kao spomen na njegov lik i djelo te utjecaj koji je imao na hrvatsku historiografsku scenu i studente kojima je predavao, stoji mnoštvo nagrada koje je primio za života od kojih su najistaknutije nagrada za istaknutog radnika grada Pule, državna nagrada za znanstveni rad, odlikovanje Redom Hrvatskog Trolista i Spomenicom Domovinske Zahvalnosti te nagrada Grada Pule za doprinos unaprjeđivanju znanosti u domeni povijesti, navodi Index.
Najviše istraživao novovjekovnu Istru, ostavio nemjerljiv utjecaj na istarsku, ali i hrvatsku historiografiju
Miroslav Bertoša rođen je 1938. godine u Beogradu, u obitelji istarskih emigranata iz Pazina. Nakon gotovo deset godina života u Beogradu, s obitelji se vratio u Pulu, gdje je završio osnovnu školu i osam razreda Hrvatske gimnazije Branko Semelić.
Nakon toga je diplomirao povijest s književnošću na Pedagoškoj akademiji u Puli, a potom povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je ujedno i obranio doktorsku disertaciju pod naslovom „Gospodarske i društvene prilike u mletačkom dijelu Istre u doba kolonizacije 16. i 17. stoljeća“.
Bertoša je svoj znanstveni interes najviše usmjerio prema Istri u novom vijeku, ali povremeno je zalazio i u starija i novija razdoblja. Glavno područje njegova znanstvenog interesa obuhvaćalo je istraživanje gospodarskih, društvenih, etničkih, migracijskih, kolonizacijskih i kulturno-antropoloških pojava u Istri (prije svega u njezinu mletačkom dijelu), i to od kraja 15. do kraja 18. stoljeća.
Njegovo višedesetljetno djelovanje i rad tiču se i proučavanja te kritičkog vrednovanja istarske historiografske baštine. Također se bavio demografskom poviješću, a u tome je posebnu pozornost posvećivao kretanjima u europskoj povijesnoj znanosti, osobito avangardnim nastojanjima francuske Škole Annales.
Bavio se i temama iz suvremenih promišljanja o problemima razvoja povijesne misli i historiografije općenito te metodologije nastavnog i znanstvenog procesa u povijesti. Od druge polovice 60-ih godina sustavno je istraživao u mnogim arhivskim i drugim fondovima i zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu, napose u Italiji i Francuskoj.
Prvi generalni konzul RH
Redovita služba trajala mu je 45 godina, od 1963. do 2008. Prvotno je, od 1963. do 1969. radio kao asistent na Pedagoškoj akademiji u Puli, potom je do 1995. bio zaposlen u tadašnjem Sjeverojadranskom institutu JAZU, sada Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci – Područnoj jedinici u Puli.
Dužnost prvoga generalnog konzula Republike Hrvatske u Trstu obnašao je od 1995. do 1999., a potom se vratio struci. Od 1999. do 2003. bio je upraviteljem Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci; kasnije, od 2019. do smrti, i njegovim voditeljem. Od 2003. do umirovljenja 2008. bio je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Puli.