Maiann Suhner sam upoznao 2016. godine. Sjedila je u kafiću u Dominisovoj u kojem smo danas, dvije godine kasnije napravili ovaj razgovor. Maiann dolazi iz Nuechatela u Švicarskoj, po zanimanju je botaničarka.

Ako ćemo biti literarni i ako ćemo je uspoređivati s nekim književnikom, ona bi bila Alberto Fortis, zapadnjak zaluđen morlačkom kulturom i balkanskom regijom. Ako bismo je uspoređivali s nekim književnim likom, mislim da bi bila nekakva kombinacija Antuntuna i najpoznatijeg Cervantesova viteza. Prije dvije godine se uputila do Istanbula, preko Bosne, pedalirajući. Trebali ste je samo vidjeti na onoj velikoj bicikli s one dvije poluprazne bisage, zabundanu u jaknu i šal. Govorila mi je, za razliku od danas, na engleskom, da joj pričam o Balkanu, jer želi upoznati zemlje iz kojih dolazi mnoštvo njenih susjeda o kojima se u Švicarskoj priča s toliko predrasuda.

Danas je bogatija za dvije godine iskustva, priča jezik, zna da je zima u Bosni hladna, da su ceste bez biciklističkih staza, da skratimo, zna sve što znamo i mi, no na to gleda iz toga svog antuntunovskog drugog kuta.

Maiann, što ti bi prije dvije godine da ususret zimi sjedneš na biciklu i uputiš se put juga?

Sjećam se da je i tada bila aktualna ova izbjeglička kriza, dizale su se ograde i huškalo se ljude na te jadnike koji dolaze bez ičega tražiti sigurnost i bolji život u Europi. Ja sam išla istim tim putevima, samo u obrnutom smjeru. Bilo mi je očajno gledati kako su meni, koja imam putovnicu bogate Švicarske, sva vrata otvorena, a kako oni izgladnjeli i poniženi stoje iza žice i gledaju hoćeš li im udijeliti kakvu milost. Doma imam dosta prijatelja s Balkana, o njima kruže razni stereotipi, htjela sam se na licu mjesta upoznati s njihovom kulturom i vidjeti odakle dolaze i zašto su takvi kakvi su.

Nisi došla do Turske?

U Hrvatskoj su me upozoravali da je hladno i da su ceste loše, kao što vidiš, najbolje se uči kada stvari osjetiš na svojoj koži. Vozila sam bez ikakvog problema iz Švicarske preko Austrije, Slovenije i Hrvatske. U Hrvatskoj sam u Blacama, koje su mi bile zadnja postaja u vašoj zemlji, kod obitelji Hrvoja Sršena brala mandarine, gotovo u kratkim rukavima, onda sam se preko Počitelja uputila do Mostara, tamo prespavala, pa za svega jedan dan dopedalirala u Sarajevo. Tamo je klima drugačija, ceste lošije. Bilo je strašno hladno. Tako da sam odlučila dva mjeseca stati u Sarajevu i jednostavno sam se zaljubila u Bosnu.

Dva mjeseca Sarajeva?

Nisam bila samo u Sarajevu, putovala sam po cijeloj Bosni. Posjetila Bosansku Krupu, Travnik, da ti sve ne nabrajam. Ima ti jedna smiješna priča, moji su roditelji primili jednu obitelj iz Bosne da živi kod nas za vrijeme tog vašeg prokletog rata. Mithad i Medina su rodom iz Tuzle. I kad se završio rat oni su se vratili natrag. Mene su njihova djeca u Švicarskoj, Alma i Edisa, kad smo bile curice, učile pjesmicu Eci peci pec… To mi je bila najdraža dječja pjesma. I puno godina nakon, ja u Bosni i zaputim se u Tuzlu. Odmah sam našla svoje Bašiće. Oni su me odlično primili, svugdje me vodili. Pokazali mi Srebrenik gdje je prekrasna kula, taj kraj po meni izgleda kao moj kanton Appenzell, poznat po brdima, livadama i malim selima.

Ma čekaj, znači ti od malena pričaš naš jezik?

Ne, ja sam došla u Bosnu bez da sam znala riječi jezika, samo tu pjesmicu. I onda sam, bez ikakvog formalnog obrazovanja, uzela Andrića i čitala ga na izvornom i na francuskom jeziku. Meni je Travnik fantastičan grad, čudno mi je kada vidim da ljudi iz Hrvatske slabo znaju o Travniku. Travnik je dao možda najvećeg književnika s ovih prostora. Strašno mi smetaju te političke konotacije koje se vežu za Andrića, umjesto da ga čitate, vi mu brojite krvna zrnca.

Svi mi imaju potrebu objasniti čiji je on, meni je Andrić moj, ja se prepoznam u njegovom rukopisu. Njega je iznjedrila ta slojevita Bosna, orijentalna i zapadnjačka u istoj rečenici. Da mu je Hrvatska ponudila, u vremenu kada je objavljivao svoje prve pjesme, kakvu stipendiju, možda ne bi imao potrebu lutati i naći sebi čvrst krov nad glavom negdje drugdje. Ali kažem, on nije ni tvoj ni moj, on je univerzalan i svačiji.

Vodila si turističke grupe iz Švicarske u Bosnu?

Napravila sam projekt koji sam ponudila agenciji u Švicarskoj. Nije mi bila primarna zarada, da ti pošteno kažem nisam se obogatila na tome. Želim jednostavno raditi promociju Bosne u Švicarskoj, mislim da se mogu povući brojne paralele između te dvije zemlje, samo jedna je sada miljama daleko od druge zbog nekoliko razloga, vama poznatijim nego što su meni. Jako mi je pomogao Enes Škrgo, kustos Muzeja „Rodna kuća Ive Andrića“ u Travniku.

Pomogli su mi i drugi, ali najveću inspiraciju sam dobila biciklirajući sama. Vi imate problem s pretrpanošću Plitvica, masovni turizam nije dugog vijeka. Znaš li da je do Bihaća iz Hrvatske dolazila uskotračna pruga koja bi, kada bi se revitalizirala bila najljepša planinska pruga u Europi. Tako bi se uz pomoć NP Una rasteretile Plitvice. Vi niste svjesni kako zapravo mali dio svijeta zna za vas, kada vas otkrije veliko azijsko tržište, vjeruj mi ova pretrpanost gostima na koju se žalite neće biti ništa za ono što vam se može desiti. Tebi je smiješno, ali svijet je velik i danas svatko može putovati, a vaši su resursi tako mali da ih jako lako uništite.

Uzmite Bosnu za zemlju partnera, rasteretite sebe i pomozite njima. Jer samo ekonomski prosperitet može donijeti mir u ove krajeve. Gradeći samo bogomolje, a ne tvornice, ne radi se dobro nijednom narodu.

Spominjala si mi izbjeglice, jesi li ih ovog puta srela?

Da nema rata ne bi bilo ni izbjeglica. Često se uhvatim da trabunjam što bi bilo kad bi bilo, ali mi smo jednostavno takvi, spremni na otimačinu i ubojstva. Nije mi jasno što dobivamo tom ksenofobijom. Ja da ne zaradim doma i da sam prisiljena na neku migraciju, vjerojatno bih ukrala ili umrla od gladi putem. Ti ljudi su pothlađeni i gladni. Kada dođu televizijske kamere muškarci su u prvom planu jer te izbjeglice dolaze iz kultura gdje žene šute. Vjeruj mi žena ima, ako ne više, onda isti broj kao i muškaraca na tim rutama.

Moja Švicarska potpisuje razne konvencije, pravimo se pametni. Znaš li koliko smo oružja izvezli dolje? Mi smo veliki proizvođači oružja. Uz čokoladu, satove i sir proizvodimo ogromne količine oružja. Jesi znao to? E, pa kad smo ih sposobni naoružati i to unosno naplatiti, onda se moramo znati nositi i s posljedicama koje svaki taj ispaljeni metak donese. Europa je jako licemjerna. Neće nas pojesti emigranti, mi ćemo se ugušiti u našoj hipokriziji.

Povuci mi te paralele Bosne i Švicarske, kako te dvije zemlje mogu stati u istu rečenicu?

Mogu, itekako. Obje su lijepe, obje imaju bogatstvo naroda i vjera, jezično bogatstvo. Ali Bosna je primjer kako rat ne donosi ništa dobra. Na splitskoj tržnici sam srela gospođu koja je iz Bosne, prodaje ručno rađene vunene proizvode. I nju strašno vuče da se vrati u Bosnu, ali političari su tamo očajni. U Bosni su to, da budem potpuno iskrena, lopovi i huškači a u Švicarskoj ljudi, sa svojim manama i vrlinama, koji znaju da se moraju brinuti o javnom dobru jer, po sili zakona i odabirom naroda, u suprotnom gube posao. Švicarska je tu gdje je jer je godinama neutralna i kada nemaš rata, a imaš političku stabilnost lako ti je prodavati pamet svima drugima.

Razlika između Bosne i Švicarske su političari i to što Švicarska dugo nije osjetila rat i sve što rat nosi, ne može mi nitko kazati da je jedan narod gluplji ili nesposobniji od drugog. Stavi Švicarca u Bosnu, a Bosanca u Švicarsku, vidjet ćeš kako će se koji snaći.

Kakvi su ti planovi za budućnost?

Vraćam se kući gdje radim kao botaničarka. Pripremam kursove za nove grupe. Kada ispoštujem sve dogovoreno ponovno ću se vratiti u Bosnu. Nadam se živjeti na relaciji Bosna – Švicarska. Željela bi pomoći Bosni koliko mogu, ne mislim da sam ja Bogom dana, ali koliko mogu, napravit ću. Imam mnoštvo planova, ne samo vezanih uz turizam, nego spremam projekte za djecu u Bosni vezane za moju struku. Informirat ću te, znaš da prije i nakon Bosne uvijek svratim u Split, kako vi kažete „najlipši grad na svitu“.

Sviđa ti se Split?

Naravno da mi se sviđa. Namjerno ti neću da pričam o Splitu i Hrvatskoj. Znaš da volim ove krajeve, vaše bogatstvo prirodnih ljepota i kulturne baštine. Ovo što ću sada kazati tebi može zvučati ludo, ali vi ste ovdje miljama daleko ispred Bosne zahvaljujući turizmu. Samo ne dajte da vas taj turizam stihijski uništi i da vam ukrade dušu. Meni je super što mogu sjesti za stol u srcu Splita s domaćim ljudima. Dok sam te čekala nije bilo mjesta i šjor Stjepan mi je ponudio stolicu, kao sjedni sa mnom svi smo domaći. Te srčanosti u hladnoj Europi nema. Imamo novaca, imamo škole, ali imamo i tu otuđenost. Ne dajte da vam je zapakiramo i prodamo.

Daj, još mi nešto na tom tečnom slavenskom idiomu jezika, reci za kraj.

Želja mi je da se Balkan stabilizira, da nacionalnost nije ključ i početak svega, da živite u miru. Ponos na svoje je jedno, a mržnja i nepovjerenje su nešto sasvim drugo. Zaboravite prošlost više, glupo je slušati iste priče za različitim nacionalnim stolovima. To možete samo ekonomskim napretkom i uređenim društvom. Ja sam ovdje samo gošća, uvijek ću se vraćati jer sam zavoljela ove krajeve, ali s ovakvim političarima i s ovakvim načinom razmišljanja uvijek ćete biti tamo neki Balkan na periferiji Europe. Vi to niste i nemojte biti!



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime