INTERVJU Stipe Božić: “Ovaj put nisam stigao do vrha, ali sam ostvario ono zbog čega sam otišao”

Nakon povratka iz Nepala, najpoznatiji hrvatski alpinist je s nama podijelio dojmove s ekspedicije "Vlaji na Himalaji", a dotakao se i nekih drugih tema

Cijela je Hrvatska prošli mjesec pratila doživljaje hrvatskih planinara, samoprozvanih “vlaja”, na putu do 6.500 metara visokog vrha Mera Peak u nepalskim Himalajama. Vrh su naravno, osvojili, jer vlaji ni ne znaju drugačije, a osim vlastitom trudu i mukotrpnim pripremama ,na tome mogu zahvaliti i dobroj organizaciji od strane najpoznatijeg hrvatskog alpinista, Stipe Božića.


Iako se tek vratio s napornog puta, Božić nema baš vremena za odmor. Osim što se bavi alpinizmom, novinarstvom, snimanjem, volontiranjem u HGSS-u, te radom u splitskom Gradskom vijeću, rado dijeli svoje znanje s planinarima početnicima. Nedavno je održao predavanje iz alpinizma u školi za planinare HPD-a Kozjak, a u opuštenoj atmosferi planinarskog doma na Kozjaku rado je podijelio priču o zadnjoj ekspediciji, ali i o drugim temama.

Foto: Branimir Džaja

Ekspidicija “Vlaji na Himalaji” je završila i više nego uspješno. Kako se osjećate sad kad su se
malo slegli dojmovi?

– Bilo je zanimljivo, ponajviše zato što su u ovoj ekspediciji bili uglavnom amateri iz jednog malog mjesta Zagvozda i što nisu imali pretjeranog iskustva s Himalajama. Jedino je Vedran Mlikota imao nekakvog iskustva, jer je bio sa mnom prije dvije godine na Mount Everestu, ali njih 15-ak iz Zagvozda, koji su se pripremali dvije godine, su se zaista izvrsno pokazali. Od njih 15 se 12 popelo na Mera Peak koji je visok 6.500 metara i to je fatanstičan rezultat za početnike. Ali, ovo je početak, jer oni su sad vidjeli što su Himalaje i kako to izgeda i vjerujem da će neki od njih ponovno otići i popeti se još više, a pogotovo ako ih bude Mlikota vodio.

Iako se sam nije popeo do vrha, već je zbog problema s grlom ostao u kampu, nije mu žao, vrhove Himalaja je osvajao već 30 puta. Ovaj put je ispunio misiju koja mu je bila bitnija od samog vrha.

– Jedan dio puta je imao humanitarni karakter. Posjetili smo obitelj Ang Phua, šerpe koji se 1979. godine prvi put penjao sa mnom na Mount Everest i pri silasku poginuo. Od tada smo mi pazili na njegovog sina i obitelj, slali pomoć za život i njegovo školovanje. Njegov sin, Mingma Norbu, je završio visoke budističke škole i sad je jedan od visokopozicinoranih lama, a trenutno uči u jednoj školi u dolini Khumbu.


Njihova kuća je stradala u potresu koji je pogodio Nepal, pa smo nekoliko mjeseci prije našeg odlaska organizirali humanitari koncert u Lori s izvrsnim izvođačima među kojima su bili Oliver, Ban, Jole, Miroslav Škoro i tako dalje, bilo ih je desetak. Tom prilikom smo prikupili 4.000 dolara i poslali u Nepal. Kad smo tamo stigli, oni su još uvijek obnavljali kuću, tamo su bili majstori, tesari i tako dalje i bili smo sretni da smo im mogli pomoći i da je jedna obitelj zbrinuta, ali i da se to naše dugogodišnje prijateljstvo održava, kao neki primjer ‘neka smo daleko, ali smo svejedno jako povezani’

Foto: Branimir Džaja

Unatoč opasnostima koje svaki uspon nosi sa sobom, ni dan danas nije odustao od osvajanja najviših vrhova. Upitali smo ga što je to što ga vuče da se penje.



– To je klasično pitanje koje i sami sebi često postavimo – zašto? A onda tražimo odgovore u onim prizorima koje vidimo usput, je li to ljepota planine ili možda potreba da dokažemo sebi koliko možemo, svakome je drugačije. Nekako mi se čini da smo na taj način zadržali onaj kontakt s djetinjstvom. Jer kad si dijete sve te zanima, radiš sve, ne iz koristi, nego iz ljubavi, iz nekakvog izazova. Tako i ovo, mi smo odrasli ljudi, ali se još uvijek bavimo tim, ajmo reć nekorisnim stvarima, a s druge strane, dajemo primjer drugim ljudima da se treba malo maknuti od svakodnevnice, izgubit se negdje, doživjeti nešto neuobičajeno, pomoći drugima i na kraju, donijeti priču koju možemo podijeliti s drugima.

A kako obitelj gleda na to?

– U zadnje vrijeme je mnogo lakše, nije toliko opasno, ali u oni opasnijim godinama je to bilo vrlo dramatično i za obitelj i za mene. Baviti se vrhunskim alpinizmom je, laički rečeno, staviti glavu u torbu. Jer nikad ne znaš i strepiš od onoga što se može dogoditi. Pedeset posto mojih prijatelja, kolega, vrhunskih alpinista je ostalo u planinama. I to te uvijek progoni. Pogotovo ako imaš obitelj, prijatelje, imaš odgovornost i za njih, što ako se nešto dogodi. A s druge strane, napraviš neki sportski uspjeh, popneš se preko neke najviše stijene ili na neki vrh, to je svjetski rezultat, nešto što mnogi ljudi ne mogu niti sanjati.

Danas su i kćeri krenule njegovim putem.

– I kćeri, ali i pokojni sin su se bavili time, iako ih nitko nije na to usmjeravao. Sin je bio juniorski prvak hrvatske u boksu, kćeri u tenisu i taekwandou, Maja je čak došla do crnog pojasa. Ali u 16,17 godini su odlučili da se žele baviti alpinizmom, čak i protiv moje volje. Maja se bavi sportskim penjanjem, a Iva alpinizmom. Iva je sad i u HGSS-u, izvrsna je alpinistkinja, bila je sad i u Kirgistanu ovo ljeto, ispenjala neke strašne visoke stijene od 4.000 metara. I moram reći, sad mi je kao roditelju mrvicu neugodno, pa mogu misliti kako je bilo mojima prije, kad sam ja išao i kad su strepili hoću li se vratiti. Ali s druge strane, dijelim to njihovo zadovoljstvo da mogu napraviti nešto što drugi ne mogu.

Foto: Stipe Božić

“Grad nam je nečist, sliči na mahalu”

S obzirom da je od ove godine i splitski gradski vijećnik, upitali smo ga što ga je to povuklo u političke vode.

– Nije to neka velika politika. Prijatelj Andro Krstulović Opara me zamolio da mu se pridružim prilikom izbora i pomognem napraviti neke promjene u gradu. I jedino me to zanima, a ovo ostalo, dnevna politika i tko je gdje bio ’41. ili ’91., to me ne zanima. Jedina mi je želja, ako mogu nešto pomoći, da ne stojim sa strane i gledam, kao mnogi. Jer mnogi samo gledaju, kritiziraju, grintaju, ali meni s čini ako netko nešto zna i može, treba iskoristiti priliku da pomogne gdje može.

Koliko ste zasad zadovoljni s radom gradske vlasti u kojoj sudjelujete?

– Mislim da se nešto malo počelo micati naprijed, iako nisam sto posto zadovoljan. Ja bih htio da se stvari brže odvijaju , međutim, takav je taj proces odlučivanja i zakonodavstva, da ne možeš ići brže nego što se da. I gradska uprava se mora ponašati po zakonima, pa je to nešto sporije, ali mislim da se počeo uvoditi red i da će od ove četiri godine ipak nešto ostati, da neće biti stihija kao što je bila nekih prethodnih godina, da će se nešto pokušati napraviti da grad bude ljepši i čistiji.

Grad je nečist, prometno zagušen, ima mnogo projekata koji se mogu napraviti, a još nisu niti pali nikome na pamet. Pogotovo sad europskih projekata s kojima imam iskustva, tu se da dosta toga napraviti, da sredimo ulaz u grad, pristup trajektima, parking, da sredimo grad da nije, ne bih htio nikoga vrijeđati, ali da nije mahala. Zadnjih 30 godina je Split narastao jednu trećinu na protuzakonitoj osnovi, nije bilo ništa isplanirano. Ljudi su morali graditi, ali tu su država i grad zakazali jer su bili sporiji od života. Život donosi nove vrijednosti, kuće se moraju graditi, ljudi živjeti svoj život, a grad i država su trebali prije isplanirati da to bude bolje. Sad je to vrlo teško napraviti, ali nadam se da ćemo se bar malo maknuti od onoga kako je prije bilo.

“Ljudi mogu napraviti čuda, samo ih treba pustiti da rade”

Naglašava kako su ljudi, pojedinci, oni koji te promjene trebaju pokrenuti, a za primjer se opet vraća na Zagvozd i kako kaže, čuda koja je Vedran Mlikota učinio za svoje malo mjesto.

– Toliko je toga učinio da se Zagvozd kao jedna mala sredina oživi i pokrene, da se nešto događa. Evo, ovo je 20. godina da su se održali susreti glumaca u Zagvozdu, to je kulturna priredba za koju bi bili sretni da je imamo u Splitu ili Zagrebu. Možda čak i kvalitetnija od događanja u većim gradovima i po posjećenosti i po predstavama, a s nikakvim novcem. To je još jedna vrijednost “Vlaja na Himalaji”, pokazalo se što sve mogu ljudi, a često i samo jedan čovjek, kad ima volje.

Kao i ova škola koja se dogada u Kaštelima. Prije bi bilo nezamislivo da ima toliko polaznika u ovako maloj školi, ali se to događa. Znači, samo treba ljude pustiti da rade, motivirati ih i onda se tu može kvalitetnije živjeti. To potiče i one koji su otišli da se vraćaju u male sredine.

Mislite li da Splitu nedostaje takvih pojedinaca ili su zakočeni od strane društva?

– Mislim da je problem u tome što se neki pojedinci više bave jedni drugima nego što daju samom društvu. Samo gledaju kako će kritizirati, na primjer neke promjene u gradu ili nekoga tko je nešto napravio, a istovremeno neće sami maknuti prstom da bude bolje i njima i njihovoj zajednici.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0