Deveta latica koju predstavljamo za Splitski cvit 2017. je Vanja Šandrović Mucalo ,dr. med.specijalist školske medicine. Od početka prošle godine je liječnik u mirovini.
Završila je Medicinski fakultet u Zagrebu, specijalizirala školsku medicine. Završila je poslijediplomski studij iz školske medicine (1985.) i iz dječje i adolescentne psihijatrije (1992.)

Nakon završenog liječničkog staža radila je u Domu zdravlja Split od 1977. godine. Od 1979. u OUR-u zaštite djece majki i omladine skrbila je o zdravstvenoj zaštiti školske djece i studenata., a od 1990. – do 1996. god. obavlja poslove voditelja Jedinice za bolesti ovisnosti pri Odjelu za mentalno zdravlje Doma zdravlja Split.

VEZANI ČLANCI:

Od 1996. radila je kao liječnik opće- obiteljske medicine u vlastitoj Ordinaciji opće Medicine.
Puno profesionalnog i privatnog vremena posvetila je borbi protiv ovisnosti. Poticala je javne politike vezane uz taj problem i provodila primarne prevencije ovisnosti kroz nevladinu udrugu “Liga za borbu protiv narkomanije”, današnju Ligu za prevenciju ovisnosti.

Suautorica je u knjigama “Avanturizam roditeljstva- adolescencija, prevencija” i “Izazov je biti učitelj” u izdanju Lige za prevenciju ovisnosti.

Svestrana Splićanka u slobodno vrijeme uživa u putovanjima, voli kartanje, čitanje, ispijanje kavica s prijateljima jer za to nisam nikad imala dovoljno vremena.Već 20 godina je članica Lions kluba “Marjan” u Splitu i u tome nalazi zadovoljstvo u pomaganju potrebitima.

Od rođenja živite u Splitu, u kojem kvartu ste odrasli?
– U Spinutu.cOsnovna škola “Šime Krstulović“, nakon toga klasična gimnazija „ Natko Nodilo“. Sve mi je tu pred nosom.

Kakav je Spinut za živjeti?
– Ugodan. Vrlo ugodan. Gradski centar je blizu, sve je na pješačkoj udaljenosti, more je blizu, teatar je blizu, pjaca je blizu, kina su bila blizu sada su se daleko preselila.

Kao djevojka ste imali sportske aktivnosti?
– Tako je. Plivala sam u PK „Mornar“ i trenirala košarku u KK „Split“, naravno amaterski. Nikada nisam ostvarila neke velike rezultate u sportu. Ali , to je bio jedan način zabave, provođenja slobodnog vremena, druženja, nalaženja vršnjaka sličnih interesa.

Koliko je sport bitan u životu jedne mlade osobe?
– Mislim da je bitan. Ne samo radi fizičkoga razvoja, nego prosto i radi razvoja socijalne i emocionalne inteligencije. Na koncu konca spoznati koliko nešto možeš, a koliko ne možeš , koliko su neki u nečemu bolji od tebe, a drugi nisu, to znači staviti se u neke mjere i izdržati .Mislim da je to važno kroz jedan razvojni period.

Onda se odlučujete ići u Zagreb na fakultet?
– Na studij medicine.

Zašto baš medicina u tom trenutku?
– Bila je neka dilema između studija fizike i medicine. Nekako mi je medicina bila šire područje. Fizika, ako nisi baš u nekoj strogoj znanstvenoj praksi, onda si nastavnik u školi, a to mi nije bilo baš najprimamljivije.

U medicini ste se očito dobro snašli?
– To je bio moj izbor. Specijalizirala sam školsku medicinu. To je rad sa mladima od prvog razreda osnovne škole do završetka studija, od šeste do dvadeset i šeste godine. Kako su provođene zdravstvene reforme, jedno vrijeme sam radila u Jedinici za ovisnosti, a pri kraju sam radila u obiteljskoj medicini. Reforme su određivale i mijenjale neke moje pravce.

Prve godine radnog iskustva bio je Dom zdravlja u Splitu? Što ste tamo radili?
– Radila sam kao liječnik specijalist školske medicine. Vodila sam jednu srednju školu i jednu osnovnu školu, provodeći integriranu brigu o djeci, što uključuje preventivne aktivnosti, cijepljenje i zdravstveni odgoj, predavanja u školama, liječenje bolesne djece i suradnju s profesorima i stručnim službama u školama.

Evo sada ste spomenuli cijepljenje. Postoje čitavi pokreti koji danas stigmatiziraju cijepljenje djece. Rezultat svega je rekordno niska procijepljenost. Kakav je Vaš stav na tu temu?
– Sve to na internetu piše , a prihvatiti internet kao jedini i najpouzdaniji izvor informacija pitanje je. Mislim da je cijepljenje vrlo važno. Sve ovo što se priča po internetu o štetnostima cijepljenja možemo diskutirati više o kvaliteti cjepiva. Danas na tržištu rade različite farmaceutske kuće, traže svoj prostor na tržištu. Ako cjepivo nije dovoljno dobro i dugotrajno testirano i kontrolirano, ili ako postoji greška u proizvodnji i dodacima i stabilizatorima cjepiva, moguće je da se dogode neke manje nuspojave. Međutim, svako dobro cjepivo je garancija pouzdane zaštite od zaraznih bolesti i moja bi preporuka definitivno bila cijepiti djecu. Ovo sad što govore da postoje neke poveznice da nakon cijepljenja neka djeca imaju pojavu autizma, pitanje je koliko je to uistinu povezano samo s cijepljenjem ili i s još puno drugih dodatnih nepoznatih emocionalnih, socijalnih, obiteljskih, genetskih činitelja, o tome još uvijek ne znamo dovoljno.

Možemo li uopće zamisliti situaciju da jednoga dana dođe takvo društvo koje će zabraniti cjepivo?
– Dogodilo bi se ono što se dogodilo plemenu Inka kad su Španjolci donijeli virus gripe ili neke druge groznice. Katastrofa.

I onda će netko reći da smo i prije živjeli bez cjepiva?
– Živjeli smo, ali ne 80 godina. Živjeli smo prosječno 35 godina uz veliki postotak smrtnosti male djece koja su umirala od hripavca, dječje paralize ili posljedica drugih zaraznih bolesti, a stariji od tetanusa, gripe, malarije i sl..

Puno ste radili s djecom, koliko je to zahtjevan posao u odnosu na odrasle? Ima li razlike?
– Svaki bolestan čovjek ima drukčije potrebe. Odrasli čovjek zahtijeva jedan pristup, a dijete traži ne samo u tebi liječnika nego i osobu kojoj će sa svojim malim očima pronaći nekoga kome može vjerovati, od koga se neće bojati. Mislim da je tu bitna razlika. Gotovo da je psihologija u samome startu.

Vjerojatno se za vrijeme studija medicine priprema za takvo nešto ili se mora praksom..?
– Mislim da se u praksi izbrusi taj dio struke, premda se danas već sve više radi na tome da jedan dio predavanja o komunikaciji i pristupanju pacijentu uđe u redovni edukacijski proces kroz fakultet.

Jeste li se susreli sa izrazito problematični djetetom u smislu da se boji primiti te injekcije?
– Činjenica je, kad smo dolazili cijepiti djecu u osnovnoj školi, puno bi pomogla učiteljica koja je također bila topla osoba i znala ispravno postupiti. Tu je bilo manje smetnji, ali u srednjoj školi, kad smo provodili cijepljenje maturanata, oni su doslovce bježali, jednim dijelom da se zabave, ali i da se naprave važni i da se na neki način istaknu, a drugim dijelom zato jer su se dobrano bojali i na taj način maskirali strah. Čak je bilo i sinkopa, odnosno padanja u nesvijest od straha i slično. Mušku populaciju smo pogotovo vrlo oprezno i nikad na silu cijepili u školi.

Čekajte, muškarci su bojažljiviji od žena?
– Tako je. Kad bi se dogodilo da je bilo nekoliko djece u jednom razredu koji se ne bi htjeli cijepiti od straha, onda smo uz pomoć roditelja i pedagoga pozivali ih da dođu u ordinaciju. Tu je bio više individualni pristup i moglo se lakše obaviti cijepljenje. Uglavnom u doba kad sam radila sa školskom djecom, procijepljenost je bila 95-97%. Sada je već pala daleko ispod 90 posto.

Jako ste vezani za rad uz problematiku ovisnosti. I početak Vašega tada vežemo uz ratne ’90-te. Što se tada događalo? Znamo svi da je to bilo problematično razdoblje, mladost je imala loše navike.
– Loše navike, da. Rat se pripremao i prije početka samog rata, kroz cijelu 90-tu i vijesti i događaji i okupljanja i mitinzi, sve je to utjecalo da se mladost nađe na jednom prostoru gdje je trebalo napraviti nove identifikacije, prihvatiti novine koje su dolazile u jednom širem socijalnom okružju. Jednako tako i trgovina i tranziti, sve je omogućilo i da ponuda droge bude veća i da mladosti bude dostupnija i da mladost može lako doći do droge. Tih nekih godina, 90-tih počele su se kroz ordinaciju javljati prve osobe za koje bi posumnjali da su ovisnici i nekako me to malo zaintrigiralo i počela sam se time baviti. Dom zdravlja je krajem 90-tih pri Odjelu za mentalno zdravlje u Domu zdravlja otvorio Jedinicu za ovisnosti i ja sam postala voditeljica te Jedinice. Naravno da su u to doba manjkala i znanja i iskustva, ali sam dosta učila i surađivala sa Zagrebom s doktorom Sakomanom koji je vodio Odjel za ovisnosti pri KBC „ Sestre milosrdnice“. Tako smo počeli malo pomalo psihijatri doktor Mrass, doktor Joković, dr Lučev, povremeno dr Milas i ja okviru te jedinice primati ovisnike, stvarati prve kartoteke, raditi prve analize krvi na hepatitis B i C i AIDS. Morate znati da 90-te , 91. i 92. godine nismo imali mogućnost u Splitu laboratorijski dijagnosticirati hepatitis C, nego smo ga označavali kao hepatitis non A non B / ni A ni B/. Kako je rat donio velike ratne traume, operacije i tada je bolnica dobila aparate da se može definitivno utvrditi hepatitis C. Testirali smo ih na AIDS da vidimo kako stoji stvar u našoj populaciji. Po uzoru na zagrebačku kliniku uveli smo metadonsku supstituciju kod naših ovisnika kroz ordinacije opće medicine. Tako smo one koji su se htjeli liječiti ili težili apstinenciji, ili pak one koji u momentima kad nisu imali dovoljno sredstava za nabavu droge, pokušali uključiti u sustav zdravstvene zaštite i početi kontrolirati njihovo ponašanje i na taj način smanjiti rizike od drugog nepoželjnog društvenog ponašanja znači krađa, provaljivanja u ambulante i apoteke, dilanja. Uspjeh je bio djelomičan. Ovisnička populacija je sklona recidiviranju. Uz psihičku i fizičku ovisnost razvijaju i socijalnu ovisnost vezanu uz određena ponašanja i socijalne grupe. Evo sad će uskoro biti u Zagrebu jedan simpozij gdje će pokazati evaluaciju metadonske terapije i što nam je ona donijela dobroga, a što lošega. Ja bih mogla reći da je više doprinijela dobrim. Nije doprinos metadonske terapije odlučujući u boljoj kontroli ovisnika. Razvijali su se i drugi pristupi i sustavi. Ali na primjer, na našem području nemamo epidemiju AIDS-a, samo sporadične slučajeve od kojih neke možemo vezati uz druge načine zaražavanja. Hepatitisa B i C imamo. Danas uz već dobro razvijene zdravstvene jedinice i angažman nevladinog sektora i uz poboljšanje socijalnih uvjeta definitivno prepoznajemo da više Split nije grad slučaj koji je na prvom mjestu što se tiče uzimanja droge. Znači puno faktora je tu koji su utjecali da to tako bude ali definitivno i otvaranje jedinice za ovisnosti koja je pružala posebnu skrb za ovisnike..

Kada se otvorila jedinica za ovisnost?
– Počela je s radom krajem 90-te i početkom ’91. ‘godine. Ali onda je ’95-te otvoren Zavod za bolesti ovisnosti koji je preuzeo svu našu kartoteku i nastavio rad sa ovisnicima, da bi sada sva ta djelatnost prešla u Zavod za javno zdravstvo, jer se tamo nalaze liječnici školske medicine i epidemiolozi i socijalni medicinari i nalazi se laboratorij za kontrole urina na drogu, znači za provjeru apstinencije kod onih koji su na metadonskoj terapiji , jesu li u recidivu ili ne.

Kada je kulminirao broj ovisnika?
– Mislim da je broj ovisnika bio vrlo visok sve do ’97.-’98. godine. Onda su počeli plamtjeti drugi gradovi kao Šibenik, Zadar, Pula. Drugi gradovi su postali problematični ,a Split je imao već uhodanu službu. Istovremeno ’91. i sestra Bernardica je pokrenula svoje savjetovalište i vrlo aktivno radila na upoznavanju javnosti oko širenja problema ovisnosti. Tijekom 1992. su nam došli iz Centra Reto pitati kako bi se oni uključili u pomoć, tako da je dosta nevladinih udruga počelo zbrinjavati na različite načine ovisničku problematiku. Za istaknuti je i okupljanje u udrugama roditelja ovisnika.

Ekipa koja se ’90-ih bavila s tom problematikom, kakve ima veze sa današnjim Most-om?
– Kako smo tada puno učili, Svjetska zdravstvena organizacija nas je poslala na jedno studijsko putovanje u Modenu u Italiju. Tamo smo pogledali njihov sustav socijalne zaštite, njihovu brigu o ovisnicima, prošli kroz neke njihove komune i po povratku nastojali napraviti udrugu koja bi brinula o različitim ugroženim skupinama kod nas. Znači Jedinica za bolesti ovisnost je bila jedinica koja se bavila liječenjem ovisnika, ali onda je falilo veliki prostor za primarnu preventivu i falio je veliki prostor za rehabilitaciju tj. tercijarnu preventivu. Primarna preventiva obuhvaća sve one mjere da se spriječi da do ovisnosti ne dođe, a tercijarna preventiva odnosno rehabilitacija ima za cilj da čovjeku koji je uspio opstati bez droge pomogne na neki način uključiti se u društvo, da na neki način opstane u zajednici. U tim nekim začecima smo osmislili Most čije ime proizlazi iz početnih slova Modena-Split. Napravili smo i prve ideje što bi trebali raditi na primjer briga o mladima, pomoći pri učenju, pomoći starijim osobama. Međutim, godinama se Most uz pomoć Đordane Barbarić isprofilirao u udrugu za pomoć beskućnicima, premda postoje i drugi programi koji nisu toliko istaknuti .

Je li se dogodilo da ste nekoga izvukli iz pakla droge pa da se kasnije uključio aktivno u borbu, prevenciju?
– Imam pacijenata koji su uspjeli opstati u apstinenciji. Međutim, manji broj apstinenata, oni koji su prošli komune, koji su kroz svoj program komune odnosno rehabilitacijske zajednice imali potrebu da otvoreno na predavanjima govore o svojem rizičnom ponašanju, o svom životnom putu, o svojim nevoljama, ostaju vezani uz pomoć drugim ovisnicima premda su onda cijelo vrijeme izloženi riziku od eventualnog recidiva. Moja iskustva su da se pacijenti, koji su ostali bez droge , nisu rado vraćali u ta sjećanja i repetirali cijeli svoj traumatični put, nego su opstali jer su se zaposlili u nekom drugom sektoru, jer su osnovali obitelj, jer su imali i u sebi pronašli neke druge interese i mogućnosti.

Jeste li primijetili da postoji više ili manje pripadnika jednog sloja društva, je li to sirotinja, jesu li to dobrostojeći ljudi ili tu nema pravila?
– Mislim da tu nema pravila. Vrlo često nekakve „srednje obitelji“ za koje izvana mislimo da su posve uredu, da je vanjska slika o tim ljudima gotovo uredna i prihvatljiva, vrlo često baš iz takvih obitelji su se regrutirala djeca sa tegobama, jer su možda takve obitelji imale prema toj djeci veća očekivanja, veće zahtjeve, veće moralne principe i zahtjeve, zapravo ih na neki način opterećivali, prestrogo ograničavali . Mladi su osjećali priličan pritisak zbog nečega. Je li pritisak da nisu u školi mogli postići neke ciljeve koje je obitelj očekivala, ili nisu mogli na neki način u samoj obitelji sami sebe potvrditi, ili bijeg od stvarnosti pitanja su koja postavljamo. Pa čak i „idem probati“ je na neki način biti društveno prihvatljiv, jer kad idem probati, ne idem sam. Jer ako probam sam, nisam napravio ništa, nije nitko vidio. Nije zabilježeno. Nisi važan. Znači to je jednako tako jedna potreba stjecanja statusa među vršnjacima. I sad sve ovisi u koju grupu i kakvu grupu upadneš.

Ove sadašnje droge, extasy i takve?
– Vrlo opasne, gotovo pa da ih je nemoguće kontrolirati. Toliko ih ima na tržištu iz raznoraznih laboratorija, nabavljaju se i internetom.

Jesu li mladi svjesni svega, oni to praktički smatraju kao energetski napitak?
– Tako ga nažalost i uzimaju. I tako to počne. Kada si na nekim rave partyima i nekim electro partyima i koncertima i tada je kao napitak takva tableta. To su vrlo često rekreativni konzumenti, to znači oni koji od tuluma do tuluma ili koncerta do koncerta uzimaju droge i ti tu ne možeš govoriti o pravoj ovisnosti. Međutim, definitivno sintetske droge rade velike promjene u strukturi mozga, velike promjene na neurotransmiterima tako da čak i to rekreativno uzimanje kroz dulji period dadne na neki način promjenu osobnosti, koja se najviše uočava kroz promjene ponašanja. Vidiš da mladi čovjek, kad već treba na neki način izaći iz te kulture glazbe, koncerata i tuluma i preuzeti obveze i odgovornosti, i dalje živi taj neki mladenački život zarobljen, ne uspijeva iskoračiti na putu prema vlastitoj zrelosti.

Imate vlastitu ordinaciju opće obiteljske medicine? Kad ste se odlučili na to?
– To je jedan novi izazov. Kad su došle reforme u zdravstvu i kad sam trebala odlučiti da li ću raditi samo ovisnosti do kraja radnog staža, što je vrlo teško, sve te teške sudbine gdje manjem broju ljudi uspiješ pomoći, da li se vratiti u školsku medicinu koja je otišla u samu preventivu premještanjem u Zavod za javno zdravstvo, izabrala sam ostati u obiteljskoj medicini i na neki način svoja iskustva sa svih ovih područja prenijeti tamo. Odlučila sam se za obiteljsku medicinu odnosno za taj koncept liječena i mladih i starijih. Mnoga djeca su dovela svoje roditelje, dobila sam čak neke bake i djede. Djeca, koja su tijekom mog rada odrasla, dovela su mi svoju djecu, tako da mi je zapravo taj koncept obiteljske medicine pružio jedno zadovoljstvo pri kraju radnog vijeka.

Pacijenti kažu da imate topli, ljudski pristup.
– Shvaćajući da je Jedinica za ovisnosti pružala terapeutsku podršku, odnosno liječenje, i da je prostor primarne preventive ostao prazan, imala sam vrlo veliki i vodeći utjecaj u pokretanju Lige za borbu protiv narkomanije. Znači, taj period rata je otvorio i neke građanske svijesti i potrebu da se kroz civilno društvo reagira. Liga je kao nevladina udruga održavala predavanja za različite potrebite ciljne skupine, savjetovanja roditelja i eksperimentatora s drogama. gdje nisi bio zabilježen u registar, gdje se moglo doći slobodnije u neka druga radna vremena, da te ne vide svi u zdravstvenoj ustanovi. Liga je pokrenula i značajne izdavačke aktivnosti kao što su informativni leci, brošure, knjige i plakati. Nakon 23 godine rada ta udruga postoji i danas pod nazivom Liga za prevenciju ovisnosti i prepoznata je po svojim kvalitetnim projektima .Na to sam ponosna.

Rade li Ministarstvo i Grad dovoljno u preventivi?
– Preventiva je jako dobro planirana. Čak sam i član Povjerenstva za prevenciju ovisnosti u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Provodi se sada kroz Zavod za javno zdravstvo, kroz službu školske medicine po školama i kao sastavni dio školskih preventivnih programa. Međutim provodi se jako puno kroz projekte nevladinih udruga. Puno nevladinih udruga ima projekte koji se bave preventivom, čak ne bih niti rekla samo preventivom ovisnosti nego unapređenjem mentalnog zdravlja. Postoje programi prevencije nasilja i internetskog nasilja, prostitucije, kockanja, klađenja, ovisnosti o video igricama. Sve više je istaknut problem kockanja i klađenja. Ne prepoznaje se do momenta dok mladi ne pokradu zlato i novce iz kuće i onda tek priznaju da su bili na automatima.

Je li postoji nešto što se zove program odvikavanja od toga?
– Pravih specifičnih programa odvikavanja od video igrica, klađenja i kockanja nema. Nego zapravo sve ide u smislu jačanja osobnosti i podržavanja stabilnosti mentalnog zdravlja. Znači pravih terapijskih zajednica i rješenja nemamo. Hospitalizacija – nemamo. Međutim, te neke bolesti mogu zapravo kao ovisnost prijeći u neke duševne bolesti, tipa prolaznih psihotičnih ponašanja ili depresija i onda takvi pacijenti ulaze u zdravstveni sustav. Pravih modela, ne samo u nas, nego nema ni vani. Znamo da problem postoji ali mu pristupamo općim i specificiranim programima za unapređenje mentalnog zdravlja. Vrlo često su to depresivna djeca, djeca koja žive u nekom svom virtualnom svijetu, koja ne komuniciraju sa drugima ,a otvorit te protoke komunikacije kod njih nije lagano.

Živimo u vremenu jako brzog tehnološkog napretka, taj virtualni svijet svakog dana će biti jači, izraženiji i time su izazovi veći. Koliko tehnologija pomaže a koliko odmaže medicini? Što je budućnost medicine?
– Tehnologija medicini definitivno pomaže. Nemoguće je današnju medicinu zamisliti bez recimo aparata za dijagnostiku, raznih proteza, elektronske pomoći kod kompliciranih operativnih zahvata, do liječenja onkoloških bolesti, umjetnog bubrega i još puno toga. Znači bez tehnologije danas medicina ne bi mogla.

Pa čak i neki strojevi operiraju…
– Da. Tehnologija je vrlo važna, ne samo u medicini nego u cijelome svijetu. A što nam čini informatizacijska tehnologija u ovom drugom dijelu života, to je pitanje na koje ne možemo dati baš jednostavan odgovor. Mi se i sada borimo oko toga što ćemo sa nezaposlenim mladim ljudima, gdje ćemo ih zbrinuti, kako će oni ostvariti sebe kroz jedan radni vijek odnosno kroz jedan životni vijek gdje bi trebalo da i dožive neke uspjehe i neku potvrdu svojih vrijednosti. Budu li nas u svemu tome zamijenili strojevi-računala, budemo li praktički bez posla, sve više ćemo imati potrebu bježati u virtualni svijet. Na ljudima je da pronađu načine kojima će odoljeti umjetnoj inteligenciji. Nemam pravog odgovora na to. Evo i sada ovi dronovi, automobili bez vozača, vrlo vjerojatno ćemo ubrzo biti preslik filma Peti element.

Kada ste čuli za Splitski cvit?
– Čula sam prije duže vremena. Gospođa Danijela Jelić, koja je moja prijateljica i članica moga Lions kluba „ Marjan“, je također bila proglašena laticom Splitskog Cvita. Tada sam čula o tome, ali zapravo za cijeli ovaj projekt sam se tek sada malo više zainteresirala.

Što kažete o ideju Splitskog cvita?
– Mislim da je ideja jako dobra i da je vrijedno izvući neke ljude, ovaj put žene, koji su napravili jedan pomak prema boljemu u našem društvu. Mislim da je to vrijedno, a vrlo mi se sviđa i ova ideja o Splitskim pupoljcima što je čak još i značajnije. Neka se mladim ljudima dadne vjetar u leđa. Mislim da je to jedna super ideja.