Selma Katunarić je sedma latica koju predstavljamo za Splitski cvit 2017. Selma je splitska Sarajka koja već više od 30 godina živi u gradu pod Marjanom u njemu ostavlja svoj upečatljiv rad kroz posao kojeg profesionalno obavlja i kroz volonterski aktivizam. Radi kao savjetnica za kazališnu, glazbeno-scensku i koncertnu djelatnost u Gradu Splitu.

Nakon završene klasične gimnazije upisala je i završila Fakultet političkih nauka (odjel žurnalistike) i Filozofski fakultet (odjel orijentalistike). Krajem osamdesetih iz Sarajeva se seli u Split, a prvo radno iskustvo bilo joj je novinarsko – bila je urednica na TV Marjanu! U vrijeme Domovinskog rata radi kao ratna izvjestiteljica za TV Marjan, HRT, ORF i još nekoliko televizija.

Tijekom rata i poraća intenzivno je radila na pomoći silovanim ženama, civilnim žrtvama rata u Hrvatskoj i BiH. Mnogo vremena provela je u izbjegličkim kampovima u Hrvatskoj kao i na granici. Posebno se istaknula u radu na multietničkoj suradnji kroz medije na zaraćenim područjima. Selma je mnogo volonterskih sati poklonila beskućnicima i oboljelim od cerebralne paralize, a od 1993. godine surađivala je s tadašnjom udrugom Duga koja je preteča današnje udruge Most. I danas pomaže u opskrbi socijalne samoposluge, prikupljanjem donacija i povremenim angažmanom na akcijama.

Organizirala je niz humanitarnih akcija za potrebite i socijalno ugrožene u Splitu, a od 2010. je na stalnoj dispoziciji osobama koje su na kemoterapiji izvan mjesta stanovanja, bez ikog svog. Sve to u suradnji s onkologijom.

Selma je prošlog ljeta organizirala pomoć vatrogascima tijekom zastrašujućeg požara u Splitu 17. srpnja 2017., a zauzela se i oko privremenog zatvaranja splitske brijačnice “Zvonko”.

VEZANI ČLANCI:

Sa Selmom smo razgovarali prošlog vikenda. Na početku smo je upitali koliko je djetinstvo i odrastanje u Sarajevu formiralo kao osobu?

– To je kamen temeljac na koji se sve poslije samo nadograđivalo i nadopunjavalo. Sarajevo mi je omogućilo da vidim puno toga, da promatram, i tako izgradim jedan univerzalniji pogled na svijet. Isti se za nijansu razlikuje  od promišljanja onih koji nisu živjeli u multietničkim sredinama, ili se nisu družili s „drugačijima“. U svemu tome važnu ulogu odigrala je moja  multietnička obitelj. Sarajevo me naučilo toleranciji i jednom širem kontekstu, promatranju iz drugačije, ljepše perspektive što podrazumijeva prihvaćanje različitosti u svemu. Vremenom, to postane način života i odnosa i prema ljudima ali i stvarima. Naši roditelji iz tadašnjeg okruženja, odgajali su nas učili  da učimo jedni o drugima o različitim običajima i kulturama a samim tim i da učimo o sebi.  To smo dobili „u amanet“ ili po spli’ski , „ u dotu“. Na tome su izgrađeni moji temelji na kojima nadograđujem sve ostalo i nastojim oplemeniti. Takve su nas slali u svijet.

Sarajevo je uvijek bila prijestolnica mnogih recimo i glazbenih, kulturnih pokreta. Do koje godine ste živjeli u Sarajevu?

– U Sarajevu sam živjela do ’87./88. Preselila sam zbog ljubavi, a grad ostavila u naponu snage, kulture, dobrog ozračja i predivnih mogućnosti. Preselila sam u jednako tako lijep grad. Sarajevo je teško bilo napustiti ali znala sam da selim u dušom blizak grad. Onako, bratski i jednako bogat različitostima i mogućnostima.  Što se tiče kulture, konkretno glazbe, bila sam iznimno sretna generacija koja je roživljavala najjaču rok scenu, Nadrealiste, Bijelo dugme, Crvenu jabuku, Plavi orkestar. Sarajevo je, posebno od Olimpijade, živjelo najljepše dane i bilo iznimno značajno okupljalište svega što je vrijedilo u ono vrijeme. To je bilo vrijeme najintenzivnijeg života i izražavanje jedne generacije. U Split sam doselila u naponu snage, u svakom pogledu.

 Dolazak u Split, je li bio šok? Kako je to izgledalo?

– Da šok! Imala sam i ja puno predrasudao Dalmatincima koje su mi se iz dana u dan rušile i grad mi je pričao pravu priču o sebi svojim građanima. Uh, bilo je to jako intenzivno razdoblje. Prelijepo, duhovito, nabijeno svakojakim emocijama. Kad si mlad, dođeš iz jednog uistinu lijepog grada ali grada koji dosta klaustrofobičan kad na njega sjednu magle i smog te dođeš ovdje, shvatiš da Split ima veliku prednost a to je kada si u najtežim problemima i kad te stisnu neke tegobe, depresije, tuge i sjete, spustiš se u neki tajnoviti kutak blizu mora, pogledaš more, i ta te širina jednostavno sjeti da će biti sve bolje, te kažeš onu otrcanu „sutra je novi dan“. U kontinentalnim gradovima je takav proces dosta duži. A da je bio šok, bio je. Doselila sam u glasan i strastven grad, iskren do boli, zajedljiv, sarkastičan, pametan, jednako pun kulture, povijesti. Trebalo je sve to skupiti u glavi.

I eto, stigli ste u Split, Dalmaciju, Hrvatsku. Stigli ste u predratnu Hrvatsku, uslijedio je Domovinski rat, a onda se zaratilo i u BiH:. Kako ste to gledali iz Splita da Vaše Sarajevo i Vaša Bosna krvari?

– Gledajte, naravno da mi nije bilo svejedno jer kod mene je bila velika zdvojnost. Stvar je u tome što sam proživljavala događanja u Sloveniji odakle mi je majka, bila sam svjedok rata u  Hrvatskoj gdje je meni bio dom, koju sam prihvatila kao domovinu ali i događanja u BiH , posebno mom gradu su me teško pogađale. Nije mi bilo svejedno ni jedno ni drugo ni treće. Bilo je znimno  teško gledati mnogo nesporazuma i nerazumijevanja po nekim stvarima koje su se prije podrazumijevale. Užasno je bilo istovremeno gledati sva razaranja u Hrvatskoj i u BiH. Poseban odnos je bio prema Sarajevu u kojem je živjelo iznimno puno mojih prijatelja i moja uža i šira obitelj. Mnogi prijatelji, moji bivši profesori, bivše  ljubavi, sudjelovali su u ubijanju grada. Tada je, za mene, rat dobio lice. Strepila sam svaki dan jer do ’93 godine su moji roditelji bili u tom paklu. Dok nisu izašli, bilo je to jedno od najtraumatičnijih iskustava u mojem životu. Ne ponovilo se. Stari su nekad govorili „samo da ne bude rata“ a mi smo im se smijali. Sada i ja govorim: ne ponovilo se nikad više niti jednoj generaciji.

U ratnom razdoblju ste radili za neke medije kao ratna izvjestiteljica, o čemu se radi?

– Tad sam bila angažirana na TV Marijan koja je jedno vrijeme jedina ostala s kvalitetnim signalom pa smo mogli izvještavati za šire područje.. Igrom slučaja zbog mojeg podrijetla, angažirali su me za izvješća s ratnih područja i iz TV Slovenija, TV BiH, YUTEL, ORF. Pratila sam uglavnom događanja u Splitsko – dalmatinskoj županije. U tome sam ostala do 94. kada sam rodila kćer. Nakon toga radim na Radio KL-Eurodom, a zadnji aktivni novinarski angažman jest kao direktorica Splitske televizije.

Bili ste među prvima u Kninu kao ratna izvjestiteljica?

– U Kijevu, pa zatim i u Kninu. Stipe Božić i još jedna ili dvije TV kuće. Bile su to i tragične i komične situacije. Mislim da nas je bilo četvero koji smo uspjeli doći do Ratka Mladića. Tad je rekao da me indoktrirala Hrvatska i Tuđman. „Simpatično“, kad se promatra s aspekta odakle sam podrijetlom.

Rat je prošao, u nekom trenutku ste se odlučili posvetiti civilnom sektoru. Kako je došlo do toga?

– Vrlo jednostavno. Nisam u to vrijeme imala baš previše izbora. „Miješane“ i sl je jedino upošljavao civilni sektor. Uspjela sam se zaposliti kao medijska koordinatorica u NVO Marie stopes international koja poslije postaje domaća udruga Stope nade. Ne udaljavam se previše od svoje profesije. Najduži period provodim u toj udruzi a kroz istu udrugu nastavljam dalje surađivati i s ostalim udrugama kao što su  Babe, Mirta, Udruga MI, SiC, preteča današnje Info zone, Žene liječene od raka dojke u osnivanju, prije toga s vrlo angažiranom udrugom Duga, pomažem u osnivanju Centra za autiste. Surađujem i s velikim brojem udruga s područja bivše Jugoslavije ali i inozemstva. Učimo raditi na izradi projekata za predpristupne fondove, stječem nove vještine i znanja te iste nastojim prenijeti svima kojima je to potrebno. Vrlo intenzivan, koristan i značajan period mog života.

Radili ste na radio emisijama koje su izmjenjivali te sadržaje?

– Švedski donator je na domiciljnim radio postajama otkupljivao pola sata radio prostora. Unutar tih pola sata realizirala bi se emisija prvenstveno namijenjena ženama. Moj zadatak je bio pregovaranje s radio postajama, angažiranje novinara koji bi uređivali i realizirali te emisije, te odabir tema kao i tromjesečne susrete svih koji su sudjelovali u ovom projektu. Uglavnom je bilo riječ o radio postajama koje su djelovale u podijeljenim, razrušenim, izoliranim gradovima i emisija je radila na povezivanji, informiranju, edukaciji reintegraciji. Tako su ove emisije Stopa nade emitirane u Splitu, Vukovaru, Bijeljini, Županji, Mostaru, Trebinju, Bihaću, Sarajevu, Podgorici, Smederevskoj palanci. Fokus emisje su bile uglavnom žene,  rad sa ženama kojima je trebala psiho potporu u teškim trenucima kao civilnim žrtvama rata. Radilo se na osnaživanju žena, njihovom reproduktivnom zdravlju, brizi, podršci, temama koje su podizale svijest o ulozi žena i njenim pravima, pravnoj pomoći. Za zaključiti da je krovna udruga  koja je financirala ovaj program bila ženska udruga Kvinna till Kvinna, u prijevodu Žena za ženu.

Je li u to vrijeme neposredno nakon rata bilo kontroverzno imati takve emisije? Vukovar, Mostar..?

– Da, bilo je teško. Vukovar je imao Hrvatski radio i Radio Dunav. Mostar je imao radio Hayat i Radio Mostar. Mi smo implementirali te emisije unutar radio programa i nastojali na sve moguće načine pomoći u suradnji. I vjerovali ili ne, funkcioniralo je. U tim trenucima novinari su davali svoj maksimum i obol da se sve tenzije koje su vladale na tim područjima prebrode, činili su nemoguće mogućim i vrlo intenzivno surađivali. Bila je to potvrda,  po ne znam koji put, da novinar, ukoliko je objektivan, moralan i obrazovan može pokrenuti brda. I dana danas sam zadivljena projektom na kojem smo radili. Misija novinarstva u ovom projektu i iz osobnog iskustva je bila ogromna i iznimno snažna i dirljiva u isto vrijeme. Bili su to vrhunski, prije svega ljudi, a onda i novinari. Bez njih ništa.

Koliko godina ste profesionalno obavljali dužnost u toj udruzi?

– Mislim nekih pet godina. Nakon toga radim razne poslove, pokrećem svoj projekt, ostajem u civilnom sektoru, povremeno radim uglavnom kao PR ili u marketingu. 2007 se javljam na natječaj koji je raspisala Banovina i zapošljavam se na upražnjeno mjesto kao službenica u Službi za kulturu gdje radim do danas kao stručna savjetnica za praćenje rada ustanova u kulturi.

Kako je pratiti ustanove u kulturi u Splitu?

– Stojim iza kantuna i pratim gdje su ustanove (smijeh). Novinarski posao je adrenalinski posao, i lagano postaneš ovisan o tom adrenalinu. Ali ni rad u Banovini, posebici suradnja s ustanovama u kulturi nisu  ni najmanje dosadni. Osim toga, uvijek se bavim još nečim. Ako ništa drugo, onda sobom i svojim interesima kojih je dosta. Ono što najviše danas cijenim, a to ćete shvatiti svi koji se bavite novinarstvom,  jest to što imam radno vrijeme. Zahvalna sam na tome. Valjda to dođe s godinama. Dok sam bila novinarka, nisam imala radnog vremena. U toj profesiji, s vremenom čovjeku novinaru događa se ono najgore ili najljepše – novinarstvo prestaje biti profesija i postaje način življenja . Ovo sada je moj način života, i premda nekome izvana izgleda suhoparno ja iz njega izvlačim maksimum ljepote i zanimljivosti. Ovaj posao u moj život unosi velik broj iznimno interesantnih ljudi od kojih se puno toga može naučiti a ljudi su najveći kapital koji možeš dobiti.  A učit ću dok god sam živa.

Spomenuli ste da ste pomagali oboljelima od raka dojke?

– Još pomažem. Oboljelima od karcinoma, općenito. Poučena vlastitim iskustvom shvatila sam da ko god ide na kemoterapiju a nema nekog svog uz sebe, ne smije, nije ljudski da to prolazi sam. Puno žena dolazi izvan Splita na terapije u splitski KBC. Same. Nedavno je došla mlada žena, majka, 29 godina s progresivnim karcinomom obje dojke. Muž je ostao s troje djece, a nije imala nikog svog da je prati. Kako se oglušiti na to? U tom momentu kada dođe u Split, ona ne zna nikoga. Kroz tihu suradnju s nekim doktorima, divnim medicinskim sestrama i drugim medicinskim osobljem koji imaju moj kontakt, ja dobijam informaciju i tada tiho djelujem. Ponudim prijevoz, pomognem oko pronalaženja smještaja, nabavku potrebnih stvari, osnovnih potrepština, kontakata, a nerijetko se dogodi da je izvedem negdje u Splitu da se opusti. Ukoliko je u stanju.

Osobno? To nije u sklopu udruge?

– To radim kao pojedinac. Kad god mogu. Iz osobnog iskustva znam kako je teško biti sam u tim trenucima. Konkretno, bez obitelji i prijatelja. Znam kako te karcinom iscrpi fizički, psihički i financijski. Dostojanstvo i optimizam su bitne stvari u preživljavanju.

Vi ste pobijedili rak?

– Jesam. Tri.

Tri? U istom razdoblju ili?

– Ne želim ih niti spominjati niti imenovati i ne dopuštam im bilo kakav identite i svrhu.

Imate li u jednoj rečenici savjet ljudima kad se suoče s tim. Što je bitno?

– Mozak! Prvo ljudi moraju shvatiti da nisu oni dobili karcinom, nego je karcinom dobio tebe. I tu počinje rat u kojem si ti a priori dobitnik. A dobivaš tako da promjeniš prioritete i posvetiš se sebi. Toliko da si snažan i borben i da crpiš pozitivu iz svega čime se baviš. Zanemaruješ sitne porive, besmislene stvari i svaki dan živiš sto na sat. Nije bez razloga ona Biblijska: „čuvaj se, čuvat ću te“. Ova borba može i mora donijeti puno pozitivnog u tvom životu. Počinješ cijeniti život i onu poslovicu “carpe diem”.  Tada otkriješ neke stvari koje su u stvari prioritet u životu. Nije ganjanje ni novaca niti mode, niti ne znam čega nego obitelj, dobro društvo, dobra zabava, dobra vibra, korisno usmjerena energija a svaki dan posvećen sebi i svojim najbližima.

Rekli ste da kao pojedinac pomažete osobama koje su same u granicama svojih mogućnosti. Također ste pomogli početke nekih splitskih civilnih udruga?

.- Dok sam bila dio Stopa nada mnogo smo radili na edukaciji žena. Neke od njih su osnovale svoje ili nastavile raditi u drugim udrugama. Prostor u Bosankoj, gdjesu djelovale Stope nade, prepuštamo novoosnovanoj druzi „Domine“. Dosta današnjih udruga niklo je u tom periodu. Malo je tada bilo ženskih udruga. Bile su to Stope nade i Mirta, koliko se sjećam. I to su počeci ženske scene u Splitu, u ovakvom formalnom smislu kao što su danas. Jedno kratko vrijeme Split je imao i sigurnu kuću za žene koju je vodila udruga Mirta. Stoga je još žalosnije što je danas nema.

Lani smo imali katastrofalan požar u Splitu. Imali potrebu da pomognete u jednom teškom, nenadanom trenutku za grad.

– Igrom slučaja, šef vatrogasne postrojbe Kovačević, s kojim izvrsno  surađujem preko Banovine, kroz projekte, vremenom je postao moj dragi poznanik. Kada je krenula pošast smatrala sam svojom moralnom obvezom nazavti ga i pitati kako je, kako ljudi na terenu. Ispostavilo se da je već  tada situacija bila strašna, a da su oni na terenu najmanje mislili na sebe. A tko je uopće mogao predvidjeti takav razvoj situacije. Shvatila sam da su isccrpljeni, žedni i gladni. Sve je ukazivalo da se stanje na požarištu pogoršava. U tom trenutku, a bilo je kasno uvečer, reagirala sam preko društvenih mreža i uputila apel. Jedan status pokrenuo je lavinu. Blaženi facebook. Elica Bego se angažirala i pokrenula kuhare a ja sam bila samo okidač za ljude koji su imali itekako dobar voljni momenat za pomoći jer su se osjećali nemoćno gledajući tu pošast blizu domova. To je bilo onog trenutka kad je plameni obruč uveliko prijetio svakoj kući. 17 og. U jednoj noći se sve organiziralo, ujutro se okupilo i krenulo. Mediji su to popratili, dali glas, ljudi su se odazvali iz cijele Hrvatske. Čudo jedno. Na jedna upit javilo se iznimno puno ljudi. I tako smo krenuli. Našli smo se na jednom mjestu, svatko je donio što je mogao, skupili smo hranu, vodu, sendviče, krofne, kruh. Dijana je došla s tečom svježe skuhane hrane. Ali ne bi bilo pošteno pojedinačno nabrajati, nekoga bih sigurno zaboravila što ne bi bilo fer. To je bila prva stepenica u nizu. Kako sam ja djelovala od kuće i nisam imala kapaciteta za skladištiti sve što je stizalo u donacijama, akciju je samozatajno nastavila Marijana Puljak, niti jednog trenutka ne zaboravljajući napomenuti da je to građanska inicijativa. I na tome joj hvala. Hvala i Maji Sever koja je medijski to pratila i dijelila iz sata u sat informacije o akciji.

Prošle jeseni smo imali slučaj zatvaranja legendarne brijačnice Zvonko, upali su u određene financijske probleme i niste to gledali zatvorenih očiju.

– A, da. Brijačnica „Zvonko“. Kad pogledate koliko se obrta u Splitu zatvorilo i da je centar grada ostao opustošen po tom pitanju, teško je bilo oglušit se na tu činjenicu. Još se sjećam Bonačića, Mikačića, i niza posebnih mjesta , trgovina i zanata koji su bili brand grada. Ostalo ih je tako malo.  Bez obzira na grešeke u koracima koje su napravili bilo mi je neprihvatljivo da se kultna brijačnica ugasi. Pogotovo kada pogledate koliki se dugovi toleriraju štetočinama od koje nikakve koristi. S takvim promišljanjem opet sam preko društvenih mreža pozvala na akciju. Tada sam otkrila koliko se muškaraca brije i šiša u ovoj brijačnici. Međutim, Zvonko je uspio u vrlo kratkom roku podmiriti svoj dug, otvorila se brijačnica, nastavila je raditi a ta sredstva koja su bila skupljana preusmjerena su na akciji „A di si ti“ u korist beskućnika .

Evo prošlo je već 30 godina otkad živite u Splitu. Je li Split drukčija sredina, što biste istakli po pitanju civilnog faktora,  kvalitete života, biste li danas mogli zamisliti da napustite Split?

– Ne, sad je to već velika veza, ljubav između mene i ovog grada. Da se razumijemo, ja Sarajevo nikad neću prestati voljeti jer Sarajevo mi je dalo puno toga, temelje, znanja, umijeće življenja, socijalnu empatiju. Sarajevo mi je dalo puno, ali Split u ovih 30 godina još više.  Split mi je dao dom, uzvratio mi je ljubav na neopisive načine,  a što je najvažnije, tu je rođena i moja kćer što je jako bitno. Ona je pripremana da bude dio Splita. Da ostavi traga. U njoj su i Sarajevo i Split i vjerujem kako će i ona ostaviti traga. Puno većeg i svjetlijeg. Pripada posebnoj generaciji. Generaciji u koju strašno vjerujem. Split me obogatio novim saznanjima i divnim ljuddima. Ono što me smeta jest osjećaj da je stalno marginaliziran i zanemaren od vlasti u Zagrebu. Split  je predivan grad, ali nekako na marginama događanja, ukoliko nije riječ o skandalu. Vidjeli smo tijekom požara, vidimo i sada dok se događa ekološka katastrofa na Karepovcu i pitam se kako se nitko iz Zagreba nije spustio do Splita i ponudio relevantne odgovore na niz pitanja i sumnje građana. I ovo je alarmantno stanje, kao i onaj “atraktivni” požar. Trebalo bi doći, sjesti i vidjeti, dati veću podršku, informirati i educirati građane, dati podršku lokalnoj vlasti u nastojanjima da riješe dugogodišnji problem. Smeta mi i to što svaki političar koji potekne iz ovog grada, prelskom preko Klisa isti tren zaboravi na svoj grad. To je meni poseban i neshvatljiv fenomen. Ovaj grad ne dobija podršku na način koji je to zaslužio.  A zaslužio je itekako.

 Kad ste prvi put čuli za Splitski Cvit?

– Pratim od početaka ali ne tako intezivno kao sada kad sam dio toga. Kako mi je puno dragih žena prolazilo kroz te kandidature, jako puno žena s kojima sam surađivala i prije i danas i nekako nam je krug u tom miljeu u kojem se krećem onda sam počela intezivnije pratiti. Ni na kraj pameti da ću jednog dana postati dio te skupine, i baš sam sad rekla Dijani Aničić, koja me nominirala ispred Anđela, da mi je čak malo i neugodno jer smatram da ima puno, puno više žena koje bi bile bolji kandidat od mene. Eto, ja se zahvaljujem zbog svoje kćeri koja bila u svemu uz mene, kao tihi partner u svemu što sam radila i trpila je moje odlaske, nedolaske doma. Znači da se isplati ulagati u ljude.

To sve što ste radili u životu vezano za udruge vezano je za ženski aktivizam. Mislite li da postoji paralela između onoga što želi Splitski Cvit napraviti i svih tih nastojanja udruga? Postoji li neka zajednička crta?

– Postoji, ali mislim da unatoč svemu postoji temelj, postoji kvaliteta, znanje, postoje kvalitetne žene a postoji neka čudna razjedinjenost u jednom momentu. Mi se skupljamo samo kada su vrlo alarmantne krize. Stvaranje jedne jake scene je iznimno zahtjevan proces. To nije ad hoc događanje. Znači da bi se trebala stvoriti jedna kritična skupina ljudi koji bi taj proces stalno održavala, nadograđivala i imala jedan sustav alarmiranja za potrebe ovoga, ta potrebe onoga. Postoje takvi pokušaji ali govorim da je to jedna strategija koja bi se trebala razraditi na civilnoj sceni. Mislim da je ista razjedinjena unatoč svim akcijama koje se događaju.  Fali objedinjena informacija, zajednička inicijativa. Ako i ih ima, rijetke su i počivaju na volji i energiji pojedinaca i pojedinih grupa. u ovom trenutku  Facebook je još uvijek jedini medij takvog tipa i jedini spas te portali koji prate onoliko koliko stugnu. Trebam izdvojiti Info zonu koja jedino nešto pokušava po tom pitanju i mišljenja bih da bijoj se trebalo omogućiti više prostora za informacije koje objedinjuje.