Osma latica koju predstavljamo za Splitski cvit 2017. je Maja Vrančić. Maja je rođena 1971. u Splitu, majka je troje djece. Završila je Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu- smjer fotografskog dizajna. Usavršavala je znanja i vještine kroz praktičan rad u marketingu i odnosima s javnošću – pratila je nekoliko velikih filmskih produkcija, radila na raznim međunarodnim sajmovima (Pariz, Antwerpen, Pescara).

2007. osnovala je i utemeljila udrugu za promicanje kulturnih i umjetničkih- aktivnosti “Kurs” i postala je njenom predsjednicom. Njezino se ime veže uz niz kulturnih i umjetničkih projekata i manifestacija kojima je obogaćena kulturna scena Splita. Primjerice, profesionalni rad na filmu redatelja Arsena Ostojića: „Ta divna splitska noć“, dokumentarcima; organizacija projekta „ Najklinci Hrvatske“; 2007-2016. pripremni i organizacijski posao na predstavljanju Hrvatske na sajmu knjiga i nakladništva u Leipzigu i Frankfurtu ; organizirala i realizirala večernje scene u Gradskom kazalištu mladih Split; predstavljanje pilot projekta „Turistička kultura“ u suradnji s Uredom državne uprave u SD županiji, književne tribine, izložbe slika i fotografija, potpore književnim festivalima i slično. Od 2006. do 2009. godine organizatorica je Projekta “Najklinci Hrvatske” u Splitsko-dalmatinskoj županiji, a 2007. godine na finalnom natjecanju u Vukovaru, dobitnica je priznanja za najbolje organizirano županijsko natjecanje „Najklinci Hrvatske”.

VEZANI ČLANCI:

Najznačajniji projekt u okviru Udruge Kurs svakako je „Writers in Residence“, rezidencijalni program „Marko Marulić“, ostvaren u suradnji s Gradom Splitom, Ministarstvom kulture RH, SDŽ i stranim parterima europska mreže Traduki, Pro Helvetia, koji 10. godina za redom iz mjeseca u mjesec doveo uz pomoć financijskih partnera preko 100 autora i umjetnika u Split iz cijele Europe, pretežito pisce, ali nerijetko i likovne umjetnike te redatelje. Tako je Split bez imalo dvojbe postao grad s najjačim rezidencijalnim programom ove vrste u Hrvatskoj i zahvaljujući tom programu ucrtan je na kulturni zemljovid Europe. Više od 300 pisaca i umjetnika predstavljeno jek na kulturnim tribinama pod nazivom 13 „Dis(kurs)ija“ na koji način su prezentirani i rezidenti iz programa „Writers in Residence“. D.

Maja Vrančić je i osobno uključena u međunarodnu mrežu TRADUKI za promicanje knjiga i književnosti, s kojom već godinama održava izvrsnu suradnju na raznim literarnim projektima, a posebice se ističe kao važna osoba kroz projekate predstavljanja hrvatske književnosti na sajmovima knjiga u Frankfurtu i Leipzigu. Suradnjom s drugim stranim partnerima, primjerice KulturKontakt (Austrija), S. Fischer Stiftung (Njemačka) ili Robert Bosch Foundation (Njemačka), pokazala je da se suradnja u literarnim projektima može proširiti i na druge umjetnosti (fotografija, drama, slikarstvo, film, glazba).

Središnja težnja projekata kojima se Vrančić bavi je povezivanje i kvalitetno predstavljanje grada Splita, njegovih umjetnika i scene na međunarodnom planu. Svojim je nastojanjima dokazala da je moguće ostvariti projekte kojima se splitska kulturna scena može plasirati kao izvorni artikl, uz istovremenu razmjenu s kvalitetnim stranim umjetnicima. Kao logična posljedica njezinih dugogodišnjih, uspješni nastojanja da kulturnim projektima poveže Split sa Europom, čuvala je u projektu Split prijestolnica europske kulture i bila dio tima za izradu kulturne strategije Splita te je imenovana i dijelom tima za izradu kulturne strategije grada Splita.

Humanitarno djeluje kroz projekte pa je jedan od njih za splitsku udrugu Leukemija i limfomi, Centar za autizam u suradnji s Gradskim kazalištem mladih organizirala predstave čiji su prihodi išli za financijsku pomoć rada i djelovanja.

Maja Vrančić već niz godina raznim projektima obogaćuje kulturni život grada Splita, što je izdvaja od drugih da bez cenzure i straha prema škakljivih temama kroz svoju platformu djelovanja ostvaruje javni i otvoreni kulturni dijalog komunikaciju kulture različitih mišljenja i pogleda na kulturna, društvena i socijalna pitanja…

Rođeni ste i odrasli u Splitu? U kojem dijelu grada?
– Varoš. Odrastanje u tom dijelu grada bilo je ludo i nezaboravno.

Jeli ostalo išta od takvog Splita?
– Jako malo, onaj trenutak kad su se digle stare ploče s Rive, otišlo je moje djetinstvo. Dugo mi je trebalo da prođem novom Rivom. Jako dugo.

Jeste li pokazali neke afinitete prema onome čime ćete se baviti kao odrasla osoba u životu?
– Ma ja sam uvijek bila pokretač u ekipi. Ali prije je sve bilo nekako drukčije . Mi smo sve dogovarali na ulici, na zidiću. Netko je morao imati neke ideje. Jednostavno što sam i samu školu završila, umjetničku, jedan je pokazatelj kreativnosti.

Jeste li imali otpore u obitelji?
– Nisam.
Moj pokojni tata, Radoslav, bio je fotograf. On me ustvari zarazio tom ljubavlju za fotografijom, u našem stanu su se razvijale fotografije. Često je radio i metarske fotografije. Ima ih i dan danas u košarkaškom klubu Split, Jedinstvu, Poljudu…. Sve te fotografije su se sušile u mome stanu, stalno sam mirisala fiksir i razrjeđivač. Nekako ta ljubav prema fotografiji dolazi iz obitelji.

Fotografija Vas je uvela u Umjetničku školu?
– Tako je.

Na koji način ste tu ljubav konkretizirali?
– Konkretizirala sam je do onog trena dok nije došla digitalna fotografija. Ostavila sam aparat. Kad mi je otac umro, ostavio mi je svoj aparat i nekako me duša pekla. Ponovno sam ga uzela. Međutim, vidiš da ne možeš pratiti tehniku, ipak je to starog kova, da ne kažem „konzerva“. Ima tri godine da sam ponovno odlučila aktivno se baviti fotografijom, normalno, digitalnom.

Što koristite od opreme? Vječno pitanje – Canon ili Nikon?
– Sada Nikon. Ali sam dugo radila s Canonom.

Jeli plasirate negdje svoje fotografije ili su one za dušu?
– Imala sam neke izložbe, ali uglavnom radim za dušu. Sad sakupljam jer me strašno zanimaju intervencije u javnom prostoru. Sakupljam tu seriju pa ćemo vidjeti što će na kraju izaći iz toga.

Objavljujete li fotografije na internetu?
– Ne.

Ništa Facebook, Instagram?
– Ma ne, meni to sve ide na živce. Ja se ulogiram, zaboravim šifru pa više ne znam izaći, jednostavno me ne zanima.

Je li dobro da danas svatko misli da može biti fotograf?
– Pa danas je svatko fotograf…

Je li to plus u ovoj današnjoj tehnološkoj revoluciji?
– Ja smatram da to nije dobro. Ne možemo svi biti umjetnici. Fotografiju treba učiti. To je jako skup sport. Ok, digitala kroz aparate, kroz mobitele, kroz sve pametno je omogućila širokoj masi da se stvarno bavi s time. Netko je tu pokazao svoj skriveni talent .

Radili ste u medijima, u marketingu…
– Nakon srednje škole sam htjela upisati kameru u Pragu, međutim, životne i privatne okolnosti su me odvele na neku drugu stranu. Radila sam kao fotograf u Foto Ive. Nakon 7-8 godina rada tamo, radila sam na radiju KL i ATV. Poslije sam imala svoju firmu, bavila sam se marketingom i propagandom. Uvijek sam se bavila organizacijom, logistikom… Jedan dan me zvala producentica Vera Andolovski da se u Splitu snima film redatelja Arsena Ostojića Ta divna splitska noć, i pozvali me da budem dio tima za marketing, statiste… To mi je bio jedan izazov, bio je to noćni rad tri mjeseca, jedno nezaboravno iskustvo. Stvarno sam jako zahvalna što mi je dao tu mogućnost raditi upravo s velikim ljudima. Naravno, shvatila sam da u ovome gradu te neke 2003. – 2004. fali dobrih projekata. I onda sam razmišljala otvoriti udrugu, udrugu za promicanje kulture i umjetnosti koja bi u Split dovela neke nove programe da bi naš grad bio prepoznat van granica Hrvatske. Uvijek krećući se u nekim krugovima umjetnika shvatila sam da njihov kvalitetan rad nemaju gdje pokazati, da su nam suženi prostori…. Tada sam upoznala gospodina Matića i na njegov poziv i zamolbu sam s dr. Alidom Bremer počela raditi organizaciju prvo za sajam knjiga u Leipzigu, te periodično u Beču, Frankfurtu, Tirani, Skopju…. Prvo za potrebe Ministarstva Kulture Republike Hrvatske a poslije i za europsku mrežu Traduki s kojima još surađujem.

Kako su izgledale te aktivnosti izvan Hrvatske?
– Kao i kod svakog projekta ide prijava na natječaj s programskim sadržajem. Nakon objave rezultat i dobivenih financijskih sredstava prema kuratoru programa gđa Alide Bremer, krenula bi se raditi kompletna organizacijska, tehnička i logistička priprema za sajam, komunikacija i briga oko štanda onaj tko radi velike projekte i sajmove znat će koji je to obim posla. Odlazak na sam sajam, rad na štandu, praćenje programskih točaka, financije…. znači „Katica za sve“. Poslije završetka svi bi se sretno vratili svojim kućama i obavezama , zadovoljni, a za mene bi tek tada krenuo posao, povući crtu i ustvari odraditi zadnji pečat gdje smo i kud smo, predati financijski plan. Tako je to trajalo, mogu reći, deset uspješnih godina.

Kako se naša kultura predstavlja u inozemstvu?
– Ne možete se predstaviti u inozemstvu kvalitetno ako nemate nekoga koji jako dobro poznaje kulturnu scenu i potrebe iz zemlje u kojoj živi, ali i odlično poznaje hrvatsku scenu. To može samo netko tko živi van granica Hrvatske poznaje kulturnu i literarnu scenu kao i potrebe i trendove publike tj. čitatelja. U našem slučaju, prezentacijom hrvatske literature i kulture bitno je bilo ponuditi kvalitetan sadržaj , autore, predstaviti ih te zainteresirati izdavača kako bi se objavio prijevod njegovog dijela. Jako je važno za domaće umjetnike da dobiju priliku predstaviti se kroz sajmove, festivale, forume, susrete….van granica Hrvatske. Upravo su dobri primjeri Sajam u Leipzig, koji ima naglasak na autore i Frankfurt koji je više za nakladništvo gdje se sklapaju poslovi. Ono što je za nas bilo važno da su se na programu uvijek našli splitski pisci ili umjetnici tako da smo jedan veliki dio splitskih pisaca odveli vani.

Jesu li se neki od njih “primili” vani?
– Jesu, kako ne. Olja Savičević Ivančević, , Marko Pogačar, Edo Popović, Daša Drndić,Renato Baretić, Ivana Bodrožić, Ivana Sajko…. Kao i druga naša velika imena koja su prevedena. Ne smijemo zaboraviti prevoditelje bez kojih to ne bi bilo moguće.

Imamo i projekt Najklinci Hrvatske koji je dosta uspješan. O čemu se radi?
– Da, to je bio projekt suradnja s organizacijom „Najklinci Hrvatske“ . Radi se o projektu regionalno-županijskih natjecanja do finala u popratnom programu gdje sudjeluju djeca koja svoje slobodno vrijeme provode korisno, dajući svoju energiju za ples, pjevanje, sviranje, razne sportske vještine, tako da opet najbolji svoju vještinu prezentiraju na samoj finalnoj završnici. Kao popratni sadržaji organiziraju se radionice, likovne, glazbene, tekstovne, gdje do izražaja dolazi kreativnost i maštovitost. Animacija roditelja u pratnji svoje djece bio je vrlo važan element ovog projekta. Razgovor sa psiholozima Udruge, zamjena mjesta roditelja i djece, gdje djeca preuzimaju ulogu odraslih, a roditelji pokazuju svoje talente koje možda u kućnom okruženju nemaju vremena pokazati. Sve je to usmjereno razmjeni iskustva u oba smjera i poticanje kako komunikacije, tako i igre i druženja u obitelji.
Upravo za organizaciju ovoga projekta dobila sam nagradu za našu županiju u gradu Vukovaru.

I to je imalo odjeka?
– Da, bilo je odjeka, međutim, ja više nisam mogla to kvalitetno raditi, jer ne možete raditi deset stvari od jednom, uhvatila sam se udruge.

Koliko dugo ste se s tim bavili?
– Oko četiri godine.

Imate autorske izložbe fotografija. Koje je to razdoblje, koja tematika i gdje ste izlagali?
– Prvu izložbu sam imala davno na Braču, teksture. Drugu na sajmu knjiga u Leipzigu, 2013. godine u programu ”Kroatien Kreativ 2013.” kada smo se zajedničkom izložbom fotografija s Edijem Matićem izložili fotografije na temu Igra/Fotodijalog. To je bio jedan prirodan slijed i dobar spoj suradnje , tako je i došla ideja da napravimo zajedničku izložbu. Zatim izložbu sklopu Viškog ljeta i zadnju sam imala u Makedoniji, 2016. godine. To je bila suradnja s makedonskim društvom iz Splita na čelu s g. Angelom Mitrevskim kada smo zajedno osmislili i organizirali Festival SMOŠ koji je u tri grada Štipu, Ohridu i Skopju predstavio splitsku i makedonsku kulturu kroz glazbu, književnost i fotografiju.

“Writers/ Artist Residence” je najvažniji projekt udruge. O čemu se radi?
– Writers/ Artist Residence Marko Marulić u Splitu je veliki projekt i najvažniji koji kontinuirano provodimo već desetu godinu, po uzoru na neke europske i svjetske projekte sličnog sadržaja, a koji pokazuju višestruke efekte ovakvog ulaganja u kulturi – za lokalnu zajednicu, i šire. Svrha rezidencijalnog programa je pozivanje umjetnika na rad i boravak izvan njihovog uobičajenog okruženja i obveza. Splitski program nudi četverotjedni boravak, kojeg gostujući umjetnici koriste kao vrijeme promišljanja, istraživanja, upoznavanja novih ljudi, karakterističnih običaja, prezentacije i proizvodnje svojih novih uradaka. Udruga je za tu namjenu dobila od Grada Splita stan na korištenje. Umjetničke rezidencije naglašavaju važnost smislene i slojevite kulturne razmjene. One su način na koji se društvo brine o opstanku i razvoju suvremene kreativne industrije. Do sada se program provodi u kontinuitetu, svaki mjesec novi autor. Naravno, ničega ne bi bilo da nema podrške stranih financijera, Ministarstva Kulture, Grada Splita i žŽupanije koji su i prepoznali taj program i do sada smo ugostili preko 120 umjetnika iz cijele Europe. Ostavili su dnevnike zapisa, trajna prijateljstva. Te dnevnike zapisa ću ostaviti svome gradu, jedan scenarij iz kojega smo napravili film s redateljem Dan Oki i koji će biti premijerno prikazan ovu godinu. Vidjet ćemo spoj dviju umjetnosti, pisane riječi i filma, kako to u očima jednog umjetnika/redatelja i u pisanoj riječi gostujućih umjetnika izgleda naš grad.

Kako točno izgleda kad jedan strani književnik dođe?
– Uvijek sam govorila da ljepota moga grada učini 50 postoposla, ostali postotak je na domaćinu tj. organizatoru.. Popijemo kavu, smjestimo ga u stan, uputimo ga na sve obveze koje ima i budem njegov domaćin. Moja dužnost je da se brinem o njemu, da mu organiziram susrete s našim umjetnicima, s kulturnim institucijama. Imamo suradnju s Galerijom umjetnina gdje ih primi kustos i provede u razgledavanje i razgovor da nešto nauče o samom muzeju. U tome stanu ima sve za život i rad, tu piše. Jednom mjesečno imamo književnu večer pod nazivom Diskursija. Umjetnicima se toliko sviđa Split da ne bi otišli. Imala sam situacije da umjetnici nisu htjeli ići. To je problem, naručih taksi do aerodroma i čekaš dok ne uđe, nema druge. Dobro je što se uglavnom svi vraćaju kao turisti sa svojim obiteljima. To je najljepše jer su oni ambasadori za našu zemlju. Pisci su uglavnom i novinari. Jako puno intervjua i tekstova je izašlo van Splita o našem radu i gradu. Uvijek kažem da smo poznatiji van Hrvatske nego u svojoj zemlji. Svoj cilj sam za sada ostvarila.

Možete li izdvojiti jedno ime koje je posebno bilo impresionirano Splitom, Dalmacijom, Hrvatskom i recimo da se češće vraća nego ostali?
– Uistinu su svi impresionirani našim gradom da ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ne bi bilo pošteno. Ali sigurno im je malo Splita za mjesec dana. Morate vidjeti ta lica tih ljudi kako su sretni što su tu. Ustvari imaju privilegije što mogu biti tu.

Kako izgleda odabir ljudi koji dolaze?
– Raspisuje se Javni poziv. Udruga zaprima poslane aplikacije i šalje Odboru za stipendije na obradu. Udruga sama ne bira. Prijavitelji moraju imati preporuke od nakladnika, moraju imati već objavljena djela i imati gotov plan što će za vrijeme svoga boravka raditi u Splitu. Jednom godišnje dođe između 12-14 umjetnika.

Iznenade li se ljudi onim što ih dočeka u Splitu?
– Split je uistinu specifičan grad i svaki autor, umjetnik ili gost koji dođe na ovu rezidenciju svojim viđenjem i pričom ostavi me da razmišljam i sagledavamo neke stvari drugačije, ukažu na mnoge stvari što mi koji ovdje živimo možda i ne primjećujemo. Nemaju baš nekih primjedbi, osim recimo na grafite, na izmete pasa,…čudno im je kako je Riva uvijek u podne puna ljudi, svi mirno piju kavu jer to je njima nezamislivo. Ono što su rekli da nikako ne smijemo dirati i da je to nešto što im je najdraže je pazar. Svi su oduševljeni našim pazarom. Također, odlaze u posjet i u okolne gradove Solin, Trogir, Klis… i na otoke.

Zašto mi stalno kukamo, sami svoj Pazar nazivamo ciganlukom?
– Ne znam što mi hoćemo, ne znam kakvu mi viziju imamo? Nitko nikad nije došao s nikakvim rješenjem. U svakom dnevniku zapisa stoji pazar. Zašto? Jer ljudi koji dolaze iz Europe, pa i iz jugoistočne Europe su oduševljeni toplinom tih bakica bilo ljeti ili zimi. Pazar čine ljudi. Taj odnos bakice i mušterije je njima nešto što su rekli da moramo njegovati. Također, oduševljeni su Marijanom. Rekli su da je fascinantno da u centru grada imamo zelenilo brdo Marjan gdje se skoro može papučama ići prošetati po šumi i da se osjećaju sigurno. Oni koji dolaze iz Beograda ili Berlina, osjećaju se sigurno.

Imamo nešto što ste ostvarili s udrugom Pričigin i Bookvica kuća kreativnog pisanja? O čemu se radi?
– Kuća kreativnog pisanja je nastala kao prirodan slijed triju udruga koje rade na promicanju književnosti u našem gradu. Jako dobro surađujemo, pomažemo se, i mogu reći da je to primjer dobre prakse.. I tako su Pričigin, Bukvica i Kurs osnovali kuću kreativnog pisanja koja je egzistirala tri godine i zbog financijskih nemogućnosti smo je nažalost morali zatvoriti. Šteta, jer potencijala ima.

Partner ste i organizator u sklopu programa “Reading Balkans 2018.”?
– Da. Čeka nas dvogodišnji rad s našim međunarodnim partnerima u programu financiranom od strane Europske unije Kreativna Europa pod nazivom „ South and East reaches West – digital platform for promotion of writers in post-conflict societies“. Tako da ćemo imati dosta aktivnosti i obaveza kroz europski projekt. Za ovu godinu u sklopu projekta odabrana su tri autora koja dolaze u Split.

Kako komentarirate stanje kulture u Splitu?
– Kada se osvrnemo na činjenice u ovim nestabilnim ekonomskim vremenima, najveći teret krize je osjetila upravno nezavisna kultura. Kada gledamo proračun grada Splita onda možemo uočiti da je proračun za udruge, neprofitne organizacije i pojedince se smanjio za kulturu. To nam ukazuje da se nema jasna vizija na koji način pridonijeti u poboljšanju odnosa s nezavisnom kulturom, premda je nezavisna scena i važan gospodarski čimbenik.
Smatram da društvene promjene možemo očekivati kada se dogodi povezivanje i zajedničko djelovanje organizacija civilnog društva i razvijanje iskrenog dijaloga s kreatorima javnih politika na lokalnoj i nacionalnoj razini. Mi bi trebali biti desna ruka Gradu, a ne da se na nas gleda kao nekoga tko samo uzima novac iz bunara koji je i onako presušio. Postojali su prijedlozi i inicijative Platforme doma mladih na povećanje proračuna za nezavisnu scenu na 2%, kako bi se uradila racionalnije preraspodjela financija, ali se do danas to nije ostvarilo. Trebamo uraditi sve kako i Strategija ne bi ostala mrtvo slovo već da se krene provoditi u praksi, kao dinamičan dokument uključujući participaciju aktera u kulturi i naših građana. To je i put za aktivnijim povlačenjem sredstava iz EU fondova.

Dakle, naglasak na alternativi?
– Naravno, jer alternativa je kritika. Ako nemate kritike, ne možete se mijenjati na bolje…

Jeste li čuli podatak na zadnjem gradskom vijeću da Split daje značajno više za kulturu nego za sport? Većina od toga ide na HNK.
– Vjerojatno se na to mislilo. Oko 50 milijuna kuna ide na HNK….

Jeli HNK opravdava taj iznos?
– HNK ima hladni pogon koji treba održavati, zgradu, i sve što ulazi u zahtjeve za održavanje jedne nacionalne kuće drugog grada u državi. Programski dio svakako zahtjeva velika sredstva i zato bi trebalo promišljati menadžerski. Na čelo HNK treba dovesti kvalitetnog kulturnog menadžera koji će imati jasnu viziju i mjere sa svojim timom. Cijenim dosadašnje intendante, radili su svoj posao u onim okvirima koliko su mogli, ali smatram da trebamo više izlaziti i predstavljati se van svoje kuće i na isti način dovodite gostujuće predstave u svoju kuću. To je način da možemo mi kao publika imati veći izbor te biti ponosni na naš teatar i s velikom interesom dolaziti na gostujuće predstave. Tada možemo razgovarati i razmjenjivati pohvale i kritike o opravdanosti proračunskog iznosa.

Je li Vam krivo što Lemo nije prošao za intendanta?
– Da, jako mi je krivo.

Prostori za kulturnjake u gradu?
– Da, to je isto jedan od problema. Imamo Dom mladih, ali većina od nas nema svoju adresu. Ovom gradu je nužan prostor i osnivanje jednog ozbiljnog Kulturnog centra s dobro osmišljenim sadržajima koji će biti otvoren za sve, a dok se to ne desi i dalje ćemo biti podstanari kod nekoga.

Jesu li splitski kulturnjaci dovoljno glasni u kritici loših pojava u društvu?
– Naravno da nisu. Najveći je problem što smo mi svi nekako došli kao nojevi. Dok se ne takne nekog od nas, netko tko bude glasniji će isplivati na površinu, eventualno povući malo veći broj koji će se čuti. Međutim, ovdje vidim jedan problem što kao da se svi zadovoljavamo nekim mrvicama. Uistinu to ne treba tako biti. Smatram da nekad nisu bitni samo novci, bitna je snaga i volja koju hoćemo promijeniti nekim svojim istupom i pozitivnim promjenama u društvu. Umreženost je danas jako važna. To sam uvijek zagovarala i ako ne krenemo raditi zajedno teško ćemo imati veći kulturni razvoj i unapređenja, a kamoli transformaciju grada u kulturnom smislu, pa i kritički osvrt koji danas nedostaje da bi bili bolji. Problem je i današnji turizam koji nam se, iskreno rečeno, desio. Vidi se nedostatak jasnih kulturnih politika, nema jasnih programski sadržaja, nešto što bi dalo kreativnosti tzv. popularnoj kulturi koja danas postaje iznimno važna za kulturne turiste. Kultura je kao moda, stalno se mijenja. Prema tome, moramo se i mi svi priviknuti na promijene i naučiti neke nove pokrete van Hrvatske da bi bili uopće konkurentni kao kulturni proizvod, kao brend kojim se možemo pokazati. To ne može biti samo Dioklecijanova palača. Nju prođemo u sat vremena i manje. Moramo nešto tim ljudima ponuditi, neki sadržaj. Tko nudi sadržaj? Institucije, muzeji i alternativa. Moramo biti desna ruka tim institucijama da bi mogli stvarati kvalitetnu kulturnu industriju. Bez toga nećemo imati ni kvalitetan turizam. Stoga pozdravljam dokument Strategije Urbane aglomeracije koja je rađena u suradnji sa Sveučilištem i Gradom Splitom koja bi trebala dati odgovore i rješenja na mnoga pitanja.

Kad ste čuli za Splitski Cvit?
– Prije 6 godina.

Koja je po Vama najveća vrijednost Splitskog Cvita?
– Najveća vrijednost je da ću 8. ožujka susresti sve kandidirane dame, dati jedna drugoj ruku, razmijeniti svoje priče, iskustva. Ovom kandidaturom Splitski cvit nam je pružio mogućnost da se predstavimo, te svojim pričama ohrabrimo druge žene da rade ono što vole, dijele i ne posustaju. Mileni želim da hrabro nastavi dalje, jer radi vrlo vrijedan projekt za naš grad i za naše žene. Ponos za muževe, partnere… jer mislim i da bez njih mi ne bi bile uspješne!