Nekoliko mjeseci prije svoje smrti najtrofejniji i jedan od najomiljenijih hrvatskih trenera, Tomislav Ivić, u svom je posljednjem velikom intervjuu (u prilogu Naprid Bili za stogodišnjicu Hajduka) novinaru Vinku Vukoviću rekao rečenicu koja i danas odzvanja u ušima nogometnih trenera: „Bili smo sirotinja s najvećim bogatstvom što postoji, a to je znanje. Pa, moje su treninge špijunirali i najveći svjetski treneri. Nisu imali obraza sami doći, pa su slali svakakve ljude da gledaju i prenose im što radim. A mogli su slobodno doći do mene i sve bih im rekao. Neka slušaju i uče.“
Šest godina nakon njegove smrti možemo se samo nadati da su oni koji su imali privilegiju gledati ga, slušati i raditi s njim upamtili i primijenili barem djelić znanja koje je splitski trener posjedovao. Bio je trener momčadi iz 14 država i izbornik četiriju reprezentacija, s osvojenih 6 nacionalnih prvenstava i 7 kupova, a s Portom je osvojio UEFA Superkup i Interkontinentalni kup. Pod njegovim vodstvom Hajduk cvate i u razdoblju od 1972. do 1976. osvaja dva prvenstva i četiri kupa. U skoro 40-godišnjoj blistavoj karijeri Ivićeva se trenerska ruka protegnula preko Hajduka, Splita, Šibenika, Ajaxa, Anderlechta, Galatasaraya, Dinama, Avellina, Panathinaikosa, Porta, PSG-a, Atletico Madrida, Olympique Marseillea, Benfice, Porta, Monaca, Fenerbahçea, Al-Wasla, Stadard Liègea i Al-Ittihada.
Ivićev je strateški rukopis osobito uočljiv u onomad avangardnim idejama i privikavanju igrača na zabijanje golova s prve stative i namještanje ofsajd-zamke, a u svojim je zamislima ustrajao toliko tvrdoglavo dok ne bi postale automatizirane. Igrači su poštovali disciplinu koju je uvodio jer su njegove kritike, pa čak i šamari kad je trebalo, utjecale ne samo na promjenu precepcije igre, nego i na odgoj igrača. Ta „stara škola“ koja bi danas teško upalila za La Gazzetta dello Sport i Le Parisien bila je dovoljna da ga, uz pohvale nevjerojatno trofejne karijere, nazovu najuspješnijim trenerom u povijesti nogometa.
Sada, s odmakom od šest godina, sa sigurnošću možemo reći da je Ivić bio vizionar, ispred svoga vremena, a iako će njegovi rezultati mnogima ostati nedosanjani san, ideja o konstantnom radu i usavršavanju može biti počelo svim nogometnim entuzijastima. Njegov nogomet nije bio igra slučajnosti i sreće nego plod cjeloživotnog promišljanja strategije napretka. U spomenutom Vukovićevu intervjuu splitski je avangardist istaknuo: „Upijao sam, kopirao i nadograđivao. Slušao i učio te to znanje prenosio na igrače koji su bolji od drugih bili ponajprije stoga što su taktički bili uvijek nekoliko koraka ispred konkurencije.“
Slušanje i učenje, ali i nesebično dijeljenje stečena znanja ono je po čemu Tomislav Ivić zaslužuje da ga se pamti, jednako kao i svi trofeji i veselje koje su donijeli njegovim suradnicima. Sve ono što je prenio i usadio brojnim obožavateljima njegova lika i djela govori da i post mortem – vizija i dalje živi.
