Dalmacija Danas vam donosimo drugi dio ekskluzivnog intervjua s Majom Karaman Grbavac, savjetnicom pravobraniteljice za osobe s invaliditetom iz Područnog ureda Split.
Evo što je sve otkrila našem novinaru Mariju Matani. Podsjećamo, na poveznici ispod (ako još niste) možete pročitati prvi dio razgovora.
U posljednje vrijeme dosta se govori o problemima Centra za autizam Split. Možete li nam pojasniti o kakvim se problemima radi i što se čini po tom pitanju?
Centar za autizam Split, čiji je osnivač Grad Split, je od početka samostalnog djelovanja 2017. godine registriran kao školska ustanova koja provodi poseban program školovanja djece i mladih s najtežim oštećenjima iz spektra autizma do 21. godine. Prema ranijem sporazumu resornih ministarstva, sve korisnike s navršenom 21 godinom života trebale su preuzeti postojeće ustanove iz resora socijalne skrbi čiji je osnivač Republika Hrvatska. No to se nije dogodilo te je Centar za autizam Split nastavio zbrinjavati 30-tak korisnika starijih od 21 godinu kako bi im se makar na taj način osigurao neki oblik „dnevne skrbi“. Upisi nove školske djece svake godine uz nepostojanje odljeva starijih korisnika stvorio je neprirodnu situaciju za sustav i sada već neizdrživi pritisak na prostorne i kadrovske kapacitete Centra.
Spomenuti problemi sustavno su zanemarivani već godinama, a njihovo intenzivnije rješavanje aktualizirano je zahvaljujući snažnom angažmanu roditelja polaznika Centra za autizam Split s kojima intenzivno surađujemo unatrag više od dvije godine i pružamo stručnu podršku. Osobno sam i članica radne skupine koju je nedavno osnovao Grad Split kako bi se u suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom, ravnateljicom Centra i predstavnicima roditelja polaznika Centra, iznašlo najoptimalnije organizacijsko rješenje, pri čemu naglasak treba biti na iznalaženju modela koji će biti prvenstveno biti u najboljem interesu kako školskih polaznika tako i odraslih s poremećajem iz spektra autizma.
Udruga Autizam 365 je također problematizirala nepostojanje skrbi za djecu iz spektra autizma za vrijeme za vrijeme školskih ljetnih praznika i pokrenula medijsku kampanju za prikupljanje sredstava za organizaciju ljetnog kampa. O čemu se tu radi?
Uza sve gore navedeno, dodatni problem je i što Centar, kao i svaka školska ustanova, ne radi za vrijeme ljetnih školskih praznika. Nije za očekivati da će djeca i mladi s najtežim oblicima poremećaja iz spektra autizma koja se školuju u toj ustanovi za vrijeme praznika pohađati uobičajene ljetne kampove kao djeca bez teškoća, odlaziti samostalno sa vršnjacima na plažu ili da će ih pričuvati bake i djedovi. Osim toga potrebna im je rutina, posebno obučeni djelatnici za rad s njima i kontinuitet u aktivnostima. Stoga su se roditelji korisnika Centra organizirali i putem Udruge Autizam 365 pribavili sredstva za provođenje ljetnog kampa za djecu koja pohađaju Centar, a uključili su i određeni broj djece s poremećajem iz spektra autizma koja program odgoja i obrazovanja pohađaju u COO Juraj Bonači.
Naime, ni COO Juraj Bonači ni COO Slava Raškaj, kao ustanove iz resora socijalne skrbi u kojima se školuju djece s težim oblicima invaliditeta također nemaju tijekom školskih praznika organiziranu skrb za svoje polaznike iako za to imaju sve zakonske preduvjete i mogućnosti. To za posljedicu ima diskontinuitet u pružanju različitih terapijskih postupaka i programa djeci s teškoćama koji su im neophodni, ali i podredno kršenje prava na rad njihovim zaposlenim roditeljima koji ne mogu godišnjim odmorima „pokriti“ 80-tak dana školskih praznika na godišnjoj razini. Jednog od roditelja, najčešće majku, na taj se način posredno prisiljava da se povuče sa tržišta rada i pasivizira, čineći obitelj ovisnom o socijalnim pravima i naknadama, što je sa socijalnog ali s aspekta tržišne ekonomije neefikasno i na koncu neisplativo za sustav. Naše preporuke u tom smjeru upućene navedenim ustanovama i ministarstvu socijalne skrbi do sada nisu prihvaćene, no nastaviti ćemo zagovarati uvođenje spomenutih dnevnih programa tijekom cijele godine.
Kakva je Vaša suradnja s udrugama koje okupljaju osobe s invaliditetom, znate li možda kakve potrebe imaju te udruge?
Suradnja Pravobranitelja za osobe s invaliditetom s lokalnim udrugama civilnog društva, aktivistima za prava osoba s invaliditetom i pojedinim građanskim inicijativama, intenzivna je od samog početka postojanja naše institucije, pa tako i od početka rada Područnog ureda Split. Odazivamo se na događanja koja organiziraju, održavamo sastanke kako bismo razmijenili iskustva, te ih podržavamo u inicijativama usmjerenim na unaprjeđenje položaja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju kao i u projektima koje prijavljuju i provode. Organizacije civilnog društva prepoznajemo kao organizirani glas osoba s invaliditetom i od nemjerljive su nam važnosti kao izvor informacija o problemima s kojima se same organizacije i njihovi članovi susreću. Udruge, organizacije i inicijative su poveznica osoba s invaliditetom i sustava, a u mnogim sredinama su i jedini pružatelji brojnih socijalnih usluga koje nisu osigurane od strane državnih, područnih i lokalnih institucija. Na taj način su na sebe preuzele veliki teret a sve to uz često upitnu financijsku održivost zbog projektnog i nesustavnog financiranja. Ovisnost o projektnom financiranju kod određenog broja organizacija utječe na slabljenje njihove tradicionalne i primarne uloga zagovaratelja prava osoba s invaliditetom. U više navrata smo preporučili da se donese i uredi zakonodavni okvir koji bi omogućio sustavno financiranje i osigurao kontinuiran rad udruga osoba s invaliditetom i imamo saznanja kako bi se uskoro nešto po tom pitanju moglo promijeniti.. Uz nužno razumijevanje različitosti položaja i raspoloživih mehanizama djelovanja, smatram da se kao nezavisna državna institucija uspješno nadopunjujemo s organizacijama civilnog društva u ostvarenju istovjetnog cilja, a to je krajnja dobrobit i uključenosti u život zajednice osoba s invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji.
Kakve su sve mogućnosti roditeljima djece i odraslih s problemima mentalnog zdravlja? Ovisno o težini zdravstvenog problema, a postoje li programi koji bi omogućili ono čemu se roditelji najviše nadaju, mogućnosti koliko-toliko samostalnog života?
Iz dosadašnjeg iskustva rada u Uredu pravobraniteljice, dojma sam da su osobe s mentalnim teškoćama, odnosno osobe s različitim psihičkim oboljenjima kao i njihove obitelji, najviše zanemarene od strane sustava. Veliki broj osoba s težim teškoćama mentalnog zdravlja prečesto se nalazi u ponavljajućem ciklusu dulje ili kraće hospitalizacije u nekoj od psihijatrijskih ustanova, stabilizacije stanja uz pomoć lijekova te potom otpusta kući, nakon čega im se zbog nedovoljne podrške kod uzimanja terapija stanje ponovno pogorša te ubrzo uslijedi nova hospitalizacija. Dugi niz godina upozoravamo kako je potrebno razvijati različite modele brige o mentalnom zdravlju u smjeru razvoja izvaninstitucionalnih usluga, posebno podrške stručnih osoba/mobilnih timova koja bi s osobom s mentalnim oštećenjima, nakon izlaska iz bolnice, nastavila terapijski rad i podršku u domu osobe te nadzirala redovito korištenje farmakoterapije. Takav pristup i usluge pridonijele bi prevenciji učestalih hospitalizacija ali i njihovoj socijalnoj i radnoj rehabilitaciji te osnaživanju i oporavku, budući da su suočeni s brojnim stigmama i predrasudama.
Iako je tema mentalnog zdravlja nekako u trendu, tek je krajem 2022. godine donesen novi Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja na koji se dugo čekalo, a u okviru čijeg donošenja se raspravljalo i o problemima mentalnog zdravlja djece i adolescenata. Prema posljednjim podacima svako peto dijete pati od nekog oblika psihičkih smetnji od kojih je samo 20% prepoznato i primaju potrebnu psihološku pomoć. Podaci ukazuju i da se gotovo 75% poremećaja javlja do 24. godine života i ukoliko se oni pravovremeno ne liječe, dolazi do nastanka trajnog stanja s dalekosežnim posljedicama. Međutim, ono što je problematično je nedostatak stručnog kadra za rad s djecom i adolescentima. Navedeno ima za posljedicu da psihijatrijska skrb ne može biti pružena na području gdje dijete/obitelj živi već se dijete upućuje u udaljenu ustanovu što ima za posljedicu smanjeni kontakt s obitelji i povećane troškove. Na tržištu rada kronično nedostaje dječjih psihijatara, ali i forenzičnih dječjih psihijatara, psihologa i rehabilitacijskih stručnjaka svih profila, te je za cjelokupni sustav zdravstvene zaštite i socijalne skrbi neophodno da se iznađe način za usklađivanjem obrazovnog sustava s potrebama na tržištu rada kako bi se zadovoljile ove potrebe.
Od 645 tisuća osoba s invaliditetom u RH, po posljednjim podacima njih 15.500 je zaposleno. Kakav je odnos po tom pitanju na području Dalmacije, kao i postoji li mogućnost da se poveća broj zaposlenih, radno uključenih osoba s invaliditetom?
Od navedenog ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom oko 1.900 je zaposleno na području četiri dalmatinske županije. Splitsko-dalmatinska županija u kojoj su zaposlene 1.072 osobe je i na nacionalnoj razini druga po redu županija u kojoj je zaposleno najviše osoba s invaliditetom, a na začelju je Šibensko kninska županija s 206 zaposlenih osoba. Svakako da postoji mogućnost i neupitna potreba povećanja broja radno zaposlenih osoba s invaliditetom kojih je u radno aktivnoj dobi u Republici Hrvatskoj oko 270 tisuća. Pravo na rad i dostojanstven život od rada je ustavna kategorija koja za svaku osobu nema samo ekonomsku komponentu u smislu da predstavlja izvor prihoda za život, već je i važan segment samoodređenja svake osobe.
Postupnom povećanju broja zaposlenih osoba s invaliditetom tijekom godina značajno su doprinijeli osigurani poticaji i drugi vidovi podrške poslodavcima, no i dalje je bitno prisutna diskriminacija pri zapošljavanju, posebno tijekom provođenja natječajnih postupaka u javnom sektoru. Uzroke pronalazimo ponajviše u predrasudama poslodavaca koji invaliditet i dalje smatraju zaprekom za uspješno izvršavanje radnih zadataka ili razlogom učestalih bolovanja. Tako i poslodavci koji obzirom na ukupan broj zaposlenih imaju obvezu kvotnog zapošljavanja određenog broja osoba s invaliditetom i dalje radije plaćaju novčane kazne nego što primaju osobe s invaliditetom u radni odnos.
Međutim, poslodavci koji su imali iskustva u zapošljavanju ove kategorije osoba potvrđuju da se radi o zaposlenicima koji su predani poslu, lojalni i odgovorni i vrlo brzo razbiju negativne predrasude o svojim kompetencijama i radnim navikama te budu prihvaćeni od svoje radne okoline. Primjeri iz prakse dokazuju da predrasude nisu neoborive, ali i da se svijest pojedinaca pa onda i društva može mijenjati samo međusobnom interakcijom osoba s invaliditetom i njihove sredine, a nikako njihovom izolacijom. I zato ne možemo dovoljno naglasiti važnost inkluzije osoba s invaliditetom u sva područja života i rada.
