- You are not drunk. Why?
- I am Canadian.
Ovakav razgovor se vodio sinoć u Dioklecijanovoj palači, u kraj čuvene Kružićeve ulice gdje odlično posluje ispijanje na hektolitre alkohola. U zraku je bilo 0,9 promila, a po podu, ljepljivim kamenim pločama nizale su se plastične čaše ispijenog piva i žestokog pića, votke, šljivovice. Oko ulaza u kafiće stisla se strana mladost, crni, bijeli, žuti....i glasno diskutirala. Nisu bili skloni propustit prolaznike pa čak ni konobare. Dobace li kakvo im pitanje dobiju po domaću, grintavu:
- Ajde, .eb. mater!
Naravno da smo pitali, a novinari i inače često pitaju ono što već znaju, da šta mu znači to da je Kanađanin. Objasnija je da je otporan na alkohol. I prijateljica mu skroz trizna. Zainteresirala se za fotografiju što su nam pozirali. A Kanađanin se oduševio foto opremom i obeća da će i on uskoro kupiti nešto slično. U to je do nas dopilotalo neko drugo društvo, al koji sigurno nisu bili iz Kanade. Cura iz tog društva pokušala je doć do nečega u svojoj borši, al s čašom piva od pola litre u drugoj ruci išlo je malo teže. Jedno po minute je ljuljajući se pokušavala pogodit čašom barski stol.
Iselit na Neslanovac
Jedan od vodiča kroz noćne turističke putešestvije bila nam je Tijana Tičinović, stanovnica stare jezgre grada.
- Ugostitelji nam kažu da odem na selo. A ja sela nemam. Sirotinja smo najgora. Šta bi ja tribala iselit na Neslanovac, prodat da bi oni mogli radit šta ih je volja. Mi njima smetamo. U momentu kad nas sve istiraju, kad u palači ne bude nitko živija ćao UNESCO - priča nam o suživotu poslovnih dostignuća i domicilnog stanovništa koje rapidno opada. Koliko ih zaista i stanuje između Dioklecijanovih zidina se točno ne zna. Vjerojatno ne više od 600.
Nakon objave fotografija ispišavanja u pirju u Marmontovoj, koja vodu, a sad i pišaku vraća kroz palac šake na obližnjem zidu nazad u pirju, Getani su se digli na noge
- Iscrpljeni smo. Navečer ne znamo di ćemo od buke, šta napravit, tuć glavom u zid, nastavit se trovat tabletama za spavanje, šta? - pita se Tičinović, a oko njenih nogu i između stolova zuji njena pudlica zvana Mačkica. Njoj buka, ljudi ne smetaju. Obožava vatromet. A šta su im odgovorili iz Grada?
Prvi put vidjela komunalce iza 23 sata
- Da su naši zahtjevi nerealni i da ko nas .ebe. Oni pišu novu Odluku o komunalnom redu za sljedeću sezonu, a šta ćemo mi dotle? U ludnicu ili u zatvor? Mi samo tražimo da kad su budu donosile neke odluke koje se tiču stare jezgre da se pita za mišljenje i nas jer mi tu živimo. Neka nas uključe. A ne da s nama Alijana Vukušić (direktorica splitske Turističke zajednice op.a.) iz Solina suosjeća - ljuti se Tičinović i dodaje kako je sinoć prvi put vidila komunalne redare iza 11 navečer.
- Kako se uzburkalo po medijima, društvenim mrežama, eto zašto. To je ka da vidiš Jetija - tumači. I zaista njih trojica uniformirana, svak sa svojom torbicom udrili su leđero đir priko Pjace do Peristila. Ima li pomoći od policije?
- Policiji, državi su turisti zlatne koke i svete krave i neće se oni u to petljat. Niti znaju komunicirat, niti znaju jezike, niti imaju procedure da bi po njima postupali. Oni ih ne mogu pita OIB, ne mogu ništa. Jedino kad se neko stvarno napije pa napravi neko sranje onda će ga spremit spavat - priča nam Vanja Pagar.
Mladost na Kopilicu
Tijana Tičinović smatra da je cijeli sustav naopako postavljen.
- Kad je u pitanju buka iz Grada nam govore da to treba ić na Sanitarnu inspekciju jer da oni mjere razinu buke. Za bilo šta ja moram znat koga zvat. To nije moj posal. Nije moj posal da ja njima govorim šta da rade. Ako je komunalni problem, zvat ću komunalne u Gradu, pa nek oni šalju svojim redarima, policiji, inspekciji... to nije moj problem. Ja moram bit super obrazovana i pametna da se oni priko mene nad.ebaju. Totalno je krivo postavljeno. Neka budu tri diska, noćna kluba na Kopilici di nema stanara. Neka ovu mladost tamo kanaliziraju - rezignirano govori i dodaje kako komunalci ne fermaju ni gradskog vijećnika Srđana Marinića koji je još u vlasti.
A turisti, pričaju, znaju unaprid da je Hrvatska država misto gdje možeš radit šta te volja. Ako ćapaju koju globu neće više od 500 kuna, u markama, a to je za njih ništa. U palači, kad zatvore svi ugostiteljski objekti, ostanu radit trafike i dućani s alkoholom i onda bauljaju, dernjaju se, razvlače po štekatima. A čuvari štekata samo broje stole i stolice. Ne mišaju se. Ničiji to posal nije.
Sinoć se zvalo i policiju za intervenciju. Prošlo je dvi ure. Jedan kafić blizu vrha Bosanske radio je van radnog vremena, a gosti su bučali. U dvadeset minuta nisu došli. A onda su se i gosti pomalo pokupili.
Al sinoć, slažu se Tijana i Vanja, nikad mirnije. Na Obrovu se u miru čeka red za uć u klub. Sve nešto golobrado. Ispred Centrala skoro nikog. Na Peristilu nije bilo svirača. Komunalni redari ostavili su trag.
Čuveni Kantun, i danas freganje...
Gordana Kulušić vlasnica je čuvenog Kantuna, željezne ograde kraj Obrova pokrivene privatnom kamerom gdje se olakšavaju uznevjereni i pijani kad izađu iz noćnog kluba.
- Prosječno ih je noću deset, a zna bit i dvadeset. Ja ne znam šta ih ovdje privlači. Imali smo i najjači reflektor, al šta to vridi kad dođe sa dva promila - kaže Kulušić koju i danas čeka freganje dvora.