Jučer je u Splitu je u 73. godini života umro akademik Jakša Fiamengo, istaknuti hrvatski pjesnik. Njegov odlazak rastužio je cijelu zemlju, a osobito njegovu Dalmaciju koju je toliko zadužio svojom umjetničkom ostavštinom. Rođen je 26. studenoga 1946. u Komiži na otoku Visu. Klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru.
U nastavku pročitajte posljednji razgovor kojeg s legendom vodili u proljeće ove godine.
Sredinom travnja pjesnik Siniša Vuković uputio je javni apel oko pomoć Jakši Fiamengu nakon što je jedan od naših najpoznatijih pjesnika pao i ozlijedio se. Nakon pada završio je na traumatologiju u Splitu, a Vuković je tada objavio da su Fiamengu potrebni medicinska skrb, postelja i njega.
Samo nekoliko sati poslije objavljeno je da se župan splitsko-dalmatinski založio da se naš poznati pjesnik smjesti u dom na Zenti, što se i realiziralo unutar dva dana.
Iskoristili smo priliku posjetiti našeg pjesničkog velikana u njegovoj sobi u domu na Zenti i da razgovaramo.
Kako se osjećate?
– Pa domski. –govori nam kroz smijeh i nastavlja: – Lijepo je ovdje i sve ove lijepe riječi koje sam čuo o ovom domu stoje. Imaju čvrst oslonac u onom što ja doživljavam. Ovdje je lijepo. Mislim da svak ima prostora za sebe i da bude ugodno tretiran. Moram pohvaliti i sestre koje su spretnije i brže nego drugdje gdje sam moga biti jer vode računa o tome da su u funkciji bolesnika, a ne bolesnik u njihovoj funkciji. Često to doživljavam to da one vode računa da pacijent bude dobro tretiran. To me veseli da ima i takvih osoba i takvih institucija da vode računa o tome. Oni kao u svim institucijama vode računa da bude zadovoljan posjetitelj.
Taj udes koji vam se dogodio, kako je došlo do njega?
– Pao sam s kreveta. Čitao sam „Hiprosovo ulje“, a Hipros je bog sna, a on se valjda osvetio i bacio me s kreveta. – kaže nam kroz smijeh da mu se to u snu dogodilo.
Kako komentirate veliku akciju ljudi da Vam pomognu?
– Meni je to drago da je došlo do toga. Meni je drago da su ljudi shvatili da se nekome tko se nađe u sličnim prilikama pomoć. Nikad nisam ni od koga tražio bilo kavu pomoć, niti sam se grebao. Pa ni za knjige nisam tražio pomoć. Sve što sam stekao sam dobijao jer sam to zaslužio. Meni je drago da tako i ljudi razmišljaju. Vjerojatno ima i onih koji imaju drugačija mišljenja, a ona me se ne tiču jer nisam ih ja ni prouzročio niti sam stvorio da se takvo mišljenje stvara o meni.
Jutros je župan stao u obranu svoje odluke da vas se smjesti u dom po brzoj proceduri. Jeste li čuli njegove riječi?
– Nisam čuo, ali su mi prenijeli da je stao iza mene i iza svoje odluke. To mi je drago da vodi računa o ljudima poput mene. Vjerojatno ima još ljudi koji su u situaciji kao ja i treba pokazati za njih dobru volju. Treba pokazati volju da svaki čovjek koji čini nešto za opću korist da mu se pomogne kad treba. Mislim da radim nešto za opću korist i koliko bi za sebe napravio dobro, toliko bi i za druge napravio dobro. Pišući poeziju i pišući za glazbenike, mislim da ispunjavam nešto za opće dobro i to je moja misija da budem na korist ne samo sebi nego svima.
Neposredno prije nesreće dobili ste Porina za životno djelo. Je li Vam to drago?
– To je za doživotno djelo, tako je rekao jednom Arsen (op.a. Dedić). U Makarskoj sam jednom predavao Arsenu Dediću Porinu pa je on tada to kazao. Meni je drago kad su me pitali tko će meni predati, jer pita se onoga za koga odluče, ja sam rekao Radojka Šverko jer mi se čini da je osoba na svom mjestu, koja voli moju poeziju i pjeva moje pjesme. Moglo mi je možda i deset ljudi odjednom dati tu nagradu, ali eto odlučio sam se za nju. Kad sam to rekao producentu, on mi je kazao da sam odabrao onog koga treba. Njoj je bilo malo žao i što nije otpjevala tada neku pjesmu jer ona je vrhunska pjevačica i majstor estrade te jedna od naših pet najcjenjenijih pjevačica. Ako se sjećate ona je pjevala na inauguraciji predsjednice Kolinde pjesmu „Volim te do bola“ i to su ljudi prihvatili odlično. Neki nisu znali da je to moja pjesma jer mi se pisci ne potpisujemo. Uvijek se zna tko to pjeva, tko je komponirao, a od teksta i autora teksta sve kreće. Sa Zdenkom Runjićem sam napisao oko 150 pjesama i sve su napisane na tekst jer to je prirodniji put nego da su komponirane.
Vjerojatno pratite što se događa na glazbenoj estradi. Izraženo je vrijeme lakih nota i nikakvih tekstova. Hoće li to u konačnici ugroziti umjetnost kao takvu ili ne može?
– Čujte, ako nešto vrijedi neće propasti. Kako je Arsen znao reći primijenjena poezija. Poezija kada se piše s namjerom da se sklada, a s namjerom da se ne odustane od poetskih razloga. Ako ti napišeš nešto na način kako treba i tako da to ima umjetničku vrijednost, mislim mnoge vrijedne pjesme su naši kompozitori skladali na tekstovima naših klasika, pa je onda uredu da zapravo po meni skladana poezija bude ta vrst poezija i da vodi računa da se čuje i da ima smisla.
Bliži se još jedan FDK Omiš. Jeste li ove godine uključeni u festival?
– Jesam. Prije vas je bio tu direktor festivala Mijo Stanić. Oni su me opet izabrali u festivalsko vijeće i ja sam tu već nekoliko godina. Svoj posao obavljan tako da vodim računa da poezija ima smisla i da to nije bilo što. To sam radio i kao čovjek koji je birao pjesme za Splitski festival jer je trebalo podignuti rejting svih tih stvari. Nisam samo ja to radio, to su radili mnogi poznati pisci da ih sada ne nabrajam sve. Onda mi je netko rekao zašto ti ne pišeš nego ispravljaš tuđe tekstove. Jer dogodi se da je u prvom planu onaj tko napiše, ali nema onog tko ispravi. Ali to nije bitno, bitno je da ono što vrijedi bude u prvom planu. Trudim se da svaka moja pjesma i riječ ima pravo mjesto i da to ima smisla. Cijeli moj posao je da to sve ima smisla i da se podigne rejting tih pjesama. Da imaju glavu i rep i da drže čistoću umjetnosti.
Ima li klapa koje drže do toga što ste kazali?
– Mislim da ima takvih klapa. Teško je reći koliko je to. Klapa više vodi računa o fuziji i glazbenim premisama, ali skakao mi je drago kada mi kažu „kako je ovo lijepo što si napisao“. Tako i drugima. Oduševljen sam nekim sjajnim tekstovima, recimo Popadićevim, kao da sam ih ja pisao i guštam što je to tako dobro napisano. Kad piše o toj vrsti glazbe onda ističem te pjesme kao da su moje jer su zaista vrijedne spomena i vrijedne da se na njih ukaže. Publika će ti pjevati „…ti si moja čokolada…“, a neće ni shvaćati što je, a ne vodi računa o tome što tekst kaže. Ali kada se osjeti taj umjetnički naboj to je uzvišenje. Te klapske sjajne pjesme su pisane na temelju nekakvih iskustava koja su zaista osvjedočena. Zato je dobro da festival održava ove večeri jer novi pisci održavaju te vrednote života i pokazuju što je život, pokazivali su sjaj i radosti ljudi koji su to stvarali. To je dobro jer se ta pjesma stvarala iz pokoljenja do pokoljenja, a mi smo samo lanac koji smo to pisali, koji smo pjevali i oni koji će to tek pjevati. Dobro je da se taj lanac nastavlja i da smo dio svega toga skupa. Tu nema novaca puno, to nije ni bitno. Nijednu svoju pjesmu nisam gledao preko novčanika. Ako sam gledao bilo što što sam napisao gledao sam preko vrijednosti koje su osvjedočene i kojima ću samo pomoći i doprinijeti da budu to što jesu.
Možete li izdvojiti jednog mlađeg izvođača današnjice koji vam se sviđa?
– Ima ih dosta, ali ja ne znam što to znači biti mlad. Mlad je netko tko mlado misli, jer mladost nije vremenska kategorija nego duhovna kategorija.
Jeste li gledali Hajduka zadnju utakmicu?
– Nisam gledao, ali ostao sam tužan nakon utakmice. Ne može se uvijek pobjeđivati. Možda je Hajduk to zavrijedio da prekine lanac koji je eto Dinamo uspostavio u našoj ligi, ali ne možeš reći ništa protiv. Balun je okrugao, kao što je sve na svijetu okruglo.
