U Hrvatskom će se narodnom kazalištu u Splitu 24.1. premijerno prikazati potresna drama Wajdija Mouawada „Požari“. Epska priča libanonsko-kanadskog autora kroz sudbinu brata i sestre istražuje teme rata, egzila i obiteljskih tajni. Režiju potpisuje Ivan Plazibat.
V.d. intendanta Božo Župić na početku je izrazio zadovoljstvo suradnjom s autorskim timom predstave.
- Drago mi je da teatar ide u pravom smjeru, da se rad nije zaustavio. Ovo je moja prva dramska premijera, redatelj je Ivan Plazibat s kojim lijepo surađujemo. Usprkos teškom vremenu u kojem smo radili, sve smo uspjeli organizirati. Smatram da će premijera biti dobra, uživao sam u radu s redateljem i timom.
Jelena Bosančić uime je ravnatelja Drame, Siniše Popovića, naglasila važnost ove potresne teme.
- Siniša Popović zauzet je pripremama za vlastitu premijeru, ali srcem se i dušom raduje ovoj našoj premijeri. Autor Mouawad piše jer ne zna kako šutjeti o boli i kaže da je „djetinjstvo nož zaboden u grlo“. U predstavi o traumi i potrazi za identitetom vjerojatno se svi možemo pronaći. Imali smo jako dobru suradnju s autorskim timom i sve smo produkcijske „požare“ uspjeli ugasiti. Smatramo da imamo najpotentniji ansambl u državi i da će njihova snaga izići 24.1.
Redatelj Ivan Plazibat sretan je što se opet vraća u HNK Split, gdje je ostvario niz zapaženih umjetničkih ostvarenja.
- Ovakvi su komadi nešto što bi nacionalni teatar trebao imati, riječ je o velikoj ansambl predstavi, šesnaest glumaca svih generacija, od studentice Ire Osibov do našeg gosta, veterana Filipa Radoša. Ovo je kombinacija velike freske i intimne priče. Da, „djetinjstvo je nož zaboden u grlo“, to je Mouawada potaknulo, zbog rata je morao otići u egzil u Kanadu. Kako osmisliti egzistenciju pored sukoba i razaranja? Ansambl utjelovljuje živu ranu u povijesti. Hvala upravi na dobroj suradnji, imamo kontinuitet rada, a njima želim kontinuitet upravljanja i sretan sam što 2026. imam predstavu u HNK-u Split.
Petra Kovačić Botić i Stipe Jelaska igraju blizance koji nakon smrti majke ispunjavaju njezinu bizarnu oporuku i dolaze do teških istina.
Petra Kovačić Botić posebno je istaknula paralelizam s antičkim tragedijama u ovoj predstavi.
- Rad na predstavi prošao je u tren oka jer smo imali jako puno posla, a mi glumci nismo znali za produkcijske probleme, hvala redatelju što to nije prenosio na nas. U ovom dramskom komadu najfascinantnije mi je što me podsjeća na situacije u antičkim komadima i klasicima koji su drugačiji od modernog stila govorenja pa povlačimo paralele s današnjim svijetom. Autor piše modernim stilom, ali svojevrsnu antičku tragediju. Kombinacija modernog detektivskog stila i trilera sudara se sa stilom antičke tragedije. Jedna rečenica pred kraj glasi otprilike „Čini ti se da je to glas drevnih vremena, ali to je glas današnjih vremena“, što mi je metafizički šok – i istina. Brisanjem toponima, imena, vremena i vjeroispovijesti u Libanonu zapravo briše i vrijeme događanja drame. Ovo djelo, osim što ima snažnu poruku ljubavi, mira i oprosta, provlači i ideju o važnosti obrazovanja kao o vještini preživljavanja. Upravo obrazovanje mojega lika njemu drži glavi iznad vode.
Stipe Jelaska kratko je progovorio o svojem liku.
- Prvi put radim s Ivanom Plazibatom, razumijemo se, što je lijepo, i u radu i iza pozornice. Moj Simon u drami počne kao kad u pozadini smanjujete i utišavate Reelse dok ostali rade, a onda se odjednom potpuno ugasi.
Katarina Romac apostrofirala je katarzični potencijal drame.
- Već na prvom čitanju teksta čula sam se s redateljem, rekla sam mu da je to triler koji podsjeća na grčku tragediju, nećemo kvariti doživljaj pa reći koju. Snaga teksta leži u piščevoj genijalnoj namjeri da povijesne događaje stavi u fikciju. Nemamo toponime i imena, nego „selo“, „izbjeglica“, „put“. Pisac je pokazao da je zlo univerzalno, a ratna trauma razarajuća za čovjeka. Kako se čovjek nosi s emotivnim razdorom te traume? Lik Nawal podijelili smo u tri velike faze, prva je vezana za selo i prekretnicu odbijanja zakona koji su dotad vrijedili, posebno vezano za obrazovanje; druga je faza prijateljstva u kojoj igra mlada Ira Osibov; treća je faza šutnje, što je snažan motiv u komadu. Vjerujem u ovaj projekt i njegov katarzični potencijal, a Drama je poznata kao dobar tim u kojem uvažavamo jedni druge, vjerujem da će to biti odličan materijal za nas i za publiku.
Trpimir Jurkić igra lik koji se ističe time što zna više od ostalih likova, a posebno ga se dojmila moć iskupljenja koja izvire iz komada.
- Moj je lik javni bilježnik, na prvu ne zvuči posebno zanimljivo, ali ovdje se ne radi o „običnoj“ priči. U tematskom smislu ovo je jedna od najmučnijih i najbolnijih tema predstava koje sam radio. Teatar vidim kao mjesto iskupljenja pa se nadam da će predstava biti iskupljujuća, bez obzira na to koliko matematika iza nje bila bolna. Na dnevnoj smo bazi okruženi strahotama i tisućama mrtvih te gomilom nasilja, ali strava je rata još veća kad sve svedete na sudbinu pojedinca. U ovoj predstavi u sveopćoj tragediji gledamo sudbinu dvoje mladih ljudi i njihove majke. Zaista vjerujem da će, bez obzira na svu bol i strahotu, publika ipak prepoznati kao priču koja nosi mogućnost iskupljenja.
Filip Radoš podcrtao je univerzalnost teme i njezinu primjenjivost na druge ratove i intimne raspade.
„Kad je rat, nitko nikom nije brat“ – poznata nam je ta rečenica. Redatelj Plazibat počeo je vježbanje sa mnom davno, još od kazališta mladih, a sad sam prvi put doživio da za vrijeme pokusa tiho sjedim u pozadini i slušam kako kolege i kolegice govore i doslovno žive tekst, te pauze koje razaraju… U tekstu se provlači pitanje ima li smisla u traganju i treba li reći istinu – to su pitanja koja postavljamo i danas, i mi nakon Domovinskog rata još tragamo za istinom. Treba sačekati kraj predstave za ovu istinu.
Studentica glume Ira Osibov najmlađa je članica glumačkog tima, a istaknula je sjajnu dobrodošlicu i podršku kolega.
- Ovo je moje prvo veliko kazališno iskustvo, osjetila sam veliku podršku, od kolega i od redatelja. Stvorila se jedna sigurna cjelina u kojoj se poticala znatiželja i naš žar da pristupimo tekstu kao istraživači. Mislim da smo bili vrlo slobodni u tome što radimo. Igram lice Saude, koje je u komadu opisano kao najmlađe, na toj sam se razini lako poistovjetila s njom. U njoj sam osjetila i znatiželju da vidi i iskusi život. Kad je stavljena u situacije u kojima mora reagirati, uvijek u sebi nalazi nježnost, ljubav i prijateljstvo.
Kostimografkinja Petra Pavičić također je istaknula univerzalnost kao moć u estetskom oblikovanju.
- Jednako kao što je u tekstu univerzalnost zla i brisanje granica vrlo prisutno, tako smo pristupili i kostimima. To je više estetska dimenzija prijevoda koji se događa u dugom razdoblju, razmišljamo što znače siromaštvo i obrazovanje, ali i otpor i radikalizacija. Nekoliko kostimskih grupa univerzalno može označavati prostor i vrijeme. Želimo gledatelju olakšati u procjeni što gleda i gdje se nalazi. Nismo išli u ilustraciju onodobnog Libanona, nego u svevremenost.
Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin spomenula je percepciju ljudskog putovanja kao bitan aspekt rada.
- Nakon što smo pročitali tekst i pogledali film, puno se stvari otvorilo i zanimalo nas je kako kroz prostor prikazati ljudsko putovanje, čak i kroz duševno stanje protagonista. Redatelj i ja pričali smo o velikoj razlici između prostora danas i činjenici da je taj prostor kolaž sjećanja u potrazi za istinom. Što se tiče likovnosti i estetike, nismo se bavili Libanonom i pustinjom, nego utiscima u memoriji koji daju neko značenje, bili ti prostori vanjski ili unutarnji. Što je to putovanje i što je taj kraj kad se otkrije cijela istina – raspad ili pročišćenje, gledatelji će vidjeti 24. siječnja.
