Na Svjetski dan pripovijedanja. 20. ožujka, počeo je 12. Pričigin. Pričigin će trajati sve do subote, a organizatori su na starom mjestu pripremili nove teme. Amfiteatar Doma mladih (MKC) bio pretijesan za sve koji su željeli nazočiti otvaranju Dvanaestog Pričigina.
Nakon otvaranja, uslijedio je standardni program "Hrvatski pisci i spisateljice pričaju".
- Može se eksperimentirati, mijenjati teme, ali će uvijek će biti hrvatski pisci s nama, uvijek će biti Patricija Horvat s nama - rekao je uvodno Nebojša Lujanović, umjetnički direktor festivala.
Moderatorica 1. večeri, Patricija Horvat, pojasnila je zašto je odabrala temu "neprocjenjivo".
- Živim u Splitu već 20 godina. Jedan od prvih izraza kojemu su me naučili kad sam doselila je bilo "Ko ovo more platit". Pa su mi rekli da je to ono sunce, more, sjedimo na Rivi, na Bačama... Složila sam se i slažem se i dalje s tim da je to nešto što je teško kupiti, nešto što mi je nakon 20 godina palo na pamet. "Ko ovo more platit" krije u sebi 2 dana: onaj koji je poklonjen - dar sunca, mora, dobrog vremena. Drugi dar je umijeće življenja onoga što vam je poklonjeno i to je važna dimenzija "ko to more platit". Možda je tema trebala biti turizam, jer su i Split i Hrvatska "zaigrali" na veliko na kartu turizma. Međutim, turizam neće biti tema 1. programa 12. pričigina. "Ko ovo more platit" proširili smo na priče o neprocjenjivom. Meni su trenuci provedeni na Pričiginu zadnjih 12 godina neprocjenjivi. Tko zna, možda će nam jednog dana čist zrak i čista voda biti neprocjenjivi. Večeras ćemo čuti priče o neprocjenjivim trenutcima - kazala je Horvat.
Srđan Sandić, Osječanin sa stalnom adresom u Zagrebu. Dramski je pisac, prozni pisac, novinar, kolumnist, kazališni i dramski kritičar, voditelj i moderator brojnih kazališno-knjižnih događanja u Zagrebu. Napisao je knjige "Sinu bez s(i)nova", u suautorstvu "Vrati se i kaži zbogom", drame su mu izvođene i na kazališnim pozornicama i na radiju, a u pripremi je prvi roman.
Srđan je otvorio Pričigin pričom "Kako je nastao pekinezer". Pričao je priču o baranjskoj umirovljenici iz Darde, po nacionalnosti Srpkinji. Živi s 1800 kuna mirovine, ali i s 10 dijagnoza koje je sama sebi dala. Dok s prijateljicom gleda reality show, piju Helex, a Sandić ga je opisao kao kombinaciju jointa i 7 piva. "Nije za preporučiti svaki dan, ali kada dođe ta prokleta subota, stvar dosta dobro funkcionira, a može se besplatno nabaviti jer liječnici opće prakse uglavnom ne mare za to. I dok plaču zajedno nad sudbinom komplikacije priče počinje kada se sjeti da joj je sin homoseksualac. Sina je pokušala nagovoriti da se zbliži s njegovom rastavljenom prijateljicama. Priču je završio vicom o tome kako je nastao pekinezer, ali ranije nego je planirao, jer kako je kazao, trema ga pojela.
Slobodanka Boba Đuderija popularna je blogerica koja se potpisuje kao Marčelina, autorica knjige ljubavne poezije, urednica portala E-ćakule, kolumnistica niza portala. Pričala je o ljubavi prema brodu.
"Prije samo 10 godina ova bi tema dušu dala za priču. Prije samo 10 godina mi smo svi ovdje vjerovali da kod nas ima toliko toga neprocjenjivog i neplativog. Međutim, vjerujem da danas već većina nas zna da se većina onoga što je neplativo i neprocjenjivo danas lako može i naplatiti i procijeniti i unajmiti i dati u koncesiju i otet od susida. I onda se čovjek zapita jel nam išta ostalo od neprocjenjivog!" - kazala je uvodno Boba i onda je počela njena priča o jednoj provedenoj sezoni na brodu.
Brod je okarakterizirala osebujnim jer su takvi bili i ljudi na njemu. Kapetan toga broda bio je "lud" čovik, a to je bio jer bio izrazito zaljubljen u brod. Pazio je na svaki detalj broda, pazio ga i održavao. Ipak, iznad profita kojeg mu je donosio, brod mu je bio na prvom mjestu. Boba je bila fascinirana ljubavlju kapetana prema brodu. Onda joj je kapetan otkrio kako je jako teško došao do broda, od prijašnjeg vlasnika, Bračanina Kale. Kale i žena nisu imali djece i bio je "infiša" u brodove. No stisli su ga godine i starost i Kalu se počeli nagovarati da proda brod. Pod pritiskom bolesti i voljenih oko sebe, u Kale se u konačnici odlučio prodati brod. Ali tako ga je nevoljno prodao, da je premišljanje i cjenkanje potrajalo punih mjesec dana. Kali je jedina utjeha bila činjenica da je prodao brod nekome tko je još "luđi" od njega, kada je u pitanju ljubav prema brodu.
Onda se u priči pojavljuje drugi lik s broda, Joke, koji je bio "Katica za sve". Radio je što mu se zapovjedilo. Koliko god da se strogo odnosilo prema njemu, on bi sve odradio ili podnio bez prigovora, kao da se to njega ne tiče. Jedinu strast koju je pokazivao je povremeno pušenje na palubi broda, a taj moment ne bi nikada prekidao niti kapetan. Jednom je pored broda prošao drugi brod na kojem je bilo desetak zgodnih žena u toplesu. Joke je tad sebi komentirao "jebate, uvik san na krivom brodu". Bobu je zaintrigirao Joke i njegova "ravnodušnost". Približila mu se jednom prilikom da ga pita ima li on nešto što ga motivira u životu. Nakon poduže izrazito škrte komunikacije pitala ga je na kraju što mu je u životu neprocjenjivo. A on je odgovorio "Sve". Bio je to kraj Bobine priče popraćen velikim aplauzom.
Sljedeći pripovjedač bio je Jerko Bakotin, rođeni Splićanin koji živi u Zagrebu. Višestruko nagrađivani je novinar, pisac putopisa, prikaza, kolumni i kritika. Često je na putu i prema njegovim putopisima može se zaključiti da mu je bliska Azija. Napisao je knjigu putopisa, a na Pričiginu je ispričao priči nadahnutu tim putovanjima naziva "tri ljubavi u životu jednog političkog aktivista".
Život glavnog lika, Diladara, ispunjen je borbom i idealima. U toj zemlji traje rat već 40 godina postoji većina koja maltretira manjinu. Lokalna partija ga je vodila u borbi protiv sistema. Od djetinjstva je bacao molotovljeve koktele. On je htio nešto više od toga, otišao je u glavni grad na studij. Ima je curu iz tog kraja, ljevičarku, ali socijaldemokratkinju, legalisticu. Branila mu je opasne političke akcije. "Morao je sakrivati svoja uvjerenja od svoje ljubavi, ali i ljubav od svojih uvjerenja". Pripadao je u partiji starijeg "kova" u kojoj se ništa ne propušta slučaju. Partija mu je branila da ima curu jer je tumačila da se ne može voljeti i djevojka i partija. Policija mu je u konačnici pronašla sporne stvari prilikom pretresa, cura ga je ostavila već za vrijeme čitanje optužnice. Završio je u zatvoru u drugom gradu. U zatvoru je mislio da će se naspaviti. U 7 je bilo dizanje, vježbe do 9, od 10 do 14 čitanje s podcrtavanje, od 14 do 16 rasprava o pročitanom, a od 16 do 18 sati bilo je "slobodno" vrijeme u zatvoru. Dildar je nakon nekoliko godina izašao iz zatvora. Otišao je zapad, u Nizozemsku, upisao međunarodno odnose. Počeli su parti, amfetamini, bomboni, prodigy... Upoznao je Šveđanku, ali nije pobjegao od Bliskog istoka iz njega. Prevarila ga je, otišao je u stan i plakao staima. Konačno je pustio curu u kuću i shvatio da su žene na zapadu previše emancipirane, pa se odlučio vratiti u domovinu. Otvorio je ugostiteljski objekt, prijateljica ga upoznala s curom iz jedne konzervativne obitelji u koju se odmah zaljubio te joj je obećao ženidbu. U međuvremenu je njegova partija došla na vlast u gradu i uzeli su ga savjetnika gradonačelnička. Od ženidbe na kraju nije bili ništa jer je otac zaručnice to zabranio zbog njegovog političkog aktivizma.
Pukao je mirovni proces, njegova je partija digla krvav ustanak. Grad je razoren, ljudi su ginuli, a on je s lažnim pasošem otišao u glavni grad, zatim u Portugal. "Imao sam iskustva koja su bila neprocjenjiva, ali izdao sam ideale, izdao sam ljubavi... U nekom smislu, izdaja je kao bijeg iz zatvora. Svi bi to htjeli, a samo rijetkima polazi za rukom" - kazao je Dildar.
Bakotin je tada povukao paralelu sa Splitom gdje se, kako je rekao, drugačiji često proglašavaju izdajnicima, a on je takve ljude nazvao neprocjenjivima.
Sljedeća je govorila Ivana Bodrožić. Rođena je u Vukovaru, živi u Dugom Selu. Piše poeziju i prozi, dobila je mnogo nagrada, djela su joj prevođena na strane jezike. Napisala je nekoliko zbirki pjesama, zbirku kolumni i roman. Na Pričigin je pričala o jednom događaju na Kaptolu i čistačici tamošnjeg javnog toaleta, Mariji. Marija je bila usamljena i voljela je pričati s klijentima. Sve je krenulo nakon jednog članka u političkom tjedniku u kojem njen WC nije najbolje ocijenjen. Klijenata je bilo svakakvih, pristojnih do onih drugih. Jedan profesor "s posebnim sjajem u oko", zaposlenik kaptola, bio je posebno bezobrazan i nikada nije puštao vodu za sobom nakon velike nužde. Upravo je taj obavio nuždu neposredno prije dolaska inspektora. Nakon članka tri su inspektora uletjeli u Marijin WC. Došli su s očitom namjerom da Marija izgubi posao. Navečer je nazvao poslodavac i rekao joj da inspekcija s njom nije bila zadovoljna i dobila je otkaz. Cijelu je noć pisala oglase.
Ujutro je krenula u Zagreb zbog potrage za novim poslom, ali tada je u vlaku prepoznala spornog inspektora i osjetila "neprocjenjiv" trenutak kada se "istresla" na njemu. Priča završava Marijinom osvetom na Kaptolu drugom vrstom "olakšavanja".
Hrvoje Barko Peruzović je zagrebačko-brački umjetnik, po profesiji je akademski slikar. Bavi se ilustracijom, grafikom, skulpturom, fotografijom, no na pričigin je došao jer je nagrađivani pjesnik, autor aforizama, osvojio je nagradu za književnost na društvenim mrežama, a kao rezultat toga izašla je knjiga poezije "Kako na webu, tako i na zemlji". Pričao je priču o muškarcu koji se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu.
On je govorio o drugačijem značenju neprocjenjivog od onoga duhovnog, uzvišenog, a tiče se fizioloških potreba. Primjerice, leći u krevet nakon umora ili domaći se zahoda uslijed strahovite sile. Pričao je o gospodinu "Š", crtaču. Miroslav Krleže ja prepoznao gospodina Š u zaposlio ga kao ilustratora. Mana mu je bila da je strahovito volio piti. U tim trenucima pretvarao se u sasvim drugu osobu. Peruzović se tada prisjetio legendarne izjave Boris Dvornika koji je rekao da kada pije, pretvara se u sasvim drugu osobu. Onda je reda da i ta druga osoba nešto popije. Nakon pijanstva gospodin Š se iz mirnog pretvarao u anarhoidnog i divljeg performera. Gospodin Š nije volio lik i djelo Tita. Jedne večeri se dobro napio s društvom i krenuo kući preko kolodvora. U nekom trenutku se išao pomokriti po plavoj Titovoj lokomotivi. Policija ga je privela, tukla... Sutkinja mu je ipak izašla u susret, te je dobio uvjetnu kaznu.
Vratio se kući, ali je nastavio s tradicijom "kapljice". Toliko se upio da je pojeo sirove ženine sarme. "Pijte odgovorno" - zaključio je na kraju Peruzović.
Tanja Mravak bila je posljednja govornica prve večeri Pričigina.
Bez ikakve sumnje, Tanja je i prije i poslije priče zaradila najveći pljesak, potpuno zasluženo! Njena priča o sinjskoj djevojčici Gigi koja je voljela izmišljene igre oduševila je sve. Zaplet priče uslijedio je kada su mlade Sinjanke u svojoj igri shvatile da nikad neće biti Splićanke i morale su se obući kao Splićanke, reći neki splitski izraz i pojasniti ga. Bez da otkrivamo sve detalje ove priče, u publici je nastao urnebes smijeha u načinu kako su mlade Sinjanke tumačile splitske izraze. Tada je primijetila da je njene prijateljice ne slušaju, i poželjela je naći osobe koje će slušati u svemu što govori. Godine su prolazile, ali se Gigi nije posrećilo. Ni roditelji, ni prijateljice, ni momci, pa čak ni muž nisu imali razumijevanja prema njoj i nisu slušali njene priče.
"Nije je sluša ćaća, nije je slušala Nataša, Igor, Marko, kako joj se dogodilo da je već 5-6 godina na ovom mjestu 500-600 ljudi sluša, pa evo i sada već 15 minuta, ona ne zna. Ali zna ko ovo more platit" - završila je Tanja uz ovacije publike.
Prva večer završila je autorskom večeri Borisa Rašete naslova "Autanje - kako sam sve sjebao kao novinar" u kavani hotela Bellevue. Moderator je bio Kruno Lokotar.
