Posebno su rijetke priče su o seksualnom zlostavljanju muškaraca, a jednu od najbolnijih, najbrutalnijih i najtragičnijih ispričao je muškarac iz Foče, grada u BiH, zbog kojeg će se kao ratni instrument u međunarodno pravo uvrstiti silovanje.
"Imao sam 18 godina, studirao u Sarajevu, živio život tinejdžera. Sjećam se da smo igrali odbojku kada smo vidjeli prve vojnike i kamione, moja se susjeda veselila, a meni nije bilo jasno zašto. Ja nisam znao za razliku po imenima. U našoj kući nije se učilo o razlikama", počinje muškarac svoju mučnu ispovijest za N1.
"Jedan od najboljih prijatelja Bojan Begović, koji će kasnije umrijeti od droge, a da ne bude procesuiran, doveo je vojnike pred našu kuću. Htjeli su silovati moju majku, no jedna ih je susjeda nekako spriječila. Drugu noć isti prijatelj i još šestorica vojnika ponovo su došli, taj put ih nitko nije mogao zaustaviti. Silovali su moju majku. Moj prijatelj Bojan i vojnici, Srbi i Crnogorci", prepričao je.
"Držali su mene i oca i morali smo gledati što rade. Kada bismo spustili glavu da ne gledamo, oni bi nas udarali kundacima, dizali nam glave, morali smo gledati. Mamine grudi, sve je bilo krvavo. Jesu li nožem sjekli, nisam vidio u tom trenutku, uglavnom bila je krvava. Ja sam sebe osuđivao zašto joj nisam pomagao i danas se pitam jesam li se trebao istrgnuti i pomoći", govori isprekidanim glasom.
"S majkom više nikad nismo razgovarali o tome. Bila je žena vesele prirode, voljela je pjevati, sve je prestalo. Nikad više nismo se pogledali, nikada nije podigla glavu, nikada nije zapjevala, osuđivala je sebe. Bio sam njezin mezimac, nikada više pogledi nam se nisu mogli sresti", kaže.
Zarobljen mjesecima
"Mama je umrla u 59. godini, imala je seriju moždanih udara. Svoju je potresnu priču ponijela sa sobom u grob."
Oca i braću su odveli. Jedan od braće nikada se nije vratio. "Mene je odveo jedan od vojnika Srba po imenu Zoran", nastavlja svoju mučnu priču.
"Odveo me u zgradu Lepa Brena. Bilo mi je čudno što me vodi u stan, a ne u KPD. U liftu me napadao seksualno i govorio mi: 'Ako me budeš slušao, neću te ubiti.' Dao mi je neke tablete, tako da nisam bio ni svjestan većine stvari. Kad sam se probudio, sjećam se nekih dijelova. Njega nije bilo, osjetio sam strašnu bol. Na prozorima su bile daske. Pokušao sam lupati na vrata, ali ženski mi je glas rekao: 'Nema ti spasa, šta ste tražili to ste i dobili.'"
U tom je stanu ostao zarobljen mjesecima. Spomenuti Zoran bio je, prema njegovim riječima, teški narkoman, koji je i njega drogirao. "Mjesecima sam bio njegov rob."
Nakon mjeseci zlostavljanja odveli su ga da bude "živi štit" u borbi. Pukom srećom, to je za njega bio spas. "Detonacija nas je odbacila i završili smo u nekom potoku. Probudio sam se, danima sam hodao i nekim se čudom pojavio u Sarajevu. Kako sam preživio, ni danas ne znam", ispričao je.
Danas se s trajnim posljedicama zlostavljanja bori svim silama, ali ne želi odustati. Odlučio je živjeti.
Bosna i Hercegovina nažalost je zemlja s tisućama sličnih sudbina. Spuštenih pogleda čekaju da odu, a da im nisu pomogli. Neki se usude progovoriti, tražiti pravdu, ali većina ostane i nestane u tišini, prenosi N1.
