Upoznali smo se prije 3 godine kada nam je pristupio ovaj šarmantan francuski par i ponudio ideju i pomoć oko organizacije izložbe fotografija. Ideja je bila podijeliti s gostima malo intimnog života Šolte otvaranjem starih obiteljskih albuma i njihovim prezentiranjem na otvorenoj javnoj izložbi koja je spojila povijest i život lokalnog stanovništva i novog pogleda na Šoltu, Phillipa i Sophie koji su na otok doselili iz Pariza prije 5 godina. Bio je to znak tople dobrodošlice svim posjetiteljima izložbe i kreiranje prostora da ljudi međusobno razgovaraju i razmjenjuju emociju.
Drugačiji pogled bio je naziv izložbe, a tako bismo nekako mogli i započeti ovu našu otočku priču – drugačiji pogled na otok i otočanina… Na Šolti u njihovom masliniku razgovarali smo s Phillipeom o njihovom dolasku i životu na otoku.
Kako vas je životni put doveo na otok Šoltu?
U Francuskoj smo godinama prodavali sjemenje i organsku hranu, između toga i maslinovo ulje te nam je želja bila da jednom imamo i vlastito proizvedene proizvode. Osim toga djeca su se taman preselila, svatko na svoj fakultet, ostali smo sami i željeli smo grad zamijeniti drugačijim životom. Upravo smo tu vidjeli Šoltu kao priliku za promjenu koju smo priželjkivali. Nije to bila neka odluka koju smo donijeli pa čekali da sazrije već se dogodio niz sretnih okolnosti i evo nas tu!
Na Šoltu smo prvi put došli na godišnji odmor 2007. i zatim smo se vraćali svake godine jer smo osjećali dobru vibraciju otoka i njegovog stanovništva, osjećali smo ugodnu obiteljsku atmosferu. Odlučili smo kupiti kuću, a kako je lokacija koju smo gledali imala i maslinik, 2012. godine se rodila ideja o cijelom projektu.
Znali smo da želimo proizvoditi maslinovo ulje. Iako smo živjeli i radili u Parizu, Sophie ima diplomu iz poljoprivredne proizvodnje i okoliša, a ja sam odrastao usred šume u Burgundy. Ako nismo znali što je otočki život, svakako smo znali što je život na selu pa nam nije dugo trebalo da se prilagodimo otočkom životu.
Kako se današnji život na otoku razlikuje od onog u Parizu, što radite na Šolti?
Netko voli kupiti auto ili motor, ja volim graditi, renovirati i stvarati. Kad smo u Parizu kupili dućan, bio je to stari dućan koji je prodavao sjeme, mi smo ga kupili, renovirali, oplemenili i nastavili s njegovom osnovnom namjenom. Kad smo ga prodali isto smo napravili i s drugim dućanom. Sophie je u jednom trenutku napravila jedinstveni recept pa smo u određenom periodu života imali i malu tvornicu.
Kad su djeca otišla od kuće počeli smo razmišljati kakav život želimo za sebe. U dogovoru sa Sophie prodali smo sve i uložili u život na Šolti. Osobito nam je važno bilo da možemo proizvoditi maslinovo ulje i živjeti u skladu s prirodom. Kad smo došli kupili smo zemlju i maslinik te izgradili kuću dovoljnu za naše potrebe. S godinama smo otkupili još dvije parcele i sada imamo cca 150 stabala maslina. Sve što smo kupili renovirali smo u autohtonom stilu, održavamo tisućljetna stabla maslina, a ovih dana sadimo i nova stabla. Uredili smo suhozid duž cijele granice parcele i kroz nekoliko sljedećih godina planiramo udvostručiti broj stabala i osigurati dostatan priljev od prodaje autohtonog šoltanskog maslinovog ulja.
Smatrate li se otočanima?
Trenutno na Šolti boravimo prosječno 8 mjeseci godišnje, odemo u Francusku u posjet obitelji dva puta godišnje. Smatramo se otočanima i da, osjećamo se tako u pravom smislu riječi. Na otoku zaista živimo otočkim životom i uživamo u tome. Ljudi koje upoznajemo prihvaćaju nas kao dio njih.
Što mislite o odlasku ljudi s otoka, vječitom problemu depopulacije?
Da bi bio na otoku moraš voljeti ono što ti otok daje. Ako to ne voliš… onda tvoje mjesto i nije na otoku. Mislim da moramo napraviti jedan dobar mix. Naime, teško je uspoređivati, mlade s 20 godina i nas od 60. Drugačiji je to pristup životu. Ja njih razumijem, kad završe školu većina njih bi čak i ostala na otoku, ali nemaju posao, život kakav im nudi grad je ono što ih privlači. Život na otoku je ipak specifičan i ako nisi upoznao svijet izvan njega ne znaš zapravo što propuštaš i propuštaš li uopće išta. Ljudi odlaze u Split, Zagreb, Kanadu, Australiju… Često sam od mladih ljudi znao čuti da ne žele biti robovi maslina. Ne znaju da to nije ropstvo, da je to ljubav…. Sada iza njih ostaju napuštene parcele, njihovi ih roditelji i rodbina ne žele prodavati…
U mnogim europskim država situacija je ista i na otocima i na selima. Svi se oni lagano prazne jer ljudi idu raditi u gradove i na kopno. Sve je to ista realnost. Osim toga ne smijemo zaboraviti da se događa automatizacija poslovanja i nove tehnologije, pa ni u poljoprivredi više nisu potrebni ljudi jer su ih zamijenili strojevi. Sada je dovoljan jedan čovjek na mjestu na kojem ih je prije trebalo dvadeset.
Prije pedeset godina ljudi su na otocima živjeli skromno od ulja, vina, rogača i badema. Danas moramo pronaći nova pravila kako bismo vratili život na otok.
U kojem smjeru mislite da bi se otok trebao razvijati u odnosu na ono što je sada?
Nadam se da će razvoj otoka ići u smjeru kombinacije poljoprivrede i turizma. Poljoprivrede kao osnove otočke djelatnosti i turizma kojeg ne možemo i ne trebamo ignorirati. Potrebna je raditi na razvoju infrastrukture, ali i više poštovati ljepotu otoka i razvijati ga u harmoniji s njegovom prirodom. Trenutno se događa razvoj infrastrukture na otoku – izgradnja ceste, izgradnja kanalizacije… Neke to čini sretnima neke ne. Smatram da je razvoj potreban, ali da se dodatni napori moraju uložiti da razvoj ne uništi otok i njegovo bogatstvo.
Puno ljudi na otok dolazi zbog planinarenja i bicikliranja, mijenja se ona standardna turistička potražnja kada dolaze samo zbog hrane i ležanja na plaži. Nužno je da više uložimo upravo u te nove vrste turizma i okrenemo se prirodi. Takvi gosti puno više brinu o otoku. Ako dođu samo gliserom na otok da bi nešto pojeli, potrošili novce u agenciji koja ih je dovela i otišli nazad u grad oni ne doživljavaju otok, a on ima toliko toga što im još možemo ponuditi.
Šolti na primjer nedostaje jedan dobar botanički vrt gdje bi biljke i stabla imali svoje opise, da ljudi koji prolaze pored njih znaju što su. Dodatno imamo predivnu povijesnu i kulturnu baštinu koja leži razbacana po otoku, treba je označiti, objasniti i približiti i gostima, ali i domaćim ljudima.
Što želite svojoj djeci, da li ovo sve gradite da bi oni nastavili kasnije?
Imamo dvije kćeri Matilde (29) i Savannah (28) i sina Jules (22) koji završavaju fakultetu i započinju svoje životne puteve. Svi dolaze na Šoltu svake godine i zaista je obožavaju.
Želim im da budu sretni, a hoće li doći ovdje i nastaviti naš posao – to ovisi o njima. Ne želimo im nametati svoje snove. Ovo što smo mi stvorili i što ćemo još stvoriti je prolazno. Mi volimo i brinemo za ovo mjesto pod suncem, a što će biti poslije nas vidjet ćemo.
Dok smo mi ugodno čavrljali, Sophie se pogubila među krošnjama maslina. Treba pobrati još što je ostalo jer se spremaju na put u Paris gdje sa sobom nose maslinovo ulje. Phillipe i ja bismo nastavili čavrljati do jutra jer ima toliko toga što bi se dalo razgovarati i naučiti od njega, no Sophie nas je vratila u stvarnost i pozvala da joj pomognemo što smo i uradili.
Phillipe i Sophie su nova kategorija otočana. Ljudi koji otok vole i o njemu brinu kao da su se doslovno tu rodili. Ljudi koji svoje životne i poslovne planove razvijaju upravo na Šolti, koji razumiju njezinu dušu i vide budućnost kakva joj je potrebna. Mi se nadamo da će biti sve više ovakvih novih otočana da napravimo jedan dobar mix.
