U Beton Kinu Multimedijalnog kulturnog centra Split premijerno je izvedena monodrama „Novorođena“. Iza ovog dokumentarno-autorskog projekta stoji mlada glumica Dea Maria Računica s mentorom Goranom Golovkom. Diplomska predstava nastala na Umjetničkoj akademiji u Splitu pri Odjelu za kazališnu umjetnost iznimno je vrijedan i hrabar umjetnički pothvat. Tematizacija postporođajne depresije, koju prema autoričinim podacima doživi svaka peta žena, u izvedbi mlade glumice potpuno je lišena uljepšavanja, političke korektnosti i nametnute patrijarhalne pristojnosti koja „dolikuje“ majci. Glazbu potpisuju Jakov Salečić i Frane Duilo, dizajn svjetla Dado Dolina, fotografiju na plakatu Ana Surač, plakat Luciana Medić, a video i montažu Luka Jukić.
Predstava Dee Marije Računica počinje projekcijom lijepe djevojčice s kolicima za lutku, slike s kojom se svaka žena može poistovjetiti. Kao da nam je već u djetinjstvu urođen taj kôd pažnje i zaštitnički instinkt prema slabijima. U zatamnjenoj sobi pametno će fokusirani tračci svjetla cijelu noć osvjetljivati mladu majku koju budi dječji plač. I već tu treba čestitati autorici na autentičnosti. Bebu može „glumiti“ plahta, ali činjenica je da taj uporni, iritantni plač novorođenčeta, koliko se god ljutili oni koji glorificiraju patnju i bol – izaziva živčanost čak i kod gledatelja. A u toj igri živaca Računica uvjerljivo prikazuje poraznu činjenicu ranog majčinstva – trudnica će, u vremenu kad joj najviše trebaju odmor i podrška, često ostati sama. Ili još gore – netko će noću na prvi djetetov glasić dići paniku i napraviti da se majka osjeća još jadnijom i nesposobnijom na tom teškom početnom putu preživljavanja s novim stvorenjem kojemu je ona, takva savršeno nesavršena, baš cijeli svijet.
Mlada je glumica u suradnji sa psihologinjom Martinom Trboglav Podvorac sastavila anketu koju je anonimno ispunilo preko 300 žena, a njihova su iskustva i jednogodišnji istraživački rad urodili važnim plodom. Predstava će ogoliti stereotipe, jasno i glasno imenovati tabu-tebe, izreći ono zbog čega se danas tako lako izgubi status mater familias ili svete krave – mnoge se žene preispituju, sumnjaju i zamjeraju. Nakon poroda neke su toliko uronjene u nezemaljsku bol da isprva ne znaju kako voljeti dijete. Kao papige si ponavljaju „To je najljepša stvar na svijetu“ – a onda Dea Marija kao glas svih ušutkavanih kaže u kakvim uvjetima žene rađaju, što im ponekad bolničko osoblje pri trudničkim bolovima zna izgovoriti, kako izgledaju reproduktivni sustav i izlučevine nakon poroda. Teme o kojima ćete rijetko čitati i u postpartum priručnicima. Jer, što bi rekao Ujević – „Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam…“ Autorica (koja i sama, lijepe li slučajnosti, ima iznimno ugodan glas, dikciju i kontrolu) daje snažan glas ženama koje su stoljećima ušutkavane, eda bi herojski čin poroda ispao toliko svakodnevan, a tegobe kroz koje novopečene majke prolaze bile svedene na razinu slabosti i kukavičluka.
Jedan je od najsnažnijih motiva koji se proteže kroz predstavu motiv srama. Dea Maria Računica uz mentorovu je pomoć sjajno osmislila „ispovjedni dio“ u kojem se vjerojatno referira na te anonimne, ali hrabre sugovornice koje su ovako odlučile progovoriti svoju priču. Stati pred ljude i reći da nisi hrabra, da ne osjećaš ono što bi trebala, da si prestrašena, umorna, krvava, iscrpljena i da te boli – i da imaš pravo na svoju ljutnju i bol, ponekad je veći čin junaštva nego fingirano savršenstvo mitskog dalmatinskog bića Žene-Majke-Kraljice. Rušenje četvrtoga zida i neočekivani trenutak interakcije s publikom bacio je zasljepljujuće svjetlo na važnost toga da se vapaj majke u nevolji čuje, ali i da se na taj vapaj adekvatno odgovori. Nikako ne omalovažavanjem i dociranjem, dok u pozadini ironično pjevuši „Sve će biti u redu“. Na kraju, predstava i na sociološko-retoričkoj razini ukazuje na slijepe pjege, primjerice pitanja novorođenčetu „Kako je beba“, dok Računica s pravom pita: „A šta ćemo s mamom?“ Povratak na snimku borbene mlade majke s kćerkicom divan je hommage i osobnoj borbi, ali i velikom poštovanju pokazanom prema svim ženama koje su upale u ralje postpartum depresije, no izborile su se – i zbog sebe, i zbog svoje djece.
Ovaj moćan, pamtljiv i društveno angažiran uradak mlade glumice i postpartum doule progovorio je o zabrinjavajućim paradigmama naše okoline koja stvara plodno tlo za porođajne i postporođajne traume. Ona izravno i beskompromisno otvara teška, krvava pitanja, ali dobronamjerno nudi i savjete. Zato se njezina neupitna umjetnička kvaliteta ne može promatrati izolirano od društvene važnosti, edukativne crte i vrlo jasne poruke – ne rađamo se sa znanjem o svemu i društvo nas ne može upozoriti na sve što nas čeka, ali možemo se truditi izgraditi bolje društvo – ono s više empatije.
