Drama „Kako život“ Nine Mitrović, izvedena sinoć u podrumima Dioklecijanove palače, počiva na autoričin istraživanju i intervjuima s korisnicima domova za umirovljenike. Režiser Ivan Leo Lemo i kazalište Moruzgva na daske donose temu o kojoj se malo govori – na kraju krajeva, domovi za starije osobe djeluju kao tabu tema. Kad ljudi ondje završe, teško se izbjegavaju neugodna pitanja: zašto nisu kod svoje djece, zar nemaju nikoga, imaju li možda kakvu dijagnozu zbog koje je „fer“ lišiti okolinu njihova prisustva, jesu li teško bolesni? Predstava se rubno dotiče standardnih upita, ali i njenu naslovu leži glavna tendencija – ona želo pokazati kako ljudi u domu žive, čime se bave, s kim se druže i je li umirovljenički život za njih novi početak ili kraj života.
Ja sam ovdje privremeno
Troje glavnih likova su umirovljenici i prijatelji Mila (Biserka Ipša), Branko (VinkoKraljević) i Kekez (Siniša Popović), a njihovim se domskim problemima strpljivo posvećuje Suzana (Ecija Ojdanić). Mila je senzibilna žena koja je nakon 47 godina braka ostavila supruga i došla u konflikt s kćeri, Branko je domsko grintalno i hipohondar, a Kekez vječni zavodnik i zabadalo. Vrlo brzo postaje jasno da se radi o svojevrsnom ljubavnom trokutu u kojemu Kekezova „špreha“ bolje prolazi, a ljubomorni Branko brani se tužakanjem i ogovaranjem. Trač je jedna od važnih odlika života u domu – Suzana, primjerice, ne može skriti svoje probleme iz vanjskog svijeta, bračne razmirice i aferu s liječnikom. Troje prijatelja je ni u jednom trenutku ne osuđuje, ali žele znati više nego što pristojnost nalaže. Trač je jedan od njihovih rijetkih kontakata s vanjskim svijetom. Milu kći ne posjećuje, Kekez obitelji, van ljubavničkih afera, nema, a Branko se brani riječima da njegov sin upravo gradi novu kuću i da će kad-tad doći po njega. Ubrzo postaje jasno da život izvan doma više nije opcija i da ih zapravo nitko ne čeka. Kekez pita Branka: „Što ti misliš, da sam ja ovdje došao umrijet'?!“ Branko, shvaćajući težinu njihovih sudbina, rezignirano odgovara: „Nisi došao živjeti.“
Bilo bi bolje da imaš 20, ali nemaš, pa se ne zamaraj
Peripetiju u dramsku fabulu i odnose među likovima unosi Milin sve prisniji odnos s Kekezom, Brankova samoća i ljubomora te Suzanina teška odluka o konačnom razvodu. U domu junaci drame nisu lišeni ni bolesti ni smrti, ali na kraju, kao katarzična pouka o životu općenito, ipak u prvom planu ostaje njihovo prijateljstvo koje skučene sobe i monotone dane čini pravim domom, za razliku od domova vanjskog svijeta gdje ih je čekalo nerazumijevanje i potpuno ignoriranje. Kekez Suzani daje savjete o njenim važnim odlukama u životu zbog kojih se ona koleba jer smatra da je već u godinama, a on joj odgovara: „Jebiga, bilo bi bolje da imaš 20, ali nemaš, pa se ne zamaraj.“ To racionalno prihvaćanje stanja stvari uz potrebu da se ipak, i u neočekivanim uvjetima, živi punim plućima, dobar je putokaz za sve one koje je predstava mogla navesti na razmišljanje o vlastitim godinama i smjeru u kojem život ide.
Neosporna je činjenica da ova predstava ima svoju ciljanu publiku. Mlađi će se gledatelji sigurno teže poistovjetiti sa situacijama koje muče osobe treće dobi, ali ljubavi, humor, intrige i gotovo sapuničarski zapleti pokušavaju „kupiti“ publiku te dobi. One starije vjerojatno ne treba kupovati. „Kako život“ s njima otvara pitanja koja nekad, htjeli – ne htjeli, moraju doći na red.