Lina Prosa – “Lampedusa Beach”: Kad bi izbjeglički leševi govorili…

Lampedusa Beach potresna je monodrama koja počiva na izvedbi sjajne glumice, ali ostali segmenti nimalo ne zaostaju

Lampedusa Beach ili Rabbit Beach na fotografijama izgleda prelijepo. Najjužniji je talijanski otok okružen čistim morem, kao s najegzotičnije razglednice. Lampedusa je ujedno i mjesto nade za brojna efričke imigrante koji se brodovima upućuju na put u (ne)poznato, u bolji svijet. Nekima je od njih podvodni pijesak oko privlačna otoka postao grobnica. O jednoj takvoj žrtvi progovara talijanska dramaturginja Lina Prosa, a tekst je zaživio i na našim prostorima, zahvaljujući prijevodu Ive Grgić Maroević, sjajnoj režiji Senke Bulić te potresnoj i očaravajućoj izvedbi Nine Violić.


Onaj tko nema pasoša nema pravo na istinu

Afrikanka Shauba želi pobjeći iz prostora beznađa i bezobrazna kapitalizma u kojemu afričke obitelji jedu svaki drugi dan i jednako često pokapaju svoje mrtve. Gadi joj se pokvareni svijet u koji ide, ali kreće jer traga za odgovorima na svoja pitanja. Želi postati služavka u obitelji omraženih kapitalista, a zatim se vezati uz njih, školovati se, postati hakerica i provaliti u hardver talijanskog predsjednika, usput poremetiti sve jer „u vašim hardverima su samo muški zakoni.“ Shauba završava na brodu s još 700 putnika koje mornari gaze i nabacuju na hrpu kao daske. Brod se zbog narušene ravnoteže prevrće, a mlada Afrikanka počinje svoj monolog negdje između površine i dna mora, između stanja najveće lucidnosti i nesvijesti, na rubu između života i smrti. Ljuta je jer umire, zaziva Muhameda, zaziva kokosovu zdjelicu koju je „prošvercala“ sa sobom kao zalog za bolje sutra, a istovremeno je ljuta jer ne umire brže. Naravno, zna kolike su kosti već natopile mediteranski pijesak. Ponekad bi s brodova nestala polovina putnika, ali putnici bez dokumenata nisu tretirani kao ljudi i nije bilo prostora za pitanja gdje su ili zašto su… „Onaj tko nema pasoša nema pravo na istinu“ – njihov je život i smrt sve samo ne njihovo vlasništvo.

Tražim mjesto koje jamči „drugačijost“ mišljenja

Nina Violić najpogođeniji je zicer ove predstave. Već je jednom glasna strastvena glumica bujne crvene kose držala pušku u rukama i vikala na besmisao nasilja i nerazumijevanja – u predstavi ZKM-a „Kako smo preživjele“ prema motivima eseja Slavenke Drakulić. Ovaj put Ninin lik nije preživio, ali u posljednjim trenucima, kad – što se klišeizirano kaže – cijeli život proleti pred očima, ona ne gleda nostalgično prema svojoj Africi, nego propituje besmisao vremena. Zaključuje da ne želi hranu od kapitalizma jer se osjeća kao pas, ali želi da talijanski predsjednik, personifikacija nerazumijevanja, plati svim potonulim leševima krstarenje. „Ukloni vodu između Italije i Afrike i vidjet ćeš da su ispod nje Italija i Afrika jedno“, odrješito zaključuje, pokušavši parafrazirati sve teze u stilu „svi smo ispod kože jednaki“, a vidljivo je da svijetu u kojem živimo – nismo, a more između dvaju kontinenata, koje nije ništa krivo, postalo je masovna grobnica. Time je utopljen ne samo glavni lik, nego i utopistička teza o tome da drugačijost mišljenja može bez prepreke prijeći na drugu stranu.

Trijumf scenografije, glazbe i scenskog govora

Mnoge su hrvatske predstave, u svojoj sebičnoj želji da budu ekstravagantne i provokativne, pale na testu samih osnova. Lampedusa Beach potresna je monodrama koja počiva na izvedbi sjajne glumice, ali ostali segmenti nimalo ne zaostaju. Podrumi Dioklecijanove palače u kombinaciji s pijeskom, zvukom mora i afričke glazbe, plavim reflektorima, mjehurićima i upadljivim zlatnim kostimom od scene istovremeno čine i morski disko-klub i jezivu grobnicu, za što su zaslužni scenograf i autor glazbe Tomislav Ćurković i kostimograf Oliver Jularić. Oblikovanje svjetla (Nikša Mrkonjić) i tona (Branimir Božak) odrađeno je besprijekorno. Da se radilo samo o 70-minutnom monologu na pijesku „plaže potonulih“, bez reminiscencija, glazbe, manipuliranih glasova i rasvjete koja jasno naznačava kad traje borba za život, a kad je borbi kraj, predstava je mogla biti tužan pokušaj neshvaćenih umjetnika. Međutim, kad sve komponente funkcioniraju na najvišoj razini, jasno je zašto se Nina Violić četiri puta vraćala pljesku splitske publike.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0