Sebe doživljava kao konstantnu promjenu, svakodnevno se iznenađuje i daje si, što je u ovom vremenu u kojem živimo rijetkost, trenutke tišine prepuštajući se životu i svemu neočekivanom. Unatoč svoje 34 godine, koliko je na ovome svijetu, još se uvijek upoznaje. Zbog dobrog broja slika, koje je nacrtao u stilu kubizma sa jarkim bojama, nerijetko ga uspoređuju sa slavnim španjolskim slikarom i najpoznatijim umjetnikom 20. stoljeća Pablom Picassom. On je Stjepan Jukić, mladi umjetnik sa Klisa.
Po zanimanju je dizajner vizualnih komunikacija i koji je završio Visoku školu tržišnih komunikacija Agora, smjer dizajna. Da želi biti umjetnik shvatio je vrlo rano, još kao dijete kada je promatrao svoju majku koja se bavila cvijećem. To mu je bilo izuzetno interesantno zbog čega je odlazio u crkvu moliti časne sestre da mu daju spužve za izradu ikebana. Kada bi mu baka radila komišku pogaču igrao bi se viškom tijesta i izrađivao oblike, a da ima umjetničkog dara otkrila je i njegova nastavnica Zlata Barić u sedmom razredu osnovne škole.
- U to vrijeme sam razmišljao upisati srednju Pomorsku školu s obzirom da su mi otac i rođaci pomorci, a i sestra mi je pohađala tu školu. Mislio sam tu će biti šoldi, no onda mi je otac jednog dana otvorio oči i podsjetio me da zbog navigavanja neću biti s obitelji. Predomislio sam se i upisao Srednju školu Likovnih umjetnosti u Splitu u kojoj sam bez problema prošao prijemni. U tu sam školu dolazio sat vremena ranije i odlazio nakon svih. Tamo mi je bilo lijepo i zanimljivo. Guštao sam u svakom trenutku tijekom školovanja, pregršt slobode izražavanja sa posebnim nastavnicima koju su nam bili familija. Baš sam volio taj period svog života.
Sve je krenulo s portretima
Ne želeći robovati terminima niti se ukalupiti u sustav Stjepan je, kao pravi umjetnik, nakon završene srednje škole i prve godine studiranja uzeo pauzu i iz Zagreba se vratio na Klis gdje je u svom ateljeu La Garagia napravio prvu apstrakciju zahvaljujući kojoj je shvatio da je to ono što želi. Priča kako je izrađujući apstrakciju samo bacao boju osjećajući pri tom slobodu jer više nije trebao paziti na nikakve rokove. Jednostavno mu je vrijeme išlo na ruku, u toj je izdvojenosti bolje razmišljao, a onda je u svemu tome došla motivacija i oluja ideja za stvaranje.
- Strašno mi se svidjela mogućnost da radim onako kako mi instinktivno ideja nadolazi. Motivi za slike su mi osobni. Sjećam se trenutka kada sam se jednom trajektom vraćao s Visa prilikom čega mi je u momentu oči zaslijepilo sunce i more. To je bio trenutak zbog kojega sam sljedeće dvije godine nacrtao cijelu seriju slika s motivima sunca i mora koja je rasprodana u trenutku. Dio slika sam prodao i u Tajvan. Sunce i more su moje muze, definitivno.
U slikanju je prvo krenuo s portretima i to je bilo u vrijeme dok je bio u interakciji s ljudima poslije čega je krenulo more i sunce. Priznaje kako postoji vrijeme kada uopće nema inspiraciju, no kada mu dođe može što hoće. Jedinstven je i po tome što ispod njegovih slika nikada nećete moći pročitati objašnjenje onoga što se na njoj nalazi jer smatra da sam promatrač treba u njoj pronaći priču. Pitate li ga koje sve tehnike koristi prilikom stvaranja svojih umjetničkih djela odgovorit će vam vrlo jednostavno - doslovno sve. Od lakova, akrilnih boja, stvari iz prirode, do gaze. Sve do čega njegove ruke mogu doći.
Do sada je imao nekoliko izložbi, a prvu samostalnu je održao 2011. godine u Klubu mladih Split. Osim u Hrvatskoj izlagao je i u Sloveniji u Piranu / Apolon galerija, te na skupnoj i samostalnoj izložbi u Beogradu u galeriji Novembaš i ŠTAB galeriji. U vrijeme korone se vratio s Kube, a kako nije imao pretjerano puno materijala za rad snalazio se kako je znao. Tada mu je vrt bio inspiracija jer je iz njega sve prenosio na platno. Crtao je špinatom, kurkumom, fažoletima, kompozicije iz vrta prenosio je na platna. Imao je osnov u svojoj konobi u kojoj je vrijedno skupljao materijale koji bi mu jednog dana mogli biti potrebni. Unatoč toj besparici othrvao se, našao sebe i shvatio da se i u tim trenucima može nešto napraviti.
Najbolje godine stvaranja
Počeo je koristiti nove stvari i iznenadio se. Lakovima je crtao po staklu i promatrao kako se svjetlost prelijeva kroz njega. Kroz staklo su se rađale refleksije koje su na zidovima otkrivali čaroliju materije samog laka kao medija što mu je oduvijek bilo zanimljivo. Za sliku kaže da treba živjeti konstantnu promjenu. Preko dana može biti jedno, a ako se netko želi igrati rasvjetom noću drugo.
- Isto kao što i mi ljudi proživimo različitu paletu osjećaja preko dana tako nekako i moje slike daju odraz tog mog razmišljanja dok ih radim.
Sada su mu najbolje godine stvaranja, a kako mu treba mir nedavno se vratio u Zagreb u kojem, po vlastitom priznanju, vrijeme brže prolazi nego na Klisu. Svoju je garažu pretvorenu u atelje La Garagia na Klisu zamijenio malenim stanom i Vidikovcem na zagrebačkom Maksimiru gdje stvara nova djela. Priznaje, maksimirski mu je Vidikovac kao kliška garaža. Ima puno sunca iz kojeg upija energiju i vrlo često meditira. Našao je super stan na jugozapadu sa puno sunca u kojemu stalno mijenja pozicije namještaja, istražuje i stvara nove motive na svojim umjetničkim djelima.
Veliki izazov bio mu je 2020. godine kada je dobio poziv za sudjelovanje u reality showu Farma More i maslina. Bilo mu je izazovno zato što je morao davati izjave i kada mu se nije davalo. Iskustvo je bilo prekrasno, a tamo je upoznao i dvije super djevojke, Splićanku sa zagrebačkom adresom Maju Bajamić i zagrepčanku Katarinu Vukadin. Drago mu je što je bio tamo i otkriva da bi volio sudjelovati i na Plesu sa zvijezdama. Salsu već zna plesati, naučio je u školi plesa kada je bio mjesecima na Kubi, a pleše od malih nogu dok je oko stola sa bakom Ecijom plesao valcer i mijesio tijesto za komišku pogaču. Ples je jedna velika igra bezbrojnih mogućnosti, reći će, što provlači kroz igru samog slikanja i stvaranja kreacija koje žele izaći na svjetlo dana.
Pa producenti, imate odličnog kandidata!
