Nijedna pjesma ne zvoni bolje od kolende. U zimskoj noći, kada su kalete naših malih mjesta puste i kada su ljudi okupljeni oko svojih toplih komina ili špahera, te nema ničeg što bi zvukom kontaminiralo večernji mir, višeglasna pjesma iz nekog malog dvora zvoni i odzvanja čitavim mjestom bolje nego ijedna druga pjesma, u bilo kojem drugom štajunu.
A upravo ovim gore navedenim riječima započinje kolenda svetome Mikuli, bolje rečeno, onima koji časte njegovo ime, a pjeva se večer prije njegovog imendana.
Kolenda se pjeva svim svecima, od svete Kate do svetog Ante, ali i za Božić i Novu Godinu, pjevaju je djeca i stariji, siromašni i bogati. Njene riječi nose izraze poštovanja prema domaćinu i gospodaru kuće, lijepe želje, blagoslov, vjeru i nadu. Iznad svega ona se pjeva iz "običaja staroga".
Ti stari običaji nisu vrijedni samo zbog toga jer su stari i jer su običaji, nego zbog toga jer ih je narod desetljećima ili stoljećima uređivao iz svog vlastitog životnog iskustva, brige za svojim i poštovanja prema tuđim. Oni su višedimenzionalni, te imaju neprocjenjivu glazbenu, literalnu i sociološku vrijednost. Toliko izraza poštovanja, dobre volje i lijepih želja u njihovim tekstovima, a posebno raznolikost među pojedinim mjestima ili otocima fascinantna je.
Sa glazbenog aspekta gledano može se slobodno reći da su kolende, uz pučke Božićne i Marijanske pjesme, jedno od naših najvećih tradicijskih blaga, sa tolikim razlikama u melodijama napjeva između susjednih mjesta, kao i u slučaju tekstova.
Sociološka komponenta, pogotovo u našim malim mjestima, neizmjerna je. Okupljanje ljudi oko dobre riječi i pjesme, hrane i pića, svakako predstavlja nešto uzvišeno, pogotovo u vremenima u kojima je sve manje mjesta za druženje.
A kolendaje se ovako; okupljena družina ispred vrata domaćina pjeva pjesmu, kolendu, sve dok ona domaćinu ne osvoji srce i ovaj otvori vrata. To je poseban užitak za kolendare, jer iz hladne noći mogu pristupiti toplini kuće i bogatoj trpezi koju domaćin priređuje. Ukoliko su kolendari i domaćin bliski, onda se kolenda zna oduljiti do kasno u noć ili do rano u zoru. Ipak treba napomenuti da ta spomenuta "bogata trpeza" predstavljala više bogatstvo u duhovnom smislu, jer se čovjek u dobrom društvu zadovolji i ispuni suhim kolačem i prošekom, više nego ičim drugim.
Na odlasku se obavezno pjevalo "I litoska idolita ode lipo ste nas darovali ode", što je bio znak zahvale za gostoprimstvo i čašćenje.
Nažalost kolenda je jedna u nizu naših tradicijskih perli, koja se polako sprema u škrinju povijesti, kao nekakv znak prošlog i svršenog doba. U ovom vremenu napretka i pogleda na budućnost ti stari običaji kao da prestavljaju nešto nazadno, nešto što bi nas moglo odvući unazad. I tako hodajući naprijed pjevušimo pjesme stranih jezika u kojima nema svetaca ni boga, već praporci, saonice i snijeg. Umjesto djeteta očekujemo djedicu, a Božić ne spominjemo jer bi njegovo spominjanje moglo povrijediti one koji misle drugačije. Zato gradimo trgovačke centre nulte tolerancije, u kojima se može doživjeti čaroban Advent, bez da se povrijedi ikoga. Taj doživljaj možemo plaćati kreditnim karticama, jer i kune mogu simbolizirati nešto nazadno.
Tamo nam pregršt svjetlucavih darova donose jeleni i sobovi, na čije saonice krcamo naše zaboravljeno blago, kako bi ih na povratku nepovratno odnjeli iz naših duša.
Ipak, još uvijek ima dvora, ima djece, ima domaćina koji će znati poštovati sebe i druge, zakone i običaje, koji će znati cijeniti skromnost, imati vjere i nade i iznad svega ljubavi prema bližnjemu i bogu, kao što i zadnja štrofa kolende zabilježene u Vrbanju na Hvaru kaže;
"Ljubav od svih kako zlamen, posve vike vikov, amen".
