Skriveni grad Split naziv je interdisciplinarnog programa iz područja urbanizma, arhitekture i audiovizualnih umjetnosti kojeg provodi Kino Klub Split. Polaznici ovog programa pohađaju razna predavanja i radionice tijekom njegovog trajanja, a rezultat je umjetnička instalacija koja u ovom slučaju, daje izniman uvid u grad Split iz jedne zanimljive perspektive.
Program je pokrenut 1. rujna prošle godine, a za ovaj ciklus odabrano je sedam polaznika Nina Bačun, Marko Ciciliani, Ivan Sladonja, Alma Mimica, Karla Čudina, Ana Marinov i Tijana Mihailović. Svi su oduševljeni radom Kino Kluba Split i kvalitetnim sadržajem kojeg su ponudili.
Tako su umjetnici čiji će rad ovdje biti predstavljen unikatnim pristupom, obogaćeni kvalitetnim znanjem pružili javnosti pogled na grad Split kroz leću secesije, a rezultate vrijednog rada i truda posjetitelji su imali priliku vidjeti na izložbi koja je otvorena 9. prosinca prošle godine.
Na interaktivnoj izložbi prikazali su rezultate svoga rada koji su jednom riječju čudesni. Zaista je sve pitanje perspektive, a oni su to predočili svojim viđenjem grada Splita. Svi su nakon podrobnog istraživanja odabrali mjesto, područje ili građevinu koja ih najviše inspirira, a da je iz doba secesije i kroz nju dali Splitu jedno novo lice.
Zgrada sumpornog kupališta u Splitu i Arhitektura iscjeljenja
Nina Bačun napisala je tekst, dizajnirala i režirala eksperimentalni filmski esej Arhitektura iscjeljenja: Sumporni krajolici.
U ovom čarobnom filmu kroz kristalne strukture modifikacija sumpora prikazala je ideju liječenja i prostor koji služi brizi tijela i duha. Bavila se građevinom Sumpornog kupališta u Splitu.
Autorski tim ovog zapanjujućeg djela čije fotografije možete vidjeti u nastavku, sastoji se od nekoliko činitelja. Sara Salamon je bila zadužena za montažu i animaciju, Andro Giunio za dizajn zvuka, a umjetnička savjetnica bila je Maša Poljanec (OAZA).
Glas u filmu je posudila Nataša Njegovanović, a snimanje glasa je napravio Saša Rajković. Za arhitektonske crteže bio je zadužen Goran Jovanović, a 3D animacije je napravio Tin Dožić.
Sami film je sveobuhvatno iskustvo promatranja koje u svojih nekoliko minuta ponudi jedinstveni pogled na dosad neviđenu perspektivu grada Splita. Mjesto u kojem postoji lječilište, koji se promatralo kao prostor opuštanja i korištenja darova prirode kao što je sumporni izvor.
„Rad je strukturiran pomoću tri paralelna narativa/tematske cjeline koje se međusobno isprepliću. Jedna cjelina odnosi se na povijesni i prostorni narativ nastao kombiniranjem činjenica i fikcije, tema mitologije oslanja se na prikaze bolesnih i zdravih tijela, dok se tema prirode obrađuje kroz popularno znanstveni narativ i bavi se samorodnim materijalom sumporom u svim njegovim oblicima“, kazala je Nina Bačun o svom radu.
U Nininom radu liječenje se tretira kao pauza, separacija od životnog tijeka, socio-somatski proces koji u tradicionalnom smislu teži povratku svakodnevnom suživotu.
Formalno kombinira statične i pokretne slike, verbalne i neverbalne zvukove, uz ideju stvaranja aktivnog, kritičkog i diskurzivnog materijala, a baveći se arhitekturom građevine. Autorica se bavi i “arhitekturom” samog filma.
Dvostruka uloga svjetionika?
Marko Ciciliani profesor je glazbene kompozicije u Grazu, a za svoju audiovizualnu instalaciju je izabrao svjetionik u Trajektnoj luci Split. Kako kaže svjetionik se doživljava kao romantičan i idiličan motiv koji je istovremeno rezultat tehnologije koja strukturira prostor svjetlosnim signalom.
Svoj projekt je nazvao 'Zaštićeni prostor, zagušeni prostor' jer ga je zanimala dvostruka uloga svjetionika u Splitu. S jedne strane predstavlja dio lokalne kulture, a s druge strukturira prostor.
„Vremenski intervali paljenja i gašenja strogo su definirani i svaki se signal razlikuje od svih ostalih u neposrednom okružju. U projektu 'Zaštićeni prostor, zagušeni prostor' zanima me ta dvostruka uloga svjetionika u Splitskoj trajektnoj luci, kao djela lokalne kulture sa jedne strane, a sa druge strane strukturiranja prostora i optimizacije ekonomske dostupnosti te efikasnosti“, kazao je umjetnik o svojoj instalaciji.
Svoje djelo je prikazao kao kombinaciju zvuka i vizualnih elemenata. Koristio je galeriju kao prostor doživljaja splitske trajektne luke sa svim zvukovima i svjetlosnim signalima koji se tamo mogu vidjeti i čuti. Ovo je postigao tako da je zabilježio obris splitske luke na podu galerije, potom je postavio po jedan reflektor koji se pali i gasi u ritmu svjetionika kojeg predstavlja. Zabilježio je svih sedam svjetionika te dodao zvukove iznad i ispod površine. Zvučnik je puštao snimke napravljene na lokaciji pojedinačnog svjetionika.
„Snimke se izmjenjuju u istim vremenskim intervalima kao svijetla. Na taj su način u malom galerijskom prostoru reprezentirana sva lučka svijetla Splitske luke, tako da instalacija predstavlja maketu luke sa njenim zvukovima te svjetlosnim signalima u komprimiranom obliku. Idila svjetionika je tako isprepletena sa funkcijom luke kao prometnog i ekonomskog čvorišta“, zaključio je Marko Ciciliani o svom umjetničkom radu koji je pristupio promatranju grada Split kroz zvukove i svjetlosne signale kulturnog i ekonomskog središta, trajetne luke.
Digitalna platforma HeritageTrailist
Karla Čudina povjesničarka je umjetnosti i kreatorica ideje ovog projekta.
Naime, Heritage Trailist digitalna je platforma koja nudi pregled bogate arhitektonske baštine i secesije grada Splita. Iako je još u razvoju, ova digitalna platforma nudi jedinstveni pogled na građevine Splita te omogućava pretraživanje raznih lokacija uz potporu tekstova i vizualnih materijala.
„Projekt je osmišljen kao edukativna digitalna platforma koja objedinjuje i prezentira bogatu arhitektonsku baštinu historicizma i secesije u Splitu. Korisnici će moći pretraživati određene lokacije, čitati tekstove, pregledavati vizualne materijale i koristiti platformu za razvoj ideja i razmjenu priča, uspomena i novih informacija.
Primarni cilj i želja mi je je svim budućim korisnicima omogućiti bolje upoznavanje i razumijevanje umjetničkog, kulturnog i povijesnog značaja znamenitosti u gradskom prostoru te učiniti baštinu na ovaj način vidljivom i dostupnom za proučavanje u bilo koje vrijeme na bilo kojem mjestu“, kazala je umjetnica ovog projekta.
Kaže kako je još uvijek u konceptualnoj fazi te da se nada daljnjem uspješnom radu i razvoju na ovoj zanimljivoj i korisnoj platformi.
Spomenik paloj pelegrinki
Ivan Sladonja student je prve godine diplomskog studija Film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Bavi se eksperimentalnim i kratkim igranim filmom, a kako kaže u posljednje vrijeme istražuje video performans, video instalacije i XR svijet. Zanima ga odnos suvremene tehnologije i društva. Član je Kino kluba Zagreb i Kino Kluba Split.
On je kao inspiraciju za svoje umjetničko djelo odabrao pelegrinku koja je nekoć stajala na parkingu na Manušu. Srušena je tijekom izgradnje građevine koja će sada stajati na tom mjestu, a ovim činom Ivan Sladonja je pronašao način da oda počast paloj pelegrinki, ali i komentira društvene i političke okolnosti.
„Dob srušenog stabla seže izravno u secesiju. Njeno rušenje simbolizira izmicanje javnog prostora. Ljudski likovi od kojih sam sastavio stablo predstavljaju istovremeno duh splitskih republika i javnost koja se okupila prosvjedujući i objavljujući članke ljetos kad je srušeno“, kazao je umjetnik o svojem radu.
Cilj i srž svoga rada poetično je opisao kao potrebu za povratkom na vrijednosti secesijskog urbanizma i propituje motivaciju suvremenog plana.
„U znaku pale pelegrinke ovaj multimedijski rad istražuje Split kao ruševinu u kontekstu prostornog planiranja i urbanizma. Ideja holograma pretpostavlja potrebu za povratkom na vrijednosti secesijskog urbanizma i propituje motivaciju suvremenog plana. Nastavljam se na intervenciju nepoznatog građanina koji je na Google Kartama stvorio pin “Spomenik paloj pelegrinki” uz Vilu Plevnu, gdje je stogodišnje stablo bilo raslo do ljetos. Vizija Petra Semjanovića, koji je 1914. izradio prvi regulacijski plan grada Splita, sačuvana je u obliku secesijskih vila. Njihove pozicije ocrtavaju granice razvijenog grada, skrojenog po mjeri građana”, kazao je Ivan Sladonja.
Vještičja kuća usred Splita
Jedan od zadataka projekta bio je pronaći priču koja interesira polaznike s ciljem dubljeg istraživanja. U slučaju Ane Marinov i Tijane Mihailović to je bila vila Plevna.
„Vrlo je upadljiva i prisutna, posebice zbog netipičnog izgleda, secesijska vila u sjevernjačkom stilu. Tako nešto se nije radilo često u Dalmaciji. Samim tim izgledom i krovom koji liči na vještičji šešir je plijenila pažnju i stvorila se popularna mitologija. Kruže razne priče po Splitu da je to vještičja kuća da su se tamo održavale sotonističke seanse“, kazala je Ana Marinov.
Osim što je vila Plevna izvor popularne mitologije, ovim umjetnicama je upala u oko i zbog svoje specifične arhitekture. Već spomenuti krov nalik na vještičji šešir samo je dio priča. Ispričale su nam i cijeli niz anegdota o ljudima koji prilikom prolaska pokraj vile skreću pogled.
„Nama je bilo zanimljivo zbog toga što je nešto arhitektonski drugačije i razdoblja i stila se pritječe popularnoj mitologiji. Priče su vrlo vjerojatno potaknute arhitekturom i izgledom. U Splitu postoje tri vile koje su tog stila, vila Gaje Bulata, vila Plevna i još jedna. Vila Plevna je jako upadljiva pa je bila najlakši plijen za stvaranje takvih priča“, kazala je Ana.
U nedavnom razdoblju povlačila je medijsku pažnju. Vlasnici dva od tri stana u toj zgradi su gospođa Branka i Feđa Klarić. Oni su ispričali Ani Marinov i Tijani Mihailović i o prvotnim vlasnicima kuće i o tome kako je otac gospođe Branke Klarić uselio u tu kuću. Pričali su im o djetinjstvu i o odrastanju na tom mjestu što je dodatno potaklo ove umjetnice na daljnje istraživanje. Otkrile su da je to bio cijeli jedan svijet usred grada.
Projekt je još uvijek u razvoju, ali je i zanimljiv način prikazivanja procesa istraživanja.
„Nazvala bih ga prikazom istraživačkog procesa. Vila Plevna je zanimljiva građevina o kojoj se puno može istraživati. Secesijske vile su izgrađene sa raskošnim vrtovima pa je dvorište za tu djecu bio nekakav divlji park. Skakali su na stabla, vješali se po mostu koji je nekad bio ispred vile, imala je element prigradskog života usred grada“, pričala je Ana o djetinjstvu Branke Klarić i njenog susjeda koji su im rado ispričali tu priču.
Što se tiče 'opipljivog' proizvoda kojeg su stvorile radi se o web platformi na kojoj je dostupna fotografska i arhivska dokumentacija koju su dobile od Feđe i Branke Klarić. Osim toga, na stranici su dostupni i razni audio zapisi na kojima ljudi pričaju o različitim aspektima vile Plevne.
Jedan od tih audio zapisa je i svjedočanstvo gospođe koja je kao mlada djevojka skretala pogled od te vile kada bi prošla kraj nje, a danas je udana za sina Feđe i Branke Klarić.
„Kroz sam rad smo odlučili ne donositi zaključke nego smo napravile web platformu koju smo sakupili fotografsku dokumentaciju koju smo većinom dobili od Feđe i Branke Klarić. Obiteljska dokumentacija uglavnom, tu je i smrtni list prve vlasnice. Imamo fotografije njihovih susjeda iz tog perioda, spojili smo to i razgovore koje smo imali sa raznim ljudima.
Na stranici možete čuti razne videozapise, tako ima i jedan zapis od cure koja je pričala kako je mislila da je to vještičja kuća te kada bi se vozila busom okrenula bi glavu jer bi govorili u tu kuću se ne smije gledat u toj kući su sotonističke seanse. Kasnije se ta cura udala za sina Branke i Feđe Klarić. Imamo priče Branke i njenog susjeda koji se jako puno družio u tom vrtu, o djetinjstvu i o odrastanju u vili Plevna“, kazala je Ana Marinov oduševljena opsegom značenja koje vila Plevna posjeduje.
Posljednji dio priče je obnova vile. Zbog svoje starosti i unikatnog načina izgradnje zahtjevan je to proces i financijski i fizički. Kako kaže Ana Feđa i Branka Klarić su odlučili taj proces uzeti na sebe te su s nekoliko pametnih načina krenuli sa skupljanjem novca za obnovu vile.
„I sada imamo i treću priču o obnovi vili Plevne. U jednom trenu su Feđa i Branka Klarić htjeli obnoviti vilu i nisu naišli na neku podršku od strane grada. U dogovoru sa jednom firmom su postavili billboard na kuću i postavili račun u jednom splitskom poduzeću. I sav novac od billboarda je išao u obnovu kuće. To su učinili na jako korektan i točan način i cilj im je bio da obnove tu kuću jer joj je krov prokapao. To je jedna zgrada kulturne baštine gdje obnova krova podrazumijeva pronalazak nekoga tko radi takav krov koji se više ne radi. To je jako dugotrajan i izdašan projekt. Javila se i jedna udruga za očuvanje kulturnu baštinu koja je rekla da je jako neprimjereno da je jedan kulturni spomenik kao što je vila Plevna skrivena iza reklama donjeg rublja“, zaključila je Ana Marinov.
Kako su AI i Riva povezani?
Alma Mimica umjetnica je iz Splita koja je svojim radom htjela prikazati povijest, razvoj i značaj Rive u gradu Splitu. Napravila je kolaž animaciju za koju je iskoristila arhivske fotografije Rive. Jedna zanimljivost koju je otkrila tijekom svog istraživanja je da je prvu panoramu Rive snimio Pietro Zink, inače najstariji splitski fotograf, sa četvrtog kata palače Bajamonti.
Polazišna točka u istraživanju za ovaj projekt je bila već spomenuta palača Bajamonti Dešković čija fasada zatvara splitsku rivu sa zapadne strane. Prilikom istraživanja pronašla je zanimljive informacije koje su potvrda da su razni fotografi imali atelje u potkrovlju zgrade.
„Teorijska su me predavanja motivirala da istražim više njenu povijest. To me dovelo do zanimljivih informacija da su u potkrovlju te zgrade brojni fotografi imali ateljee.
Prva fotografija Splita je panorama rive napravljena upravo sa četvrtog kata palače Bajamonti Dešković. Njen autor Pietro (Petar) Zink, najstariji poznati splitski fotograf, je jedan od pet fotografa za koje je poznato da su u nekom periodu svoga života djelovali iz ateljea u potkrovlju te zgrade“, kazala je mlada umjetnica Alma.
Tijekom svog rada pregledavala je arhivske fotografije grada Splita te kako kaže najviše ju je iznenadio izgled Rive tj. kako se mijenjala kroz godine.
„Pregledajući tako arhivske fotografije Splita iznenadilo me koliko se izgled same Rive mijenjao kroz godine. Neke od tih fotografija su mi od prije bile poznate, ali posebno mi je zanimljivo bilo gledati sve te slike skupa. Posebno mi se taj dio urezao kao nešto što bi sve Splićane moglo zanimati. Knjiga 'Povijest pisana svjetlom' autora Gorana Borčića odlično je obradila temu povijesti Rive kroz fotografije te je preporučam svima koji bi htjeli teoretske informacije o povijesti Splita povezati sa nečim vizualnim“, poručila je Alma.
Kako kaže glavna motivacija za izradu kolaž animacije je bila želja da približi građanima Splita povijest Rive. Htjela je prikazati kako su se arhitektura, aktivnosti i atmosfera jednog od najživopisnijih gradskih prostora mijenjale, prilagođavale i oblikovale pod utjecajem vremena, ljudi i događaja.
„Prvi dio rada bio je više dokumentaristički usmjeren na povijest grada, drugi dio dvokanalne instalacije je više usmjeren na imaginaciju, kako prošlosti, tako i budućnosti. Suvremenim snimkama, obrađenim uz pomoć AI tehnologije, u pokušaju reimaginacije povijesti, generiram imaginarni 'povijesni' prikaz“, kazala je Alma Mimica o svojoj umjetničkoj instalaciji.