MJESTO RADNJE: Autobus na relaciji Zagreb – Split
VRIJEME RADNJE: Par dana prije Božića
GLAVNI AKTERI: Ana i Marko, studenti u Zagrebu
Pričali su o studentskom životu, prisjećali se srednjoškolskih dana, smijali se anegdotama i radovali odlasku doma u Dalmaciju. U jednom trenutku počeli su preispitivati jedno drugo – što žele od života, koji su im planovi. Ana je sanjala o putovanjima i upoznavanju drugih kultura, vidjela je sebe u velikom gradu, ali o nekim konkretnijim ciljevima sad ne razmišlja. Dok je Marko nostalgično uzdahnuo i rekao kako ga novac ne zanima, kaže da ga ima ne zna što bi s njim jer mu nisu napeti ni auti ni satovi ni druge skupe stvari. Njegova luda vizija sreće je da živi na Visu, lovi ribu i bavi se poljoprivredom… Ana ga je u čudu pogledala pitajući se kako bi izdržao usamljenost i izoliranost. Kaže Marko “Hm, da možda bi mi bilo malo dosadno, ali život na otoku me baš privlači.”
Nisam mogla ne čuti razgovor kad su krenuli planovi o životu na otoku. Došlo mi je da se okrenem i krenem s njima u razgovor no pustila sam ih da sanjaju bez mog “reality checka”. Priča se nastavila u istom, razigranom i vedrom, tonu. Sve dok se s autoceste nismo spustili prema Trogiru. U jednom je trenutku nastao muk. Spuštali smo se prema obali kad je iza okuke osvanula panorama Kaštelanskog zaljeva. Odjednom je Ana upitala Marka: “Jel ti to plačeš?”. Tiho je prozborio – “Malo, da. Kad vidim ovaj prizor uvijek mi suze dođu na oči. Nedostaje mi Dalmacija.”
Emocija se mogla opipati u zraku. Steglo me oko srca. Prisjetila sam se svojih dolazaka iz Zagreba kad bi prošla tunel… Sve je uvijek bilo lakše jer bi s prvim pogledom na more život ponovno poprimio smisao.
Do kraja puta razmišljala sam o tim mladim ljudima, njihovim studentskim životima u Zagrebu, njihovoj nostalgiji, trenutnoj situaciji kada svi bježe glavom bez obzira u tuđinu tražeći budućnost i ostavljajući svoju Dalmaciju… Mislila sam i smislila – ako svojim radom i djelovanjem samo jednog od njih uspijem zadržati doma bit ću najsretnija na svijetu.
U Splitu deseci roditelja, sestara, momaka i djevojaka čekalo je svoje najdraže da s njima provedu blagdane. Sretna lica, uzbuđenje i radost preplavili su kolodvor…
Uživajte u blagdanima, u suncu i obiteljskim druženjima. Uživajte doma dragi ljudi, jer doma je tamo gdje je srce. Ako sam do sada imala dileme di mi je doma, danas nemam. Dalmacija je moje doma, ako ikada ponovno odlučim otići negdje dalje, sigurna sam da će me srce uvijek vući nazad. Ima nešto u toj ludoj ljubavi prema Dalmaciji, Splitu i otocima. Nešto što ne mogu opisati riječima, emocija koja se “čuje” kad nastane muk i pogled se pruži na usnulu obalu grada
