Duncan Macmillan – Pluća: “Hoćeš reći da su ljudi preglupi da bi imali djecu?”

Dobrodošlo osvježenje na Splitskome ljetu - predstava Teatra Exit donosi stotine pitanja i odgovora o okolišu, roditeljstvu, opsesivnosti i ljubavi.

Dramskom dijelu Splitskoga ljeta sinoć je kao veliko i dobrodošlo osvježenje stigao gostujući komad „Pluća“ u izvedbi Teatra Exit. Režiju potpisuje Aida Bukvić, a protagonisti (i antagonisti) predstave su neimenovani budući roditelji u izvrsnim interpretacijama Jadranke Đokić i Amara Bukvića.


Pluća – organ ili ideologija?

U „Plućima“ postoji samo jedan dio koji je podložan zabuni i metaforičkim shvaćanjima – naslov. Za divno čudo, Macmillanov scenarij i odmjerena i prilagođena verzija Aide Bukvić imaju ono što mnogim današnjim predstavama kronično nedostaje – pamtljivu radnju. Bez velikih komplikacija, scenskih efekata i vojske glumaca, na sceni je samo par koji muči pitanje: imati ili ne imati djecu? Njih dvoje su prirodnjaci, ekološki osviješteni pojedinci koji recikliraju, bicikliraju i trude se živjeti život punim plućima, ne uništavajući pritom svoj planet. Paranoično su zabrinuti zbog količine ugljikova dioksida u zraku, zbog čega na trenutke ozbiljno odvaguju između sađenja šuma i odgoja djeteta koje će proizvesti deponij pelena. Kad se radnja tako pojednostavi, i naslov dobije svoj smisao, nimalo postmodernistički nametljiv i neuhvatljiv – mladi par samo želi disati u svom mikrosvijetu ne zagađujući makrosvijet, kako smećem, tako i pogrešnim odlukama.

Nas je previše, a svega premalo

„Ako ti je stalo do planeta, nemoj imati djecu.“

„Što ako baš ti Gogo i Irma spase polarne medvjede i Bangladeš?“


„Ima misaonih ljudi koji čekaju prave okolnosti.“

„Neće meni Disney određivati što će mi dijete u životu!“



Gore navedeni citati samo su dio žustre rasprave i kružnog toka misli koji muči zaljubljeni dvojac. Njihovo opsesivno kalkuliranje i potreba da svaki životni čin, pa tako i roditeljstvo, bude stoput odvagan i promišljen, dovodi ih u neprilike koje štete zdravu odnosu. Suvremen komad ima jedno epsko mjesto koje se sigurno može dovesti u korelaciju sa Sterneovim romanom „Tristram Shandy“ od čije je objave prošlo više od 250 godina – junaci „Pluća“ ni spolni čin ne mogu privesti kraju od previše analiziranja, u čemu je začetak svih daljnih komplikacija. „Meni je potrebno da ovo bude sveto, a ti imaš onaj pornografski pogled u očima“, djevojka napada svoga partnera, a on joj uvrijeđeno odvraća: „Gledaš na trudnoću kao na teroristički čin.“ Fascinantna je razlika u prezentaciji ovoga dijela između Jadranke Đokić i Amara Bukvića te mnogih američkih, britanskih i njemačkih glumaca koji su se okušali u istome komadu. Ovako napisano, te replike djeluju problematično i bezobrazno, no simpatična, topla i duhovita glumačka kemija navela je publiku da suosjeća s likovima i navija za spas njihove veze, umjesto da ih žali ili se ruga. Naposljetku svi njihovi isprovocirani i promišljeni planovi padaju u vodu, kao i veza, trudnoća i zajednički život. Svijet im daje novu šansu tek kad prihvate činjenicu da oni ne upravljaju njime i kad, ironije li, ništa ne prizivaju, ne očekuju i – ne žele.

Izvedba za određeno mjesto, vrijeme i dob

Jučerašnja je izvedba prikazana u podrumima Dioklecijanove palače, što je vrlo efektno, ali i riskantno rješenje. Efektno jer minimalističkoj sceni i trenucima panike u kojima se ponavlja

samo „diši, diši“ izvrsno pristaje prostor s određenom privatnošću i snažna akustika u kojoj odzvanja svaki udah pluća. Oni u zgradi HNK-a ne bi bili čujni, ali glumci bi bili pošteđeni toga da u najdramatičnijim trenucima i oni i publika slušaju techno koji tutnji od Rive do Poljuda. Preglasna glazba i „glazba“ koja zaglušuje centar grada naprosto je nešto na što se sredinom srpnja u vrijeme Ultra Europe festivala mora računati. Nadalje, teško je zaobići činjenicu da je u publici bilo gledatelja kojih, da se drži do elementarne logike, ne bi smjelo biti. Na službenim stranicama Splitskoga ljeta uviđavno je podijeljena recenzija Nataše Govedić u kojoj stoji da je ova predstava „zanimljiv diskusijski predložak za mnoge generacije punoljetnih gledatelja“. Punoljetnih. Treba li na svaki plakat predstave crvenim sprejem napisati 18+ da majke i bake NE DOVODE djecu od 4-5 godina na predstavu koja ne zazire od psovanja, simulacije seksa i pobačaja? Što se, dakako, moglo saznati uz tri sekunde guglanja ili tri rečenice programa. Kad bi se čitalo.

Navedene kritike dobronamjerna su napomena i za organizatore i za publiku te ničim ne umanjuju vrijednost ovog sjajnog suvremenog teksta koji korespondira s problemima mnogih mladih širom svijeta. Sjajan je to odmak od nekih sada već tradicionalnih i napamet naučenih izvedbi, a emotivan pljesak i oproštaj Amara Bukvića i Jadranke Đokić sa splitskom publikom pokazuju da je dolazak Teatra Exit u srce Splita bio izvrstan potez.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0