U jadranskoj otočnoj galaksiji palagruški otoci usamljene su zvijezde prosute po nepreglednoj morskoj površini.
Najbliži naseljen otok jest Lastovo, udaljeno skoro 60 kilometara, a zbog izoliranosti svaki dolazak na Palagružu treba slaviti kao praznik.
Onima koji pristanu na ovu usamljenu oazu Mediterana Vela Palagruža raširit će bogat mediteranski tepih pun endemskih biljaka i labirint oštrih stijena koje prkose i najjačim vjetrovima i valovima. Ljubiteljima robinzonskog turizma i avanture namijenjen je smještaj u svjetioniku s kojeg se za lijepog vremena vide snježni vrhovi Apenina.
Posjetiti Palagružu znači uživati u apsolutnoj slobodi i divljini kakvu može pružiti samo ovakav udaljeni morski planet.
"Snimke su nastale na otocima Sušac i Vela Palagruža. Isplovilo se iz Vele Luke na Korčuli, nakon sat navigacije dolazi se na Sušac i onda još dva sata dalje i južnije dolazi se do Palagruže Tamo su nas dočekala dva svjetioničara, muž i žena Šain.
Hrana i materijal se prevozi kaićem do žičare koja doslovno ulazi u more i vodi do svjetionika koji je na elevaciji od 101 metar. Sve to obavljaju zaposlenici Plovputa jer je na njima održavanje svjetionike i nautičke signalizacije", kazao nam je autor čudesnih fotografija, Eddy Meštrović.
Najistureniji teritorij Hrvatske prema Italiji
Vela Palagruža je uski klisurasti greben u smjeru istok-zapad, većinom s nedostupnim strmim obalama i dvije manje pješčane uvale, Zola na jugu i Stara Vlaka na sjeverozapadu. Na zapadu završava rtom Kapić, a na istoku rtom Mondefust. Na otoku je svjetionik "Palagruža". Otok je visok 92 m, dug 1400 i širok 300 m.
Geološki, Velika Palagruža čini vrh podpovršinskog kompleksa - jedinstven i intrigantan sklop stijena različite starosti, od trijasa (oko 220 mil. g.), preko miocena (oko 10 mil. g.) do kvartara (recentne tvorevine).
Ekološki je Palagruža jedinstvena u Hrvatskoj zbog najblaže klime i najmanjih oborina, prosječno tek oko 270 mm godišnje, uglavnom bez mraza. Prosječna siječanjska temperatura je 11,5 °C, dok je ona srpanjska 24,4 °C. Zato je uz susjedni otok Sušac, Palagruža jedini dio Hrvatske gdje obilno i samoniklo raste prava subtropska vegetacija ljetopadnog grmlja (južni tip restinga) koje samo za vlažne zime nosi lišće te pupa i cvate najesen, a ljeti je posve golo (tj. baš obratno nego na kontinentu zimi). Slična subtropska vegetacija se nalazi tek na južnom Sredozemlju, npr. Malta, Sinaj, polupustinje Izraela i Palestine, te sjeverne obale Afrike.
Gušter na Palagruži
Među južnim dalmatinskim otocima, Palagruža je najbogatija rijetkim biljnim endemima: palagruška kupusina (Brassica botteri), palagruška zečina (Centaurea friderici), palagruška preslica (Muscari speciosum), pučinski vranjemil (Limonium diomedeum), Ornithogalum visianicum, itd.
Arheološki nalazi dokazuju da je Palagruža bila naseljena još od postglacijala pred nekih 9.000 godina, a u srednjem vijeku tu je bio samostan čije su ruševine na srednjem sedlu otoka i sada vidljive. Na Palagruži danas stalno borave svjetioničari tvrtke Plovputa. Povremeni stanovnici su komiški ribari koji na tom području ribare još od 14. stoljeća.
Palagruža je nekad bila jedna od najizdašnijih pozicija za izlov male plave ribe (srdela, inćun). Danas se plava riba i dalje lovi ali u manjim količinama, a ribari se na tom području uglavnom bave izlovom jastoga i bijele (oborite) ribe.
