Nakon što je u jutarnjem programu četvrtog dana 8. Mediteranskog festivala knjige bio predstavljen projekt splitske Gradske knjižnice Marka Marulića "Pedalama do priče" s dostavom knjiga na kućnu adresu, na pozornici Velike dvorane SC Gripe u Splitu predstavljene su slikovnice "Iza oblaka boje šećerne vune", "Mama je uvijek tu i "Tata je uvijek tu" Nine Slišković Goleš i Kate Bošković. Uz brojne druge dječje programe na radionicama, mali ljubitelji knjige družili su se i s Jelenom Pervan i njezinim popularnim likovima, bakterijama Mrljekom i Prljekom.
Popodnevni subotnji program, pak, započeo je trima panelima i promocijama izravno ili neizravno vezanim uz ratove. Prvi su na pozornicu stupili Ukrajinci, otac i kći Eugen i Solomija Stepanenko koji su objavili knjigu "Abeceda rata" (Jesenski i Turk) s pismima koje su njih dvoje razmjenjivali dok je Eugen bio na bojišnici u Ukrajini tijekom prethodnog rata. Bio je to povod i za širu priču na panelu o stradavanju ukrajinske djece u ruskoj agresiji, na kojem su im se pridružile Simona Goldstein i Žana Pavlović. Panel je uz MFK suorganizirao iDEMO Institut, u suradnji s izdavačkom kućom Jesenski i Turk koja je i izdala ovu vrijednu knjigu, inače prije dvije godine predstavljene na MFK u ukrajinskom izdanju.
Simona Goldstein je na početku predstavila iDEMO Institut koja se bavi ranjivim društvenim skupinama, pa tako i djecom u ratovima. Kako je rekla, u tri i pol godine u Ukrajini je od početka ruske invazije oteto i preseljeno blizu 30 tisuća djece, i prisilno asimilirani u rusko društvo, da bi oni stariji bivali potom poslani u sastavu ruske vojske na front u Ukrajini, praktički bez mogućnosti vraćanja svome izvornom identitetu.
"Zbog toga su djeca najveće žrtve ovoga rata", rekla je.
Splitska psihologinja Žana Pavlović istaknula je da je spomenuto novačenje djece jedan od najgorih oblika nasilja nad djecom, i veliko je pitanje kako ih vratiti i oporaviti. Potreban je dugogodišnji rad i s njima i s njihovim obiteljima, pa i tada je veliko pitanje bi li oporavak uspio. Razgovor uz empatiju jedini je alat u radu s takvom djecom.
"Treba otvoriti teške teme i o njima razgovarati", rekla je.
Goldstein je za knjigu "Abeceda rata" rekla da može biti namijenjena obiteljskom čitanju, ali i biti alat za rad socijalnim radnicima, psiholozima i pedagozima. Nastala je kad je Solomija bila mala, jedva je znala pisati pa je pisma doslovce crtala, ali i označavala brojevima. Na koncu je u knjizi objavljeno po 33 pisma kćeri i oca, koliko u ukrajinskoj abecedi ima slova. Knjiga, kako ona kaže, nije ni mračna ni tužna, ima čak i elemente humora.
"Bilo mi je jako važno da ova knjiga izađe na hrvatskom, jer sam htio dati alat pomoći obiteljima u Hrvatskoj, da razgovaraju s djecom o ratu. Rat je stvarnost koju ne možemo birati, nego preživjeti i pobijediti", rekao je Eugen Stepanenko.
Druga ratna priča ispričana je fotomonografijom "Domovinski rat: Priča o pobjedi" (Mozaik knjiga) koju je na MFK donio šibenski novinar Stanko Ferić koji je na knjizi radio kao savjetnik, te je i jedan od autora objavljenih fotografija. Uz njega je monografiju predstavio splitski fotoreporter Jakov Prkić, uz moderiranje Krune Lokotara, koji je rekao da je Domovinski rat jedan od posljednjih analognih ratova, danas je u pitanju digitalni svijet, pa i svijet umjetne inteligencije.
Ferić kaže da hrvatske fotoreportere nitko nije učio kako snimati rat, nego su učili "u hodu", silom prilika. Bilo je to vrijeme snalaženja, a fotografije su bile i svojevrsno oružje, sredstvo obrane domovine kako bi rat približili čitateljima. Istodobno, te je fotografije vidio i neprijatelj, pa je trebalo paziti na ono što se snimali, i način kako se snimalo.
Prkić kaže da su u monografiji objavljene ne samo fotografije profesionalnih fotoreportera, nego i onih koji su silom posla mogli snimati ratne fotografije jer su bili vojnici, bolničari...
"Sve su one dokument vremena, i što vrijeme više prolazi to su jači dokument. Danas je nezamislivo koliko je bilo teško raditi na terenu, od snimanja do razvijanja filmova. Crno-bijele fotografije, osim toga, daju neki poseban draž i dokumentarnu atmosferu", rekao je Prkić.
Neizravnija veza s ratom je, pak, knjiga "Alkemija bombe (povijest nuklearnog doba)" (Jesenski i Turk) beogradskog znanstvenog novinara Slobodana Bubnjevića, koju su predstavili znanstvena novinarka i urednica knjige Tanja Rudež i splitski znanstvenik Ivica Puljak, dakle troje fizičara. Ova je knjiga, kako kažu Rudež i Bubnjević, izašla u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu i početka novog straha od nuklearne opasnosti za koju se mislilo da je nestala prestankom Hladnog rata.
Puljak kaže da mu se stalno čini da smo kao ljudska vrsta prerano dobili današnju tehnologiju, posebno umjetnu inteligenciju. Osim toga, kaže, politika je često koristila rezultate znanosti, i znanstvenici su često imali grižnju savjesti zbog korištenja nuklearne energije.
"Stoga je potrebno da znanstvenici imaju i ulogu u odlučivanju. Posebno mi se u knjizi sviđa zaključak o nadi da će se nuklearna energija koristiti na bolje načine", kaže Puljak, uz nadu da će ljudi uz umjetnu inteligenciju ipak bolje živjeti bez obzira što njome danas upravljaju privatne korporacije nad kojima postoji manja kontrola nego kad su nad korištenjem nuklearne energije bdjele države.
U prvom dijelu knjige Bubnjević se bavi baš projektom Manhattan i izradom prve atomske bombe. Taj je trenutak sasvim promijenio međunarodnu političku scenu i općenito društvo. Ta je priča, kaže, drugačija od one oko umjetne inteligencije, jer su nuklearni fizičari zapravo tragali za odgovorom na pitanje od čega je svijet napravljen, da bi na koncu atomska energija postala zlo i sredstvo za ubijanje. Ta je opasnost drukčija od one u koju nas dovodi umjetna inteligencija.
Nuklearna energija je vrlo često priča i o strahu, kaže Bubnjević, koji je u Hladnom ratu zapravo spašavao svijet od katastrofe, jer su se dvije supersile naoružavale istodobno strahujući od upotrebe toga oružja zbog bojazni od odmazde.
"Alkemija bombe" bavi se i jugoslavenskim nuklearnim programom, kroz poglavlja o institutima Vinča kod Beograda i Ruđer Bošković u Zagrebu, ovaj drugi obradila je kao dodatak hrvatskom izdanju Tanja Rudež.
