U srijedu navečer u Staroj gradskoj vijećnici, uoči današnjeg proglašenja Splitskog cvita, održano je druženje sa ženama pod nazivom “Malo nas je, al’ nas ima“.

Sve okupljene uvodno su pozdravili splitska dogradonačelnica Jelena Hrgović i organizatorica Splitskog cvita, Milena Mratinić.

Moderatorica više nego zanimljive večeri bila je novinarka Gabrijela Radanović, a njene gošće posebne su Splićanke koje su u obavljanje svoje profesiju dale svu sebe. One su, usprkos stereotipima i povremenom otporu pojedinaca, vjerovale u svoje sposobnosti, te su danas postale poznate i priznate u poslovima koje obavljaju, a za koji će netko reći da su uobičajeno muška.

Tako su se publici predstavili natporučnica-pilotkinja Monika Tržić, urologinja dr. Žana Saratlija, pomorska oficirka Mirna Ribić i boksačica Helena Jurišić.

Prva se predstavila dr. Saratlija. Vezano uz njenu urološku profesiju, moderatorica je dala šaljiv uvod kako je jedan splitski novinar morao poći na rektalni pregled i laknulo mu je kada ga je dočekala doktorica, a ne doktor. “Još kad je vidio da ima normalne, a ne duge prste, odmah mu je bilo lakše” – prepričala je moderatorica večeri njegove riječi, na što je publika odgovorila smijehom i pljeskom.

Saratlija: Svakog bi pacijenta trebalo skinutu, pregledati i popričati s njim

– Rijetko je netko odbio pregled kod urologa zbog spola, odnosno činjenice da sam žensko. Ako već netko odustane to je posljedica toga da je već unaprijed odlučio da takav pregled ne želi. Istina je da je najveći udio naših pacijenata muškog roga, no ima i žena – kazala je uvodno dr. Saratlija.

– Možda uvodno postoji doza skepticizma kada vide da im je urolog žena, no kada vide pristup i rezultate, jako brzu promjenu mišljenje. Danas žene čine većinu urologa u EU, a nema sumnje da će se postoci i kod nas brzo mijenjati.

Upitana kako je postala urolog, rekla je da to nije znala odmah, već kada je završila Medicinski fakultet, otkrila je urologiju. “Kada sam počela raditi, vidjela sam da je to baš za mene. To je jako bitno jer smatram da ako si promašio zanimanje da si dobrim dijelom promašio i život”.

Doktorica je upitana je li joj pregled muškog spolnog organa neobičan ili neprijazan.

– To je pregled baš kao i svaki drugi! Čini se da svi zaziru od pregleda genitalne “regije”. Međutim, to su vrlo važni pregledi i mora im se posvetiti potrebna pažnja od strane doktora. Mislim da nije dovoljno da se slijepo vodimo nalazima, već da bi svakoga trebalo skinuti i pregledati, popričati o svim mogućim problemima – kazala je doktorica i dobila velik pljesak.

Požalila se da je liječnika sve manje, a starih i bolesnih osoba sve više. Puno je onih koji trbuhom za kruhom idu u inozemstvo…

– Na nedavnu specijalizaciju javilo se samo dvoje ljudi. Već sada liječnici su previše opterećeni zbog opsega posla, a znamo da će biti još i gore – kaže dr. Saratlija.

Na kraju je rekla da liječnička profesija zahtjevna i odgovorna. – Svi mi stalno radimo, trčimo, malo vremena provodimo sa svojim obiteljima. Ne možemo sebi dopustiti da isključimo mobitel, javljamo se po potrebi i usred noći. Ne možeš odbiti ako ti kolega ima operaciju, moraš doći pomoći. Među kolegama mora postojati velik stupanj kolegijalnosti, inače sustav ne bi mogao funkcionirati – zaključila je dr. Saratlija.

Jurišić: Šteta da kickboxing nije olimpijski sport, inače bih se pojavila na olimpijadi

Sljedeća govornica bila je 26-godišnja Helena Jurišić koja briljira u kickbocxingu i tajlandskom boksu. U sportu je već 19 godina, a cijela njena obitelj bavi se borilačkim sportovima. Ovim sportom bavi se profesionalno, a trener joj je brat.

– Split je već navikao na mene, nitko se više ne čudi da se bavim tim sportovima. Više nema čudnih komentara, možda zato što me doživljavaju kao muškarca. Svoje prvo natjecanje osvojila sam 2002. godine. Od tada sam osvojila sve što se može osvojiti, sada sam aktualna seniorska svjetska i europska prvakinja. Šteta da kickboxing nije olimpijski sport, inače bih se pojavila na olimpijadi. U svibnju ove godine odlazim u Meksiko, gdje se održava prvenstvo u tajlandskom boksu, koji je potpuno drugačiji sport od kickboxinga.

Svaki dan treniram minimalno dvaput; ujutro i navečer, a prije natjecanja i tri puta na dan. Jedino nedjeljom odmaram. Kako sam jedina profesionalna natjecateljica s ovih područja, sparinge radim s muškarcima – kazala je vrsna splitska sportašica.

Kaže da joj žene znaju dobaciti da je muškobanjasta zbog sporta s kojima se bavi, no ona sebe doživljava kao sportašicu.

Moderatorica je upitala je li ikada iskoristila svoje vještice na ulici, primjerice, ako je neki muškarac pokušao biti grub prema njoj. Uslijedio je zanimljiv odgovor:

– Nas se tretira kao da nosimo hladno oružje. Dakle, ne bi se smjela braniti borilačkim vještinama. U slučaju napada to bi se drugačije tretiralo nego kod “običnih” žena – kazala je Jurišić na kraju svog predstavljanja.

Ribić: Inat me je tjerao da im pokažem da ću uspjeti

Ništa manje zanimljiva nije bila Mirna Ribić, pomorska oficirka koja uskoro postaje 3. časnica stroja. Uvodno je otkrila kako se odlučila postati pomorac

– Teško je to objasniti. Kao dijete sanjala sam da ću nekako moći vidjeti i obići čitav svijet, a mislila sam da ću to najlakše ostvariti ako budem plovila. Već s 12 godina roditeljima sam rekla da želim jednom otići na brod. Htjela sam upisati Pomorsku školu, no to se nije ostvarilo pa sam čekala svoju sljedeću priliku – Pomorski fakultet. Po završetku fakulteta otišla sam na broj – otkrila je Ribić i dodala da je bila vođena inatom jer su joj mnogi govorili da je nitko neće primiti na brod, pogotovo za stroj.

– Inat me je tjerao da im pokažem da ću uspjeti ono što su mi govorili da neću – i eto, dokazala sam – rekla je i zaradila veliki pljesak.

Prisjetila se vremena prije svog prvog odlaska na brod kada su joj svi davali savjete, govorili što smije što ne smije reći, napraviti…

– Bila sam zbog svega u velikoj panici. Znala sam da odlazim u muško okruženje, daleko od doma i prijatelja. Zaposlenici na brodu su milili da im dolazi neka “muškara“, no kasnije su mi kazali da su se ugodno iznenadili. Kada sam se konačno prvi put popela na broj, prvo sam shvatila koliko je velik i da nema nazad. Onda sam upoznala moje buduće kolege koji su me brzo prihvatili, zavoljeli. Većina onih savjeta zapravo je bila pogrešna jer meni je bilo dobro. Naravno, uvijek ima onih kojima nije drago da sam se tu pojavila, ali ovaj “konstruktivni” dio ekipe nadglasao je negativce – otkrila je Ribić.

Ipak, kaže da joj duga izbivanja od doma teško padaju. Do sada je odradila dva polugodišnja boravka na moru, a ubuduće bi voljela kada bi ugovori bili kraći.

– Osobito mi je teško bilo prvi put. Šest mjeseci si van svega, nekada preko mjesec dana ne vidimo kopno. Brod je sav svijet kojeg imaš i poznaš. Sada, drugi put, bilo mi je tek malo lakše. Dok te nema, svijet ide dalje, a kada se vratim s broda treba bi barem mjesec dana da se vratim u neku normalu – kazala je za kraj svog govora simpatična pomorska oficirka dodajući smiješnu, ali istinitu konstataciju, da je mnogim muškarcima san imati ženu koja plovi.

Trzić: Dva posto vojnih pilota u Hrvatskoj čine žene

Posljednja govornica večeri bila je natporučnica-pilotkinja Monika Tržić. Došla je u uniformi, što je publika u Staroj gradskoj vijećnici nagradila pljeskom.

Još se od djetinjstva zaljubila u vojno zrakoplovstvo, pa joj završiti aeronautiku nije bio problem. Monika je pilotkinja helikoptera, a objasnila je osnovne razlike između vožnje zrakoplova i helikoptera:

– Avion leti visoko i znatno većim brzinama, a helikopter niže i sporije. Naravno, i sam način upravljanja sasvim je drugačiji – rekla je Tržić.

U Divulje je došla 2012. godine i tada se susrela sa svim čarima svoga posla. Na primjeru jednog radnog dana otkrila je koliko njen posao zna biti težak i zahtjevan:

– Već mjesec dana nakon mog dolaska imala sam dan kojeg i danas pamtim. Prvo su ujutro bile dvije medicinske intervencije na različitim lokacijama na otocima. Uspješno smo ih odradili i mislili da konačno možemo otići na ručak. Taman kada smo mislili sjesti nešto pojesti, uslijedio je poziv oko požara na vlaku koji se pojavio u Kaštelima. Nakon toga smo konačno uspjeli ručati, no odmah potom uslijedio je poziv HGSS-a zbog potrage na Biokovu. Koliko se sjećam, zalutao je češki turist. Potraga prvog dana nije dala rezultate, a u ponoć je stigao poziv da moramo biti spremni u 5 ujutro na nastavak potrage. I prošlo ljeto je bilo zahtjevno zbog čestih požara, a meni je bio posebno nezgodan onaj na Hvaru jer je na malom prostoru bilo puno dima. Požar su gasila dva kanadera i 2 helikoptera, a to je bilo dosta naporno – otkrila je.

Dodala je da u društvu ne voli isticati da radi kao pilot u vojsci. Ipak to se nekad dozna, pa krenu stereotipna pitanja… Kaže da su u vojnom zrakoplovstvu u Hrvatskoj žene pilotkinje zastupljene s 2 posto, što je u skladu sa zapadnim trendovima. Požalila se da, baš kao i u zdravstvu, i u njenoj profesiji nedostaje ljudstva, a potrebe su sve veće.

Upitana je li istina da piloti moraju biti besprijekornog zdravlja, odgovorilo je da postoje određene razlike u civilno i vojnom zrakoplovstvu, ali da vojni pilot mora imati besprijekoran vid, mora imati odlično opće zdravstveno stanje, ne smije imati problema s kralježnicom. – Zubi moraju biti zdravi, što ne znači da ne smijemo imati plombu – kazala je na kraju natporučnica Tržić.

Spomenimo da su ugodnu večer u Staroj gradskoj vijećnici začinile “Marjanke”.

Četiti splitski dame vrijedne divljenja za kraj su ispričale neke od anegdota koje su im se dogodila vezano uz posao kojeg rade…