“Adio Barba Duje. Jutros smo primili tužnu vijest, umro je barba Duje. Naš zlatni olimpijac iz Helsinkija, naš veslač, trener, dugogodišnji član uprave i počasni član.

Profesor, razrednik, ravnatelj… GUSAR, Split, Hrvatska izgubili su istinsku moralnu vertikalu, čovika kakav se više ne rađa. Zauvik ćemo pamtit svaku rič, svaki mot, svaki savjet. Hvala van Barba Duje i počivajte u miru.
Obitelji Bonačić izražavamo najdublju sućut” – objavio je jutros HVK Gusar.

ZLATNI OLIMPIJAC

Tekst je 2019. objavljen na portalu Veslanje.hr

Prva olimpijska medalja u vodenim sportovima Hrvatskoj donio je legendarni četverac bez kormilara iz Spinuta. Dogodilo se to 1952. na XV Olimpijskim igrama u Helsinkiju. Nije to bilo samo iznenađenje za Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju nego za sav sportski svijet. Njihova pobjeda bila je jednaka čudu. Nitko nije očekivao da će ova posada poslana poslije velikih svađa u Jugoslavenskom olimpijskom komitetu postići nemoguće. Sastav četverca bio je Petar Šegvić, Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović. Među njima posebno se isticao Duje Bonačić koji danas slavi 90. rođendan. Naš Duje nije samo doajen i legenda hrvatskog i splitskog veslačkog sporta nego i hrvatskog uopće. Iznikao na obalama Spinuta proslavio je još jednom svoj klub Gusar i hrvatsko veslanje. Živio je i živi još danas za veslanje. Duje Bonačić danas je najstariji hrvatski olimpijac s osvojenom medaljom.  Hvala Vam na svemu u podršci svima nama veslačima, jer Vaši savjeti, iskustvo i uspjesi mnogima su pomogli. Vidimo se na Spinutu.
Pisati o Duji Bonačiću nije lako, ali kako su stigli do ovog fenomenalnog uspjeha poučno je za mlade generacije ne samo veslača nego i za sportaše uopće. Evo nekoliko detalja iz tog razdoblja:

KAKO JE DOŠLO DO ČETVERCA?

“Veslali smo Mate, Vele i ja s Brankom Mladinićem i došlo je doba mature. Išli smo učit i rekli smo da ne možemo trenirat dok ne položimo ispite. A uvik smo patili za “četvercom bez” jer je to kraljevska disciplina. Nikad prije nam nisu dali šansu. I onda su nam ponudili da Šegvić bude s nama da veslamo četverac bez. Zašto? Mladinić nije bija s nama u razred, a nas trojica išli smo sa Šegvićem u isti razred pa su rekli, učite, a kad završite, ajte veslat skupa, ujutro, po noći, kad god oćete”.



Četverac bez kormilara izlazi na vodu

JUNIORI U STOTOJ

“I odma smo bili prvaci države u Rijeci. Šta ti je motiv, veslat u kraljevski četverac bez. Ka juniori bili smo seniorski prvaci. U naše vrime nisi moga bit senior ako nisi bija bar tri naslova seniorskog prvaka. U vrime dr. Kraljevića i generacije Slavka Alujevića mora si imat čak sedam seniorskih prvestava. I što još smišnije, moga si i sa svojih sto godin bit junior i dalje ako nemaš titule. Kad bi preša u seniore nije više bilo mista za juniore. Znači, bez rezultata bi ispa. Tako se štitilo napredak mladih.”

Veslači klubova Gusar i Motto Guzzija na Europskom prvenstvu 1951. u Maconu.

TRENIRANJE U ZAGREBU

“Između 1949. i 1952. trenirali smo u Zagrebu dok smo studirali. Pomagali su nam VK Mladost i VK Sava (Trešnjevka). Sve baš sve su nam davali mukte. I da nije bilo njih ne bi nas bilo nigdi. Nikad. Ali isto tako nikad nikome, ma baš nikako nije palo na pamet da nas pita hoćemo li preć u Mladost. To je bilo jednostavno nepojmljivo. Onda se to zvalo „prodano meso“. (iz intervjua Maria Garbera s Dujom Bonačićem 19.1.2004.)

Mate Trojanović, Petar Šegvić, trener Davor Jelaska, Velimir, Valenta, Duje Bonačić

IZBORNE UTRKE ZA OLIMPIJSKE IGRE

Trebalo se izboriti za odlazak na Olimpijske igre. Izborne utrke održane su na Bledu.
„Konkurent našem četvercu bila je odlična zagrebačka Mladost. Savez je dogovorio da se iz tri trke dobije pobjednika. Opet je ambijent bio neutralan, bledski. Samo čamci nisu bili „neutralni“. Naš je težio 80 kilograma, a njihov svega 50. I pored toga uspjeli smo učinit 1: 1 u prve dvije trke. Ali kad smo uvidjeli u čemu je stvar, tražili smo iste uvjete. Dali su nam njihov čamac za probu. Malo smo se čudno osjećali. Znate, nove i najskuplje postole malčice žuljaju. Nakon pola sata vježbe prijavili smo se za start:“Jeste li ludi startati tako brzo u nepoznatom čamcu. Vježbajte još, ne žurite. Ni nama se ne žuri jer je Mladost svoje već odveslala“- kazali su iz izborne komisije. Krenuli smo, zagrabili dublje nego ikada i kao motorin postigli tada najbolje vrijeme. Time smo izborili odlazak u Helsinki.“ (iz intervjua Velimira Valenta s novinarom Ante Duplančićem iz Sl.Dalmacije 1999., objavljeno u Veslanju 1999/br. 1,1 str.14/

PRIPREME U SPLITU

„Takve zasigurno više nikada nitko neće imati! Barba Davor Jelaska nas je zatvorija u jednu baraku u Spinut. Svaki dan nam je davao zadatke gdje smo mi ispunjavali bez obzira na vrijeme. Na primjer, ako je po danu puvala bura, čekali smo da kalma po noći pa s lampadinom na provu izlazili na trening. U tu smo baraku i spavali, dok su nam matere u tećici nosile ono što bi skuvale. Nakon treninga napisali bi što smo radili za Davora koji bi doša već u pet ujutro, pročita što smo radili i čuva uokolo barake da nas tko ne probudi. Eto, to su bile naše olimpijske pripreme.
Uvijek je ponavljao: „Nikad ne znaš koliko je još snage ostalo u tebi. I onda se dogodila sramotna nepravda, nisu ga poslali s nama. Morali smo ići sami bez trenera. Na njegovo su se mjesto, kao i u drugim športovima naguravali nezaslužni političari za uzest koje šoldo.“ (iz intervjua Velimira Valenta s novinarom Ante Duplančićem iz Sl.Dalmacije 1999. a  objavljeno u Veslanju 1999/br. 11 str.14)

Pobjednički četverac pristaje uz ponton nakon finalne olimpijske utrke

GOSPODIN SCHMIDT

„Na Bledu smo 1949. za dlaku bili prvi. Vesla san sa fibrom 39. A u Italiju, na Lago di Como izgubili smo od prvaka Europe i olimpijskog pobjednika Motto Guzzija. U iduće dvi godine do Helsinkija naš najveći motiv i smirujuća koncentracija došli su od štrokera čuvenog švicarskog četverca.
Naime, posli polufinalne trke prišao nam je čuveni štroker Schmidt i rekao da ne moramo brinit, da smo najbolji i da ćemo biti prvi. Nismo znali tko je taj gospodin, posli sun nam rekli. A sićan se da je veslanje toga slavnog švicarskog četverca u publikacijama bilo predstavljano kao škola, recept za uspjeh. Pa su njhovo veslanje davali u fazama da se može izučavat kako to oni rade. Mi smo tada bili bez trenera, našeg barba Davora. Ta rečenica ohrabrenja od gospodina Schmidta bila je možda presudna za osvajanje olimpijskog zlata.“

NAGRADE

Svaka medalja u vitrinama “Gusara” vrijedi zlata, jednodušna je ocjena da je ipak najsjajnija ona zlatna, koju je osvojio četverac bez kormilara na Olimpijskim igrama u Helsinkiju. Jedan od četvorice, Velimir Valenta,diplomirani inženjer građevine, poslije je živio i umro u Švicarskoj, ispričao mi je:
„Mi smo bili mladi, odreda 19-godišnjaci, kad smo osvojili zlatnu medalju, što je ocijenjeno kao istinska senzacija, bili smo puni ponosa. Za nagradu smo od olimpijskog komiteta dobili ručni sat, od kluba zlatni prsten, koji nikad nisam skinuo s ruke, a od grada stipendiju, što je za mene bilo od životnog značenja. Klubu je “Brodospas” darovao dva vagona starog željeza, koje je dr. Dalibor Parač prodao Željezari Sisak, pa je tim novcem dograđen dom u Špinutu.“

Splićani su priredili veličanstveni doček olimpijskim pobjednicima