U Kaštel Lukšiću 28. ožujka 2026. svečano je obilježena 95. obljetnica osnutka dječjeg doma, današnje podružnice Miljenko i Dobrila, Centra za pružanje usluga u zajednici Maestral.
Dom Miljenko i Dobrila ustanova je koja već gotovo jedno stoljeće pruža skrb, sigurnost i podršku djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi i ta kamena ljepotica bila je utočište za više od 3600 djece.
Značajna obljetnica bila je prilika za okupljanju nekadašnjih štićenika i zaposlenika doma.
Prigodno druženje održalo se u samoj Podružnici s više od stotinu uzvanika. Među okupljenima su bili nekadašnja i sadašnja djeca doma, kao i djelatnici svih profila – od tehničkog osoblja do odgajatelja, psihologa i ostalih stručnih radnika.
Poseban trenutak obilježavanja bio je susret s najstarijim uzvanicama, gospođama istog imena Ružicama, koje su u domu boravile od davne 1966. godine. Također nas je dolaskom počastila i kuharica Blaženka. Podijelivši svoja sjećanja na život u domu u sedamdesetima, prisutnima su približile svakodnevicu nekadašnjih generacija te istaknule važnost zajedništva i podrške koju su ondje pronašle.
Nekadašnja djeca imala su priliku prisjetiti se vlastitog djetinjstva kroz „sobu uspomena", koju su osmislili i pripremili sadašnji djelatnici. U tom prostoru mogli su pogledati arhivske snimke i fotografije, ali i popeti se na kat te ponovno obići sobe i prostorije u kojima su odrastali.
Sama svečanost započela je uvodnim govorom dobrodošlice ravnateljice CZPUZ Maestral Jelene Burazin. Ravnateljica je pozdravila sve prisutne rekavši kako su upravo oni inspiracija da svi koji imaju čast i odgovornost odgajati najveću dragocjenost našeg društva – djecu, ne posustaju pred umorom i izazovima i da su nekadašnja djeca danas, istaknuti članovi našeg društva, obiteljski ljudi, vrijedni radnici, dokaz da zapravo sve za što se svi borimo kao ustanova vrijedi. Istaknula je i da koliko god naša djeca trebaju odgajatelje i sve zaposlenike doma da jednako toliko svi djelatnici trebaju njih - našu djecu, jer svaki njihov uspjeh, osmijeh i radost svim zaposlenicima puni srce i daje dodatnu dozu snage i ljubavi za dalje.
Svečanost su uljepšala djeca koja danas žive u domu, pripremivši program dobrodošlice uz pjesmu i ples. Njihov nastup izazvao je emocije i oduševljenje među okupljenima, a i potakao na sjećanje na njihove nastupe u domu.
Slavlje se nastavilo uz ukusne zalogaje koje su pripremili vrijedni djelatnici kuhinje doma, a s posebnom pažnjom cijeli dom je volonterski ukrasila divna Karolina.
Obilježavanje ove važne obljetnice bilo je prilika za susret generacija i razmjenu iskustava. Nekadašnji štićenici svojim su svjedočanstvima i životnim primjerima dali nadu današnjoj djeci da i oni mogu ostvariti uspješne i ispunjene živote. Ujedno su djelatnicima doma, odgajateljima i stručnim radnicima, pružili potvrdu da njihov predan rad ima trajnu vrijednost i smisao.
Subotnja proslava bila je mnogo više od obilježavanja jednog velikog broja. Bila je to priča o vremenu, ljudima i tragovima koje ostavljamo jedni u drugima. Prošlost i sadašnjost spojile su se u zagrljajima, pogledima i riječima koje su često ostajale nedorečene jer su emocije govorile više od svega. Svima prisutnima je postalo jasno koliko je ovaj dom uvijek bio više od ustanove – bio je mjesto odrastanja, sigurnosti i pripadnosti. I najdivnije od svega dom to još uvijek jest.
Proslava 95 godina postojanja još je jednom naglasila važnost ovog doma u zajednici, ali i snagu ljudskih priča koje iz nje proizlaze.
Za djecu i zaposlenike održana je i sveta misa zahvalnica u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću predvođena don Marijom Buljevićem. Don Marijo je u propovijedi istaknuo važnost svjedočenja Kristovog čina ljubavi koja nije samo puka riječ već djelo, žrtva i briga za potrebite te upravo u tom činjenju ljubav postaje stvarnost koja utječe na druge. Don Marijo navodi kako u takvom svjedočenju pronalazi ustanovu Maestral koja već 95. godina kroz sve što radi, svjedoči Kristovu ljubav.
Odgajateljica Nikolina Ninčević je za ovu prigodu napisala pjesmu
Dom koji zauvijek ostaje u nama
Devedeset i pet ljeta već ponosita stoji
Zgrada u kojoj su provedeni djetinjstva dani moji
Jedan od prepoznatljivih joj simbola zelene su škure
Koje su kroz sve ove godine preživjele svakojake bure
No ne čine nju ni te škure, ni zidovi kameni, ni ulazna joj vrata
Ne bi vrijedila ovoliko ni da je cijela satkana od zlata
Ono što je čini jest to što je dječjim dušama bogata!
Naša divna zgrada smještena je na obali mora
Okupana suncem čim svane zora
Svakodnevni cvrkut ptica i miris soli
Ublažavao bi svima nama različite boli.
U njoj smo naučili kako se veseliti i kad boli,
Da je svaki čovjek vrijedan i da ga uvijek netko voli
Naučila nas je kako biti odgovoran u školi
I kako prići onome tko te za pomoć moli.
I kad ti potonu sve lađe
Ovdje se uvijek ispružena ruka nađe
Koja te diže, koja te tješi
Koja te ohrabruje da život može biti ljepši.
„Pospremi sobu!“ – koliko bismo puta čuli na dan
„Ne mogu teto sad, radije bih odmah van“
I iako to nije bila baš omiljena nam aktivnost
Od tu nam naša današnja produktivnost
Danas ste tu i osjećate se pomalo sjetno
prisjetili ste se ljubavi i topline koju ste ovdje primali bezuvjetno
I gdje god da vas je život odnio
Svatko je komadić ovog doma sa sobom u svijet ponio.
Sretan rođendan zgrado našeg djetinjstva
Uvijek ćemo se rado sjetiti ovog divnog zajedništva!
