Nedavnim istupanjem u javnost otvoreno govoreći o autoimunoj bolesti od koje je obolio, naš poznati vaterpolist Ivan Buljubašić podigao je mnogo prašine. Nije očekivao toliki interes medija i drago mu je što će to pomoći i drugima koji se bore s alopecijom. Kakve je sve šale čuo na svoj račun te zašto je supruzi Marini sada još privlačniji, Buljubašići su povjerili novinarima, piše Gol.hr.
"Prije mi nitko nije nudio šampon, sada mi ga svi nude, ili fen da osušim kosu nakon treninga.''
Prije gotovo godinu dana Ivan Buljubašić počeo je primjećivati da mu se brada prorijedila na nekoliko mjesta. Iako je prvo odlučio ignorirati problem, ubrzo je dobio dijagnozu alopecije universalis.
''Iskreno, htio sam sebi olakšati situaciju. Da ne moram svakome pojedinačno objašnjavati, jednostavno to stavim na Facebook i Instagram tako da svi vide i da bude lakše, da su informirani.''
Jeste li očekivali ovakve reakcije koje su se dogodile, cijela ova lavina koja se dogodila nakon toga?
''Pa Marina me upozorila prije nego što sam objavio da bi moglo biti nešto slično, samo nisam očekivao da će baš toliko odjeknuti'', rekao je Ivan, a njegova supruga Marina je dodala:
''Ja sam očekivala da će mu se sigurno javiti puno ljudi koji su prošli alopeciju ili koji su isto tek nedavno saznali da je imaju. Tako da mislim da mu je to bilo dobro jer dobije puno savjeta od nekih ljudi. I olakšao si je na način da, kad ga netko vidi, više ga neće pitati 'Što ti je, Buljo', nego će već znati da ima alopeciju i onda će ga pitati ili o alopeciji ili ga neće pitati ništa.''
''Zapravo što je ona rekla, dosta sam se nakon ovoga povezao s nekim ljudima, čak s nekim poznanicima koje nisam dugo vidio, saznao sam da su oni u sličnoj situaciji. Ono što kažu, uvijek neka nevolja poveže ljude. Uglavnom je završetak svakog razgovora 'javi, ako ja saznam, ja ću javiti tebi''', rekao je Buljubašić.
Što te najviše šokiralo od svega toga?
''Jedan prijatelj iz Makarske, nisam ga vidio od ljeta, poslao mi je poruku 'Jesi dobro?' I onda kad sam mu objasnio što se događa, on mi je odgovorio u stilu: 'OK, mislio sam da umireš.' Tu sam shvatio da je ljudima kad me vide svašta na pameti i da ne znaju.''
Rekao si mi da ti je već dosta ove cijele medijske hajke koja se digla oko toga, međutim, evo, i sam kažeš da je to možda način da se nekome i pomogne.
Mislim da je zapravo najteže i najgore ako se to dogodi djeci, pogotovo curicama u tom nekome periodu u školi, u periodu od 10-14 godina, recimo. Da se osvijesti okolina da znaju što se događa, da se ta djeca ne zatvaraju u sebe, da ne moraju ići na razgovore s psiholozima, nego da im se pruži ruka podrške.
Rekao si isto tako da je dosta važno kada saznaš za tu dijagnozu, je li tako?
''To u svakom slučaju, ja ne znam kako bih ja reagirao na ovo da mi se dogodilo prije deset godina. Kažem, sad sam u nekom najsretnijem periodu života, formirana osoba, sretna, prihvatio sam kako je, pokušao sam se protiv toga boriti. Ali uglavnom sve ide prema tome da ću izgubiti tu borbu jer jednostavno ne postoji lijek.''
Najveća snaga i potpora su mu njegova obitelj i prijatelji, koji su sve to prihvatili baš onako kako je od njih i očekivao – kroz neizostavnu šalu.
''Već je na Facebooku u komentarima… 'Joj, sad si me zeznuo, htio sam ti kupiti češalj za rođendan' i takve stvari.
Ovaj prijatelj je rekao da bi volio da ima malo alopecije na leđima s obzirom na to da je dlakav kao vepar, ha-ha.
Materijala ne nedostaje, pogotovo na treninzima. Kad završimo, kad smo pod tušem, prije mi nitko nije nudio šampon, sada mi svi nude šampon da operem kosu ili fen nakon treninga da osušim kosu, ha-ha-ha… Drago mi je da je to u pozitivnom tonu, mislim da je smijeh najbolja terapija za sve.''
