Na krajnjem zapadu Pelješca, daleko od ljetne vreve Orebića, Vignja i turističkih mjesta uz more, nalaze se Gornja i Donja Nakovana – dva sela koja danas djeluju kao da je u njima vrijeme odjednom stalo.
Kamene kuće bez krovova, zatvorena vrata, zarasli putovi, stara ognjišta, sanduci, kredence i predmeti koji su ostali iza ljudi stvaraju prizor koji je istodobno fascinantan i tužan. Nekada su ovim ulicama trčala djeca, iz kuća se čuo život, obrađivala se zemlja, uzgajala loza, masline, čuvala stoka i živjelo od onoga što bi se vlastitim rukama proizvelo.
Danas je tišina gotovo potpuna.
U novoj epizodi pod nazivom “Zašto su svi otišli? Posjetio sam dva napuštena sela na Jadranu”, autor obilazi Donju i Gornju Nakovanu, zaviruje u napuštene kuće i pokušava ispričati priču o selu koje je nekada bilo puno života, a danas je postalo jedan od najsnažnijih simbola napuštanja dalmatinske unutrašnjosti, otoka i zaleđa.
Selo na rubu Pelješca, daleko od turističke gužve
Nakovana se nalazi na zapadnom dijelu Pelješca, na području koje se proteže od obronaka Sv. Ilije prema Lovištu. Riječ je o prostoru iznimne prirodne i povijesne vrijednosti, a sama Nakovana spominje se kao jedno od najstarijih mjesta na poluotoku.
Selo se sastoji od Donje Nakovane i Gornje Nakovane. Donja Nakovana smještena je niže, u blizini polja, dok se Gornja Nakovana nalazi nešto više, u kršu i kamenu koji savršeno objašnjavaju koliko je ovdašnji život morao biti tvrd, težak i uporan.
“Teško je danas uopće zamisliti da je ovdje bilo toliko života. Kuće su prazne, krovovi su urušeni, a sve je zaraslo. A nekada su ovdje živjele brojne obitelji”, govori se u videu dok kamera prolazi kroz kamene ulice i napuštene prostore.
U nekim kućama još se vide tragovi svakodnevice: staro ognjište, sanduk, kredenca, boce, limenke, ostaci namještaja, predmeti koji izgledaju kao da ih je netko ostavio s namjerom da se jednoga dana vrati.
Ali mnogi se nikada nisu vratili.
Težački život u kamenu
Život u Nakovani bio je život vezan uz zemlju. Ljudi su obrađivali škrtu dalmatinsku zemlju, uzgajali vinovu lozu, masline i druge kulture, držali stoku i živjeli od rada koji nije poznavao prečace.
Ovdje se svaki zid morao podići rukama. Svaka kuća, svaka gustirna, svaki put i svaki komad obrađene zemlje svjedoče o generacijama koje su morale preživjeti u kršu, bez komfora koji danas uzimamo zdravo za gotovo.
Posebno dojmljivo u videu djeluju stare gustirne, podsjetnik na vrijeme kada je prikupljanje kišnice bilo pitanje opstanka. Voda, zemlja, kamen i obitelj činili su osnovu života.
“Kad vidite veličinu tih kuća i sav trud uložen u njihovu gradnju, tek tada shvatite koliko je ovdje bilo rada. Ovo nije samo napušteno selo, ovo je priča o generacijama ljudi koji su ovdje živjeli teškim, ali vrijednim životom”, ističe autor.
Rat, El Shatt i veliki dalmatinski zbjeg
Jedan od najpotresnijih dijelova priče o Nakovani vezan je uz Drugi svjetski rat i veliki zbjeg stanovništva iz Dalmacije.
Godine 1944., kako se rat približavao obali, brojni civili iz Dalmacije, uključujući ljude s Pelješca, Korčule, Visa, Hvara, Brača, Makarskog primorja i drugih krajeva, napustili su svoje domove. Mnogi su završili u izbjegličkim logorima u Egiptu, u poznatom zbjegu El Shatt na Sinajskom poluotoku.
To nisu bili samo vojnici. Bile su to obitelji, žene, djeca, starci, težaci, ribari i obični ljudi koji su iz kamena Dalmacije otišli u pustinju.
U El Shattu su Dalmatinci organizirali život koliko su mogli. Postojale su škole, radionice, zborovi, kulturna društva i oblici svakodnevnog reda. Mnogi su se nakon rata vratili, ali iskustvo rata, uništene kuće, promijenjene okolnosti i siromaštvo ostavili su dubok trag.
Pravo pražnjenje sela došlo je nakon rata
Ipak, Nakovana nije nestala preko noći. Pravi proces pražnjenja sela trajao je desetljećima.
Nakon rata život se sve više selio prema obali. Razvijali su se Orebić, Viganj, Lovište i druga mjesta uz more. Gradovi su nudili posao, škole, sigurniji život i nove prilike. Turizam je polako mijenjao pelješku obalu, dok su mjesta u unutrašnjosti ostajala bez sadržaja i perspektive za mlade.
Mladi su odlazili u obalna mjesta, Split, Dubrovnik, ali i preko oceana. Mnogi Pelješćani i Dalmatinci svoj su novi život potražili u Australiji, Novom Zelandu, Kanadi, Argentini i drugim dalekim zemljama.
Tako se dogodilo ono što se dogodilo u mnogim dalmatinskim selima: prvo se zaključala jedna kuća, zatim druga, pa treća. Djeca su ostala u gradu, roditelji su ostarjeli, a selo je polako tonulo u tišinu.
Gornja Nakovana ostala je bez posljednjih stalnih stanovnika krajem 20. stoljeća, dok se u Donjoj Nakovani još spominje tek poneki trag života. No cjelina danas djeluje kao napušteni kameni spomenik jednom nestalom svijetu.
Arheološko blago koje Nakovanu čini posebnom
Nakovana nije samo “selo duhova”. Ona je i jedno od najzanimljivijih arheoloških područja na Pelješcu.
U blizini se nalazi Spila Nakovana, arheološko nalazište iznimne važnosti. U njoj su istraživači otkrili tragove ljudskog boravka stare tisućama godina, a posebno se ističe nalaz ilirskog svetišta iz helenističkog razdoblja.
Riječ je o prostoru koji svjedoči da je ovaj dio Pelješca bio važan mnogo prije modernih sela, vinograda i kamenih kuća koje danas gledamo. Ovdje se povijest ne mjeri desetljećima, nego tisućljećima.
Zato Nakovana ima dvostruku snagu: ona je istodobno priča o nestanku jednog novijeg seoskog života i priča o vrlo dubokim korijenima ljudske prisutnosti na Pelješcu.
Kamene kuće kao opomena
Šetnja Gornjom i Donjom Nakovanom nije običan izlet. To je susret s pitanjem koje se ne odnosi samo na Pelješac.
Što se dogodi kada sela ostanu bez ljudi? Što ostaje iza generacija koje su gradile kuće, obrađivale zemlju i stvarale život ondje gdje je sve bilo teško? I koliko je sličnih mjesta po Dalmaciji, Zagori, otocima, Lici i Slavoniji danas na istom putu?
U videu se upravo ta misao nameće dok kamera prolazi pored kuća koje se urušavaju. Neke još imaju predmete unutra, neke su potpuno prazne, a neke izgledaju kao da se u njima život prekinuo usred rečenice.
“Kad dođete u ovakvo selo, vidite koliko je sve prolazno. Nekad je ovo bilo veselo, puno života, a danas je sve zaraslo. Tužno, ali i fascinantno”, poručuje autor.
Može li se Nakovana ponovno probuditi?
Iako je Nakovana danas gotovo napuštena, njezin potencijal je ogroman. Ovo je prostor koji bi mogao biti snažna priča o baštini, arheologiji, težačkom životu, iseljeništvu i dalmatinskom identitetu.
Obnova ovakvih sela nije jednostavna ni jeftina, ali Nakovana ima ono što se ne može umjetno stvoriti: autentičnost. Ima kamen, tišinu, povijest, krajolik, priču i emociju.
Zato ova epizoda nije samo obilazak napuštenog mjesta. Ona je podsjetnik na jedan nestali svijet, ali i poziv da se takva mjesta ne prepuste potpunom zaboravu.
Jer Gornja i Donja Nakovana možda danas šute, ali njihove kuće još uvijek govore.