U novoj kolumni u suradnji Uglešić Poliklinike i Dalmacije Danas, psihologinja Mirjana Sučević Ercegovac otvara pitanje koje se rijetko postavlja naglas – zašto mediji najčešće šute o suicidu? Je li riječ o odgovornom pristupu kojim se nastoji spriječiti dodatna šteta ili o temi o kojoj društvo još uvijek ne zna razgovarati?
Za Dalmaciju Danas piše mag. psych Mirjana Sučević Ercegovac (https://www.uglesicpoliklinika.hr/)
U vremenu u kojem informacije putuju brže nego ikada, gotovo nijedan iznenadni događaj ne ostaje izvan medijske pozornosti. Prometne nesreće, nasilni zločini i prirodne katastrofe redovito pune naslovnice i informativne emisije. No kada je riječ o suicidu, medijska slika često izgleda posve drukčije. Takvi se događaji nerijetko tek usputno spomenu ili uopće ne postanu vijest.
Zbog toga se nameće važno pitanje: je li medijska šutnja prvenstveno izraz profesionalne odgovornosti ili odraz činjenice da o suicidu još uvijek ne znamo razgovarati otvoreno? Upravo na sjecištu etike, znanstvenih spoznaja i društvenih stavova nalazi se izazov odgovornog izvještavanja - onoga koje neće pridonositi šteti, nego će o suicidu govoriti odgovorno, utemeljeno i s potrebnim kontekstom.
Zašto mediji izbjegavaju izvještavanje?
Jedan od najvažnijih razloga jest dobro dokumentiran fenomen poznat kao Wertherov efekt, nazvan prema romanu Patnje mladog Werthera njemačkog književnika Johanna Wolfganga von Goethea iz 1774. godine. Nakon objave romana, u kojem glavni lik počini samoubojstvo zbog nesretne ljubavi, zabilježeni su brojni slučajevi mladih ljudi koji su oponašali njegovo samoubojstvo.
Riječ je o porastu broja suicida koji se može javiti nakon intenzivnog, senzacionalističkog ili neprimjerenog medijskog izvještavanja o pojedinačnim slučajevima. Ovaj je fenomen potvrđen i u suvremenim istraživanjima. Primjerice, nakon smrti Robina Williamsa 2014. godine zabilježen je porast broja suicida u Sjedinjenim Američkim Državama, osobito među osobama koje su se identificirale s njim, nakon smrti Marilyn Monroe te brojnih drugih poznatih osoba. Slični su obrasci zabilježeni i nakon prikazivanja pojedinih filmova i televizijskih serija. Najpoznatiji je primjer serija 13 razloga zašto, nakon čije je prve sezone više istraživanja zabilježilo porast broja suicida među adolescentima i mladim odraslim osobama u razdoblju neposredno nakon emitiranja. Iako se i danas raspravlja o veličini tog učinka i ulozi drugih čimbenika, nalazi dodatno potvrđuju da način na koji mediji prikazuju suicid može utjecati na ponašanje psihološki ranjivih osoba.
Istraživanja dosljedno pokazuju da detaljni opisi načina počinjenja suicida, emocionalno obojeni prikazi, romantiziranje preminule osobe ili predstavljanje suicida kao razumljive reakcije na životne okolnosti mogu povećati rizik od imitativnog ponašanja, osobito kod osoba koje su već psihološki ranjive.
Upravo zato Svjetska zdravstvena organizacija i druge stručne institucije naglašavaju da medijsko izvještavanje o suicidu zahtijeva poseban oprez. Preporučuje se izbjegavati opisivanje metode i mjesta suicida, ne objavljivati oproštajna pisma, fotografije ili videosnimke povezane s događajem, ne koristiti senzacionalističke ili dramatične naslove te ne ponavljati takve vijesti nepotrebno ili ih isticati kao glavnu temu dana. Također se savjetuje ne pojednostavljivati razloge suicida svodeći ih na jedan događaj, poput prekida veze ili gubitka posla, jer je riječ o složenom fenomenu u čijoj podlozi gotovo uvijek djeluje više međusobno isprepletenih čimbenika. Poseban oprez preporučuje se i pri izvještavanju o suicidu javnih osoba te tijekom razgovora s članovima obitelji i drugim ožalošćenima. Istodobno, uz svaki tekst ili prilog poželjno je navesti informacije o dostupnim oblicima stručne pomoći i potaknuti osobe u krizi na traženje podrške.
Papageno efekt – kada mediji mogu spašavati živote
Suprotno Wertherovom efektu, istraživanja opisuju i tzv. Papageno efekt. Naziv potječe od lika Papagena iz Mozartove opere Čarobna frula (1791.), koji odustaje od samoubojstva nakon razgovora s trojicom dječaka koji mu pomažu pronaći drugačiju perspektivu i nadu. Drugim riječima, iako sve više istraživanja potvrđuje da medijsko izvještavanje može utjecati na suicidalno ponašanje, suvremena znanstvena literatura pokazuje da taj utjecaj nije jednoznačan.
On pokazuje da medijski sadržaji mogu imati zaštitnu ulogu, ali samo ako su oblikovani na odgovoran način. Kada mediji prikazuju priče ljudi koji su prošli kroz suicidalnu krizu i pronašli pomoć, kada se naglašavaju alternative, načini suočavanja i mogućnost oporavka dolazi do smanjenja suicidalnih misli kod publike.
Postoje i dokazi da se negativan utjecaj medijskog izvještavanja može ublažiti te da poboljšanje kvalitete izvještavanja o suicidu smanjuje rizik od imitativnog suicidalnog ponašanja. Naime, otkako je Svjetska zdravstvena organizacija 2000. godine objavila smjernice za odgovorno izvještavanje o suicidu, one su uvedene u brojnim zemljama, uključujući Australiju, Novi Zeland, Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Njemačku, Austriju, Švicarsku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan i Kinu. Istraživanja pokazuju da su te smjernice unaprijedile kvalitetu medijskog izvještavanja o suicidu, a ujedno i smanjile rizik od pojave Wertherova efekta. Primjerice, nakon uvođenja smjernica u Austriji broj suicida u bečkoj podzemnoj željeznici smanjio se za čak 75 %, a tako niska stopa održala se više od pet godina. Sve to upućuje na zaključak da uloga medija nije jednoznačna - oni mogu predstavljati i čimbenik rizika i važan zaštitni čimbenik u prevenciji suicida.
Istraživanje objavljeno 2025. godine pokazalo je da objave na društvenim mrežama koje ističu oporavak, nadu i traženje pomoći mogu smanjiti suicidalne misli i povećati spremnost na traženje stručne pomoći, osobito kod psihološki ranjivih osoba. Nalazi upućuju na to da i društvene mreže, kada odgovorno prikazuju iskustva oporavka, mogu pridonijeti prevenciji suicida.
Zanimljiv doprinos ovoj temi donijelo je i istraživanje objavljeno 2026. godine. Autori su analizirali medijski vrlo popraćenu priču u kojoj je glazbenik Jon Bon Jovi pomogao odgovoriti ženu od suicida na mostu u Tennesseeju. U mjesecu nakon događaja zabilježeno je značajno smanjenje broja suicida u Tennesseeju, osobito među muškarcima, dok sličan obrazac nije uočen u drugim američkim saveznim državama. Iako autori upozoravaju da takvi nalazi ne dokazuju uzročno-posljedičnu povezanost, riječ je o istraživanju koje upućuje na mogućnost da široko medijski popraćena stvarna priča o pomoći u sprječavanju suicida može biti povezana s Papageno efektom.
Mediji između dvije krajnosti
Kada je riječ o izvještavanju o suicidu, mediji se često nalaze između dvije krajnosti. S jedne strane nalazi se senzacionalističko izvještavanje koje naglašava dramatične detalje, pojednostavljuje uzroke ili romantizira osobu koja je preminula. Takav način izvještavanja može povećati rizik od imitacijskog ponašanja, osobito među osobama koje su već psihološki ranjive. Upravo zato međunarodne smjernice godinama upozoravaju da se takav pristup treba izbjegavati.
S druge strane nalazi se gotovo potpuna šutnja. U želji da se izbjegne moguća šteta, suicid se često uopće ne spominje ili se o njemu govori vrlo šturo, bez šireg konteksta i korisnih informacija. Takav pristup može ostaviti dojam da je riječ o temi o kojoj se ne smije govoriti, dodatno otežati osobama u krizi da prepoznaju vlastite teškoće ili potraže pomoć. Istodobno, javnost ostaje uskraćena za razumijevanje da je suicidalnost složen javnozdravstveni problem, a ne izolirani pojedinačni događaj.
Između te dvije krajnosti postoji treći put - odgovorno, informirano i empatično izvještavanje. Cilj takvog pristupa nije prešućivati suicid, nego o njemu govoriti na način koji istodobno štiti ranjive osobe, educira javnost i potiče traženje pomoći.
To podrazumijeva objavljivanje edukativnih tekstova o mentalnom zdravlju i suicidalnosti, objašnjavanje čimbenika rizika i zaštitnih čimbenika, razbijanje čestih mitova te pružanje provjerenih informacija o tome kako prepoznati znakove ozbiljne psihičke krize. Jednako je važno prikazivati priče osoba koje su prošle kroz suicidalnu krizu i oporavile se, naglašavajući da pomoć postoji i da oporavak jest moguć. Svaki tekst koji se bavi ovom temom trebao bi sadržavati informacije o dostupnim oblicima stručne pomoći i potaknuti čitatelje da se obrate bliskim osobama ili stručnjacima ako prepoznaju znakove rizika kod sebe ili drugih. U izvještavanju je važno destigmatizirati osobe koje se suočavaju sa suicidalnošću i njihove bližnje, istodobno izbjegavajući svaku romantizaciju ili normalizaciju samoubojstva kao mogućeg izlaza iz krize. Umjesto moraliziranja ili opisivanja samoubojstva kao "kukavičkog čina", potrebno je naglašavati da postoje učinkovitiji načini suočavanja s patnjom te da su pomoć i oporavak mogući.
Drugim riječima, fokus se može pomaknuti s pitanja "što se dogodilo?" na pitanje "kako možemo pridonijeti prevenciji?" Upravo u tome leži prilika da mediji, osim informativne, ostvare i važnu javnozdravstvenu ulogu.
Gdje potražiti pomoć?
Ako se vi ili netko vama blizak suočava sa suicidalnim mislima ili ozbiljnom psihološkom krizom, važno je znati da pomoć postoji. Obratiti se za pomoć znak je snage, a ne slabosti.
- KBC Split – Hitni psihijatrijski prijam (24 sata dnevno), telefon: 021 556 139.
- Centra za krizna stanja i prevenciju suicida pri KBC-u Rebro (24-satna telefonska podrška): 01 2376 470.
- Telefon za psihološku pomoć radnim danom od 10 do 22h: 01 4828 888Internet savjetovalište – 0 – 24 sata, svim danima: pomoc@tesa.hr
Burnout u Dalmaciji: Kad "izdrži još malo" postane način života