Kada se u Splitu spomene 28. listopada, većina ljubitelja Hajduka odmah će pomisliti na Torcidu. I s razlogom. Najpoznatija splitska navijačka skupina upravo na taj datum slavi svoj rođendan, a ove godine obilježava punih 76 godina postojanja.
No mnogo manje ljudi zna da je 28. listopada jedan od neobičnijih datuma u cjelokupnoj novijoj povijesti Splita. Na taj su se dan, u razmaku od gotovo sedam desetljeća, dogodila još tri iznimno važna događaja, povezana s hrvatskim narodnim preporodom, raspadom Austro-Ugarske i otporom fašističkoj okupaciji.
Priča počinje u 19. stoljeću, u gradu u kojem su se vodile žestoke političke borbe za vlast i hrvatski jezik. Nastavlja se 1918. godine, kada je Split, iscrpljen ratom, glađu i smrtonosnom epidemijom, iznenada preplavilo slavlje. Zatim vodi u mračne dane talijanske okupacije, kada su se na ulicama pojavile bombe, a završava uz pjesmu, zastave i nogometnu euforiju na Starom placu.
Četiri godine, četiri različita povijesna trenutka i jedan zajednički datum – 28. listopada.
28. LISTOPADA 1882. – Split dobiva prvog načelnika hrvatske općinske uprave
Prije točno 144 godine, 28. listopada 1882., u Splitu je održana konstituirajuća sjednica Općinskog vijeća koja je označila povijesnu prekretnicu u političkom životu grada.
Nakon dugogodišnje dominacije autonomaša, predvođenih Antoniom Bajamontijem, na općinskim izborima u srpnju pobjedu je odnijela Narodna stranka. Na čelu preporodnog pokreta posebno su se isticali Gajo Bulat i Vid Morpurgo, a izbori su bili praćeni iznimno napetom atmosferom, političkim pritiscima i međusobnim optužbama.
Narodnjaci su osvojili 28 od 36 vijećničkih mjesta. Njihova pobjeda izazvala je oduševljenje hrvatskih preporodnih krugova diljem Dalmacije i ostatka Hrvatske.
Ipak, jedan od najvažnijih trenutaka uslijedio je tek 28. listopada.
Toga se dana na konstituirajućoj sjednici pojavilo 29 vijećnika. Izabrani autonomaši nisu došli. Sjednicom je predsjedavao najstariji vijećnik Ivan Brajević, koji je, prema povijesnom prikazu Frane Barasa, prvi put u splitskoj općinskoj upravi progovorio hrvatskim jezikom.
Zatim je jednoglasno izabran dr. Dujam Rendić-Miočević, prvi načelnik nove hrvatske općinske uprave.

Istoga dana donesena je i odluka da hrvatski jezik postane službeni jezik općinskih sjednica te da se uvede u osnovne škole.
To je bila velika pobjeda hrvatskoga narodnog preporoda u Splitu. Grad je i dalje ostao u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, ali je njegova lokalna uprava dobila novo političko i nacionalno usmjerenje.
Svečano ustoličenje Rendića-Miočevića uslijedilo je 9. studenoga 1882. godine, uz veliko slavlje i okupljanje građana.
Zanimljivo je da se borba za novu vlast nije vodila samo unutar tadašnjeg grada. U izbornoj pobjedi narodnjaka važnu su ulogu imali i birači iz Žrnovnice, Sitnog, Srinjina, Stobreča, Kamena, Podstrane i Jesenica.
Bio je to dan čije se posljedice osjećaju i danas, osobito u povijesti hrvatskoga jezika i gradske samouprave.
28. LISTOPADA 1918. – Grad je bio u mraku, harala je španjolska gripa, a onda je stigla vijest koja je izazvala slavlje
Trideset i šest godina poslije Split je ponovno doživio veliki povijesni trenutak.
Bila je jesen 1918. godine. Prvi svjetski rat približavao se kraju, a grad je živio u iznimno teškim okolnostima. Nestašice hrane, siromaštvo i opća neizvjesnost bili su svakodnevica.
Situaciju je dodatno pogoršala pandemija španjolske gripe, koja je tijekom jeseni odnosila ljudske živote. U gradu je nedostajalo i ugljena za rad plinare pa su dijelovi Splita ostali bez javne rasvjete.
Stanovništvo je bilo iscrpljeno. Uz glad i bolest, među građanima se širilo nezadovoljstvo austrougarskom vlašću, a posvuda su se osjećali znakovi raspadanja Monarhije.
A onda je 28. listopada 1918. godine stigla vijest da je Austro-Ugarska prihvatila pregovore o primirju i uvjete povezane s načelima američkog predsjednika Woodrowa Wilsona.
Splitom se proširilo oduševljenje.
Građani su izašli na ulice i okupili se na Narodnom trgu, splitskoj Pjaci, gdje su se čuli pjesma i povici potpore političarima koji su zagovarali izlazak iz Austro-Ugarske.
U tim su trenucima posebno važnu ulogu imali Josip Smodlaka i Prvislav Grisogono, koji su sudjelovali u političkom organiziranju nove vlasti.
Istodobno se postavljalo pitanje tko će održavati red u gradu u kojem je dotadašnji sustav vlasti ubrzano gubio kontrolu. Organizirana je Narodna garda, za koju je odabrano oko 200 građana, raspoređenih u tri čete.
Slavlje se nastavilo i sljedećega dana, 29. listopada, kada je održan veliki narodni skup na Prokurativama, tadašnjoj Botićevoj poljani.
Valja pritom naglasiti da Prvi svjetski rat 28. listopada još nije formalno završio. Primirje Austro-Ugarske potpisano je 3. studenoga, a završetak rata na zapadnom bojištu uslijedio je 11. studenoga 1918. godine.
Ipak, za mnoge Splićane 28. listopada bio je dan kada su prvi put snažno osjetili da je kraj dugog rata i stare države nadohvat ruke.
Posebno je dojmljiva činjenica da se sve događalo u gradu kojim je još uvijek harala smrtonosna epidemija.
28. LISTOPADA 1941. – Dok su fašisti slavili, splitskim ulicama odjeknule su tri bombe
Sljedeći događaj odigrao se u jednom od najmračnijih razdoblja splitske povijesti.
Godine 1941. Split se nalazio pod talijanskom fašističkom okupacijom. Talijanizacija, zabrane, uhićenja i represija obilježavali su svakodnevni život grada, dok se istodobno razvijao organizirani antifašistički otpor.
Upravo je 28. listopada za talijanske fašiste imao simbolično značenje. Bio je to datum obljetnice Mussolinijeva Pohoda na Rim 1922. godine, događaja koji je otvorio put uspostavi fašističke diktature u Italiji.
Okupacijske vlasti odlučile su taj dan svečano obilježiti i u Splitu.
Prema zapisima iz Ratne kronike Splita 1941. – 1945., na Obali su bile postavljene talijanske zastave, ukrašavani su dućani i pojedini stanovi, a gradom je prošla povorka fašista koji su pjevali svoje pjesme. U katedrali je održana i misa za poginule fašiste.

No istoga dana dogodile su se i akcije pripadnika ilegalnih antifašističkih udarnih grupa.
U Splitu su izvedena tri bombaška napada na talijanske patrole.
Prvi je napad izveden u Vrhmanuškoj ulici, današnjoj Tolstojevoj, gdje je Nikola Subota bacio bombu na patrolu talijanskih karabinjera i vojnika.
Dva sata poslije Ante Buble i Veljko Neškovčin bacili su bombu na patrolu talijanske divizije Cacciatori delle Alpi u Balkanskoj ulici, na području današnje Vukovarske, kod Higijenskog zavoda.
Treća bomba bačena je kod splitske ribarnice.
Prema istoj kronici, talijanski vojnici otvorili su vatru na pripadnike udarnih grupa, ali ih nisu uspjeli pogoditi.
Bio je to dio niza akcija koje su tijekom jeseni 1941. obilježile otpor talijanskoj okupaciji, u razdoblju sve snažnijeg policijskog nadzora i represije nad splitskim stanovništvom.
Tako je 28. listopada 1941. ostao zabilježen kao dan kada su se na istim gradskim ulicama susreli fašističko slavlje i oružani otpor okupaciji.
28. LISTOPADA 1950. – Rođena je Torcida, a Split je dobio simbol koji će obilježiti generacije
Devetero godina poslije, na isti datum, započela je jedna sasvim drukčija splitska priča.
28. listopada 1950. godine osnovana je Torcida, navijačka skupina Hajduka koja se danas smatra jednom od najstarijih organiziranih nogometnih navijačkih skupina u Europi.
Povod je bila velika utakmica Hajduka protiv Crvene zvezde, koja se trebala odigrati dan poslije na splitskom Starom placu. Bijeli su se borili za naslov državnog prvaka, a utakmica je izazivala golemo zanimanje.
Ideja o organiziranom navijanju nastala je među dalmatinskim studentima u Zagrebu. Među glavnim pokretačima posebno se isticao Vjenceslav Žuvela iz Vele Luke, a važnu ulogu imali su i Ante Ivanišević te Ante Dorić.
Inspiraciju su pronašli u Brazilu, gdje je iste godine održano Svjetsko nogometno prvenstvo. Brazilski navijači oduševljavali su svijet svojom glasnoćom, pjesmom i organiziranim bodrenjem momčadi.
Hajdukovi su navijači željeli stvoriti sličnu atmosferu u Splitu.
Dana 28. listopada u grad je stigla prva organizirana skupina studenata, opremljena značkama, zvonima, čegrtaljkama i sirenama.
Sutradan, 29. listopada, na prepunom Starom placu dogodila se utakmica koja je ušla u legendu.
Crvena zvezda povela je pogotkom Rajka Mitića, ali je Hajduk u drugom poluvremenu izveo veliki preokret.
Bernard Vukas izjednačio je u 74. minuti, a Božo Broketa u 86. minuti pogodio za pobjedu od 2:1.
Hajduk je potom osvojio prvenstvo bez ijednog poraza, a Torcida je dobila svoje mjesto u povijesti kluba i grada.
No njezini počeci nisu bili nimalo jednostavni. Zbog događaja oko utakmice i navijačkih manifestacija uslijedio je politički obračun s dijelom organizatora, a pojedini osnivači bili su kažnjavani i zatvarani.
Unatoč prekidima u prvotnom organizacijskom djelovanju, ime Torcida preživjelo je desetljeća, ponovno oživjelo u organiziranom navijačkom pokretu i ostalo neraskidivo povezano s Hajdukom.
Ove srijede, 28. listopada 2026., Torcida slavi 76. rođendan.
Četiri događaja, jedan datum: Zašto je 28. listopada toliko poseban?
Kada se ove četiri priče stave jedna pokraj druge, postaje jasno koliko je neobično povijesno značenje 28. listopada za Split.
Godine 1882. taj je datum označio početak nove hrvatske općinske uprave i važan korak u afirmaciji hrvatskog jezika.
Godine 1918. donio je oduševljenje i nadu u završetak rata i raspad Austro-Ugarske, u gradu iscrpljenom glađu i epidemijom.
Godine 1941. obilježen je bombaškim napadima pripadnika antifašističkog otpora na talijanske okupacijske snage.
Godine 1950. osnovana je Torcida, koja je postala jedan od najprepoznatljivijih simbola splitskog sportskog i društvenog identiteta.

