S vremena na vrijeme, s puno dobre mjere, podari nam domaća dalekovidnica dobro znano i drago lice Ivice Vidovića. Prisjetimo se tako uvijek nanovo, njegovih izvanrednih likova, glumačkih, dakako, iznijansiranih onako kako samo velikani glumci znaju.

Njegov Francek u seriji Tražim srodnu dušu Mire Boglić i Berislava Makarovića, nije možda u rangu Servantesa  ili Brice iz Velog mista, ali je tamo početkom prosinca 1992. bio dovoljan povod za razgovor, makar i na kraju emitiranja ove ipak zanimljive serije.

A važno je napomenuti da je razgovor vođen u Zagrebu.

– Ja sam ti to snimao prije rata, zapravo prije tri godine. Tog Franceka. Međutim, znaš kako je – glumci to snime, poslije toga idu za drugim poslovima i…zaborave. I ja sam se iznenadio kada su mi rekli da je to „ubačeno“ u program. Nažalost, nisam vidio ni jednu jedinu epizodu jer mi je televizor pokvaren a nisam ga još popravio pa nemam pojma kakve su reakcije i kako sam ispao. Vidit ću, ima još dosta epizoda.

Ima. Sad ide posljednja, šesta epizoda!

– Ma, što kažeš? Vidit ću drugi put. Ja sam na snimanju napravio što sam mogao. Valjda već ljudi imaju svoj sud o tome. Meni bi bilo drago da bude lijepo prihvaćena. Nadam se da  neće bit za bacit, a?

A ti to pišeš?

Naravno da pišem, takav je bio dogovor.

– Onda bi treba nešto suvislo govoriti a ne ovako bez veze. A što ti kažeš?

Ja ne kažem ništa, tu sam da pišem i nešto priupitam. Zanima me zašto ti redatelji uvijek daju uloge nekih izgubljenih likova?

– Izgubljenih…A čuj, po ulogama se ne bi trebalo suditi o čovjeku. Valjda me tako redatelji vide, što ja znam. Imaš pravo, igram uglavnom  autsajderske ličnosti, a ne vjerujem da sam baš takav u privatnom životu. Pa dobro je, ako me tako ljudi vide barem mogu igrati takve uloge ako ne mogu igrati Hamleta.

Šetnje ekranom

Ti bi Ivice bio idealan baš kao Hamlet. Ali zato igraš Brešana?

– Je. A znaš to? Ja sam ti inače u kazalištu „Gavella“. Tamo igram predstavu Kratki kurs dugog propadanja, od Ive Brešana. Ponekad imam sreću pa gostujem i u drugim kazalištima. Evo za koji dan će biti premijera u „Jazavcu“ zadnjeg komada Mate Matišića Cinco i Marinko. To ti je jedna ovako dosta zgodna priča o dvojici gastarbajtera. Jedan je politički emigrant a drugi…Drugi je gastarbajter i na svaki način se želi dokopati njemačke penzije pa sebe proglašava mrtvim. Odlična stvar i baš mi je drago što igram u toj predstavi.

Što je s filmom. Prije je bilo i toga?

– Nema nikoga na filmu jer nitko ne snima. Mi glumci nismo pretplaćeni ni na film ni na TV, pa o nama glumcima ne ovisi hoćemo li igrati ili nećemo. Pitanje je uvijek  hoće li nas zvati, jesmo li potrebni. Ne možeš ti birati. Očito je ovo vrijeme kada ljudi najradije sjede  kod kuće pred televizorom. Manje se ide u kazalište, a tamo sam napravio znatno više nego na filmu i TV. Ali tako je to, prošetaš se malim ekranom i dogodi se ono što se dogodi, postaneš poznat a ne moraš ništa znati.

Splitske role

Kad si ti u pitanju ne bih se složio da ne treba ništa znati. Svaka tvoja uloga je bila vrhunska kreacija. Ipak, od tog mnoštva uloga, kad bi morao . a znam da glumci to nerado rade, koja bi to uloga bila?

– A što ja znam… Uvik su mi se više sviđale kazališne uloge jer se u kazalištu radi malo drugačije. Svo svoje kazališno iskustvo koristio sam i na filmu i na TV. U kazalištu radiš predstave po mjesec ili dva, studioznije i mirnije, a kad dođeš na film ili pred TV kameru, uvik si pred opterećenjem vremena. Tu sve ide brže, novci su u pitanju. To su neki materijalni aspekti djelovanja u tim medijima, i iz tog razloga sam više vezan za kazalište iako se ne mogu odreći nekih dragih uloga koje su zabilježene na celuloidnoj vrpci ili magnetoskopu. E sad, htio bi saznati napokon koja je to uloga u teatru? Ne možeš ih dijeliti, za svaku sam nekako vezan nekom čudnom niti, svaka je dio mog života…Možda ipak one splitske role od Dunda Maroja do Čovik, zvir i kripost

Sve te glumčeve godine, sve one nešto donose, daju nekakav pečat. U početku glumiš u datosti nekih svojih godina i postupno – kako stariš-mijenjaš karaktere pa i fahove. Sve ide usporedo sa životom. Sada ne mogu igrati ono što sam igrao prije dvadeset godina. Sve je to u dosluhu s prirodom.

Kad smo već spomenuli splitske uloge, koliko si još vezan za Split obzirom da si već nekoliko desetljeća Zagrepčanin?

– Jedna je stvar gdje čovjek živi, a druga je stvar što je sobom ponio u to novo prebivalište. Ja sam u Splitu odrastao i u mojoj Komiži pa ne mogu ja neke stvari zaboravit doli. Je li tako? A onda nije bilo sezone da nisam doli igra u nekoj predstavi. Pa ne mogu ja zaboraviti dio svog života, one naj bolje godine, one prapočetke u Kazalištu mladih. Tamo smo svi počeli u tom malom kazalištu: Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Genda, Davor Borčić, Mirko Kraljev, Igor Zidarić, Simonelli, Mani Gotovac…Trebalo bi tom kazalištu pomoći i omogućiti mu da radi. Pomoć bi mu trebala i u financijskom smislu ali i praktična, a to znači da bi mi koji smo potekli iz toga kazališta mogli napraviti neku predstavu. Ja mislim da bi svi bili voljni. Ali što se može kad se uvik mora nekamo trčati radi gole egzistencije.

I nama glumcima su potrebne faturete, je li tako?

Znači ima fatureta i kod glumaca?

– Ma nije to fatureta, gruba je to rič za naš posao. Glumci faturete ne shvaćaju kao fuš. Moraš biti pošten i ne možeš raditi protiv sebe samog. Ali takav je naš život, čim je na vidiku kakav posao, odmah ga prihvatiš. Ne znam jel’ me razumiš.

A ti to sve zapisuješ?

Pa dogovorili smo se!

– Ma je…ali moraš li baš sve? Nemoj molim te da me tamo doli…oni, ma znaš ti kakvi je nas svit doli. Daj molim te nešto lipo napiši, onako…tiho s mjerom za kajanje.

VEZANI SADRŽAJ:



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime