Komu bi zapravo trebale svijetliti lampa u prozoru? Svim ljudima kojima danas treba pomoć! Beskućnicima, kojima bi čim nevrijeme udari neko: oluje, kiše ili snijezi zaspu, moja majka posklanjala bi cvijeće s prozora pa bi u okvir okna okačila lampu. Pitao bih je: Komu to svijetliš? – Po ovom mraku beskućnik, sine , bolje vidi lampu od cvijeća…

U predbožićno vrijeme čovjeku srce nekako omekša, umili se, podjetinji, raširi – kao da bi nebo dotaknuti htjelo…

U predbožićno vrijeme srce bi htjelo stati jer radost pritišće tuga: za razorenim gradovima, selima, umorenim očevima, majkama, umorenoj djeci i posljednjem pogledu ka nebu iz zemlje slavonske, banijske, dalmatinske…

Ovaj će Božić biti tužniji nego ikada prije i zato je najbolje za sugovornika imati pjesnika. Tako sam mislio u predbožićno vrijeme 1991. Ma, tako uvijek mislim a od svih pjesnika onda i danas meni je broj jedan bio Enes Kišević. Ima u njegovoj poeziji posebne ljepote i slika. I tada u to zlo vrijeme popričao sam s Enesom i u toj i takvoj situaciji bilo mi je nekako normalno postaviti pitanje: Može li čovjek u trenucima bombardiranja, klanja, pošasti sa zemlje i iz zraka, može li potisnuti mržnju. Može li to pjesnik?

– I kad čovjek otkrši granu jabuke ili trešnje u cvatu, ona ga ne mrzi. Ona mu miriše. Ne znam je li se i u jednoj mojoj pjesmi nalazi riječ mržnja. Ako ikoga na svijetu mrzim onda mrzim tu riječ – mržnja. Ona nas je dovela do ovog rata, najsvirepijeg u povijesti moga naroda. Rata od čijih se prizora utroba u meni prevrće. Prije će voda kamen oprati nego ta zlodjela. Ne znam da li su ikada u nekom ratu djeca posijedila kao što se to dogodilo u Vukovaru.

Gledao sam u jednoj školi crtež jedne djevojčice. Narisala je čovjeka iz kojega kaplje krv, drvo iz kojega kaplje krv, sunce iz kojega kaplje krv, zemlju iz koje kaplje krv, vodu iz česme iz koje kaplje krv… Možete zamisliti s kakvim će slikama to dijete sutra živjeti.
Ovo naše stanje me podsjeća na onu priču o bodljikavim svinjama koje su živjele na jednoj pustoj poljani gdje je temperatura bila minus 30 stupnjeva. Kada su bile preblizu bole su se, kada su bile svaka sama za sebe cvokotale su od hladnoće, sve dok nisu pronašle pravo rastojanje da se griju a da se ne bodu. Naše sudbine su isprepletene poput tigrovih šara i nama je suđeno živjeti na ovim prostorima zajedno. Zamislite samo kako bi siromašniji bio Pariz da se u jednom vagonu metroa ne sretne barem deset nacija. Kad čovjek postane svjestan da zemlja ne pripada njemu nego da on pripada zemlji, neće se više voditi ovakvi osvajački ratovi.

Tako je eto, govorio i razmišljao u svoj svojoj dobroti pjesnik. I svaka njegova izgovorena riječ imala je poetsku toplinu. I iz tog, ali i mnogih drugih razloga, postavio sam mu pitanje kako tumači svoj položaj pjesnika u kojem još ne uživa mjesto u književnost koje mu po svemu pripada?

– Još ni jednog slavuja ne čuh da živi od kukanja. A ptice ne pjevaju zbog jeke već zbog sebe!

Započeli ste kao glumac i sad možemo reći da je pred Vama bila sjajna glumačka karijera. Što je u Vama snažnije: glumac ili pjesnik?

– Diplomirao sam 1971. godine na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost u Zagrebu u klasi Tomislava Durbešića. Radio sam kao glumac petnaest, čak i više godina, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Teatru itd, radio sam u HNK u Zagrebu, u Komediji, u teatru Trešnja… Ali u meni je ipak stariji poziv pjesnika jer sam ja već u svojoj četvrtoj-petoj godini došao u kontakt s jednim Puškinom, s jednom Mažuranićkom, sa Šimićem… I taj poziv je negdje u meni stariji. Prvo sam ja njega odabrao a tijekom moje gimnazije i akademije, taj poziv je mene izabrao. I nije mi žao…

I tako su nastale knjige pjesama Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled, Sve mirim te svijete, Mačak u trapericama, I ništa te kao ne boli i još neke. A bio sam sretan kad ste mi poklonili Lampu u prozoru s posvetom. Kako je nastala Lampa u prozoru?

– Lampa u prozoru? Koliko god je ona stvarna, ona je negdje i simbol. To je zapravo žižak ljubavi moje majke. Ta vatra je srce njene ljubavi koja sja stalno u mom oknu. Posvećena je mojoj majci za sve ono što je nama djeci dala. Ona je negdje simbol cijele moje obitelji i mene samoga. Možda je to i sjećanje na djetinjstvo, košulju što mi je saši mati , obukoh je još toplo od pegle – i srce mi se otisnu u svijet pod jedrima košulje bijele. Ali djetinjstvo je moje daleko. Kao zvijezde što blistaju i trepte, i više ne znam da li je to san, ili sam stvarno nekada bio dijete.

Bi li još uvijek trebalo stavljati te lampe u prozor?

– Mislim da da. Bio bi to jedini pravi putokaz ka miru, ka toplini…

Komu bi zapravo trebale svijetliti?

– Svim ljudima kojima danas treba pomoć! Beskućnicima, kojima bi čim nevrijeme udari neko: oluje, kiše ili snijezi zaspu, moja majka posklanjala bi cvijeće s prozora pa bi u okvir okna okačila lampu. Pitao bih je: Komu to svijetliš? – Po ovom mraku beskućnik, sine , bolje vidi lampu od cvijeća.

Enese?

-Reci Gorane!

Hvala puno. Ne znam kako sam ishodio sve ove Vaše riječi. Zašto tako malo govorite i kratko?

– Ne znam. Što se više bavim ovim poslom vidim sve što je sebe našlo da nema potrebu govora. Nema riječi, nema govora. Svjetlost bi puno izgubila da kaže ja tebi svijetlim.
Ona jednostavno to čini…

A da sve to jednostavno zaključimo s nekom Vašom porukom?

– Zemlja je svuda zemlja. Ako se po zemlji sudi, možda će i ljudi svuda biti ljudi…

RAZGOVOR VOĐEN 19.12.1991.

VEZANI SADRŽAJ:



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime