Eh kakva su to bila vremena! Baš za sjećanje, koja se mogu zapisati ali ne i opisati. Lijepa sjećanja na ranu mladost. Već sam bio duboko zabrazdio u novinarstvo. Ali u to vrijeme bogatog glazbenog života Splita, sve se vrtilo oko jedne i jedine osobe koja je nešto značila u tom nestvarnom svijetu: Maruška Šinković.
Još nisam bio stasao da bih išao na ples u Ambasadora gdje je ona često pjevala, još nisam imao dovoljno hrabrosti da joj se obratim i zamolim za razgovor. Pisao sam za neke omladinske listove i trebao mi je jedan razgovor s poznatom osobom kao dokaz za pokaz.
Bilo je ljeto na Bačama. A bio je i Festival! Godina 1963. Sjećam se da je te godine jedna krasna djevojka Jadranka Tokić također pravila svoje prve korake u još nestvarniji svijet novinarstva. I sjećam se da smo joj zajedno pristupili i zamolili za razgovor. I sjećam se da je ta nestvarna Maruška bila jednostavna, posve obična. Što je Jadranka objavila ne sjećam se ali znam da mi je nekoliko dana nakon tog susreta izašao tekst razgovora s Maruškom i da mi je sjajni fotoreporter Stjepan Šimić dao njenu fotografiju i da mi je bilo krivo što će ta fotografija ostati u redakciji. Ali, sad je nebitno to. Krenulo je a i stvoreno je jedno istinsko prijateljstvo s Maruškom. I to dugogodišnje. I sad se čujemo. Javi se u pravilu Stipica, sjajni skladatelj, aranžer, dirigent i suprug Maruškin.
Evo baš sad će biti pola stoljeća da su zajedno!
Kad se Maruška udala za Stipicu Kalođeru, svi su mislili kako će odlaskom za Zagreb njena karijera znatno snažnije krenuti. Ali ne, ona je već tada razmišljala o tome da se posveti obitelji i da prekine tu „noćnu moru“ straha od javnog nastupa. Oduvijek je to u njoj bilo a tako je voljela pjevati.
Imala je tu posebnu toplinu i boju u glasu i nakon nje nije se pojavila ni jedna pjevačica koja je u svom glasu nosila more.
Teško je nju nakon udaje bilo nagovoriti za razgovor za novine ili radio. Ona bi na fini način dala do znanja da ne želi. Ipak, 2005. mi je uspjelo na račun starog prijateljstva.
Maruška Šinković-Kalogjera rođena je u Splitu 27. travnja 1936. godine. Nakon osnovnog obrazovanja diplomira 1957. na Glazbenoj školi u Splitu, odsjek violončelo. Uskoro se počinje baviti pjevanjem, pa tako pobjeđuje u Splitu na radijskom natjecanju Mikrofon je vaš.
Nastupala je na gotovo svim festivalima u bivšoj Jugoslaviji, a najviše uspjeha i nagrada imala je na splitskim festivalima. Pjesme po kojima će se pamtiti: Dani ča i’ nima (Split’68) Zdenka Runjića i Tomislava Zuppe, Decembarska pisma (Split’72) Đekija Srbljenovića i Zdenka Runjića, Ča je bilo tega više ni (Split’73) Stipice Kalogjere i Stijepe Mijovića, s kojom osvaja prvu nagradu u internacionalnom dijela Festivala i Prvu nagradu stručnog žirija, a iduće godine s istom pjesmom na Internacionalnom festivalu u Bratislavi osvaja Srebrnu bratislavsku liru.
Osim na domaćoj Maruška je nastupala na talijanskoj, belgijskoj, poljskoj i njemačkoj televiziji te na brojnim turnejama po Poljskoj, bivšem SSSR-u, Australiji i Kanadi. Prvi nastup imala je koncem 50-ih kao članica vokalne grupe s orkestrom Miće Brajevića, pjevajući američke evergreene u HNK u Splitu. Interesantno je napomenuti da je i njen posljednji nastup 1992. godine bio u istom kazalištu u prigodi stote obljetnice splitske kazališne kuće. Slijedi nastup na natjecanju Mikrofon je vaš u Splitu, gdje osvaja prvo mjesto, a zatim na saveznom natjecanju u Beogradu drugo mjesto. Počinju potom profesionalni nastupi u Splitu i izvan Splita s orkestrom Đekija Srbljenovića, koji joj je u počecima pjevačke karijere bio od izuzetne pomoći. U to vrijeme u Splitu je osim nje nastupao jedino Đordi Peruzović, pa nije bilo značajnije priredbe na kojoj oni ne bi nastupili.
U splitskom elitnom hotelu Marjan nastupa od prvog dana otvaranja, a također je čest gost na priredbama u bivšem Domu mornarice. Na festivalu Melodije Jadrana nastupa od samog početka pa sve do kasnih 80-ih, osim toga i na festivalima Zagreb, te Beogradsko proleće. U to vrijeme vrlo uspješno se bavila manekenstvom noseći modele poznate i priznate kreatorice Marice Krivić, a u društvu s Nušom Marović, Anom Reić, Sekom Vrca i drugim poznatim manekenkama.
Uz orkestar Stjepana Mihaljinca gostovala je 1964. godine u Sovjetskom Savezu s prvom grupom iz Jugoslavije, a 1968. u Australiji s Vicom Vukovom. Gostovala je također u Poljskoj, Belgiji, Italiji. Dobar dio pjevačke karijere provela je u Beču. Snimila je 5 singlica i jednu LP ploču te veći broj snimaka za Radio Zagreb. Nastupala je često na domaćoj televiziji, a imala je i svoju emisiju Videofon.
Prelaskom u Zagreb 1969. godine obitelj se povećala pa su se i nastupi prorijedili te na kraju sveli samo na nastupe na festivalima, što joj je dobro došlo.
Split je njen rodni grad u kojemu se školovala, provela mladost, družila se s divnim ljudima koji su joj i do današnjeg dana ostali najbolji prijatelji. Zahvaljujući velikoj podršci i ljubavi svoje obitelji, Zagreb je prihvatila kao novi dom, ali u duši Split ostaje Split.
Splićani su voljeli (i još uvijek vole) Marušku Kalogjera, koju mnogi znaju po njenom djevojačkom prezimenu Šinković. Ona je pjevačica velikih mogućnosti i lijepe, posebne boje glasa. Udajom za dr. Stjepana Kalogjeru, poznatog skladatelja i jednog od najcjenjenijih aranžera u nas, vlastitom odlukom smanjila je svoje nastupe.
Prije nekoliko godina dobio sam pismo od Maruške. Iznenadio sam se što sam vidio na fotografijama.
Dragi Gorane, vidiš kako godine brzo prolaze. Šaljem ti par svojih slika snimljenih prošle godine u Londonu gdje Stipica i ja često odlazimo. Možda ćeš se začuditi, ali ja sam veliki fan grupe Queen, pa sam tako član engleskog i talijanskog fan cluba. Sudjelujem na dosta njihovih konvencija, što me strašno veseli i zadovoljava moj glazbeni ukus. Bila sam na premijeri i 100-oj predstavi musicala WE WILL ROCK YOU u Londonu, a svake godine 24.11. na dan smrti Freddija Mercuryja, nalazim se tamo sa fanovima iz cijelog svijeta, jer se taj dan obično održava neki nastup ostatka članova grupe. Možeš misliti koja je to ludnica. Jasno da je sa mnom uvijek Stipica, koji dijeli isto zadovoljstvo.
Poznatije pjesme Maruške Šinković Kalogjera:
Slušaj more, More, moje Jadransko more, Noći duge, Sjećam se Budve, Staza do ljubavi, Lovci koralja, Vraćam se Splite, Ne znam ništa ljepše, Lipo li je šetat rivon, Peškarija , Vinčanje, Dok traje ljeto, Gradovi pokraj mora, More i ljeto, Sedam neznanih mora, Šentada na rivi, Ajme svita, Ja ću te voljeti, Dani ča i’ nima, Un bacio sulla fronte (poljubac za zbogom), Odjek sreće, Decembarska pisma, Ča je bilo tega više ni, Male uljanice, Crvene ruže, Dosta je igre, Moj san, Nije važno što se priča, Odjek sreće, Postoji neka zvijezda, Prvi poljubac, Želim, trad.: Falile se Kaštelanke (Sinoć kad san robu prala, Kad si bila mala Mare), O more duboko, Sve ptičice iz gore, Sjećaš li se Splita grada, Ne zaboravi me ti, Kad sam bila ja malena, Da mi je znati, Snivaj mi snivaj, Nisam ja Varošanka, Jemala sam dragoga, O, plavi, Jadrane moj, Ča je kome stalo, Marice divojko, Ja nikog neman (Marice moja, Samo nemoj ti, Noćas mi se snilo, Adio Mare)…
https://www.youtube.com/watch?v=d57Ql8JElV4
VEZANI SADRŽAJ:
- IN MEMORIAM, MANI GOTOVAC Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (1): “Grad u teatru, teatar u gradu”
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (2) Arsen Dedić: Split kao polazište pjesničkog opusa
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (3) Split ga je zaboravio: Anđelko Đeki Srbljenović – otac i utemeljitelj Festivala zabavne glazbe Split
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (4) Tonči Petrasov Marović: Podno Mosora, odakle se vidi svekolika okolica
