Sve je nekako krenulo sa splitskim ljetima, od početnih uspjeha ljetnoga kina Bačvice pa sve do Prokurativa, tamo iz 1969. godine. Kuća pored mora promijenila je sveukupnu glazbenu sliku. U tren! I s festivalske scene Bačvica pokazala zapravo put drugim autorima od formata u kojem pravcu valja krenuti. Ostavština za divljenje!
VEZANI SADRŽAJ:
Govoriti o Arsenu Dediću čovjek se osjeti malim, a opet tako povlaštenim govoriti o iznimnoj ličnosti hrvatske glazbene umjetnosti i pjesništva. Jedinstvenoj po svemu, po kvaliteti i sentimentu bez premca. A onda opet u toj i takvoj ulozi i u tim i takvim okolnostima i godinama koje nas zajednički vraćaju u vrijeme mladosti (koja je po pjesniku bila nevjerna, poklanjala i krala) čovjek bi ga u isti tren mogao osporiti. Bar što se naših mladosti tiče. Jer ni jedan jedini čovjek na ovome svijetu nije nam mogao u tim godinama i u tim okolnostima podariti toliko romantike, toliko stvarnih životnih sličica kao Arsen Dedić, koji kao da je bio sudionikom i suvlasnikom naših prvih ljubavi.
Tako je on figurirao kroz nekoliko generacija sve do danas i posve izvjesno još dugo. Njegov autorski iskaz jedinstven je na ovim našim prostorima. Da nije bilo Arsena mi bismo jednostavno bili uskraćeni za niz nezaboravnih pjesama s kojima su korespondirale naše emocije i mladost. Uvijek u dva smjer . Nježne ali silne emocije koje su nalazile utočište u njegovim pjesmama ostale su živjeti desetljećima, sudarajući se s različitim generacijskim poimanjima glazbe Arsenove pjesme su ostale svježe bezvremenskom formom i iskazom. A sve je nekako krenulo sa splitskim ljetima, od početnih uspjeha ljetnoga kina Bačvice pa sve do Prokurativa, tamo iz 1969. godine.
Prva nagrada u Splitu
Kuća pored mora promijenila je sveukupnu glazbenu sliku. U tren! I s festivalske scene Bačvica pokazala zapravo put drugim autorima od formata u kojem pravcu valja krenuti.
Ostavština za divljenje!
Arsen Dedić rođen je u Šibeniku 1938. godine. Glazbu počinje učiti u osmoj godini, s petnaest godina svira u kazališnom orkestru i Šibenskoj narodnoj glazbi. Sredinom pedesetih počinje objavljivati pjesme u “Poletu” i splitskom “Vidiku”. Godine 1957. maturirao je gimnaziju i srednju muzičku školu i seli se u Zagreb. Ne osjećajući se dovoljno spreman za prijemni ispit na Muzičkoj akademiji, upisuje ponovno treći razred srednje muzičke škole pri školi “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Diplomirao je 1959. godine. Usporedo s Muzičkom akademijom upisuje i pravo, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1964. godine. Od 1959. do 1964. radi kao glazbeni suradnik na tadašnjoj zagrebačkoj televiziji.
– Prvu vidljivu nagradu u životu dobio sam u Splitu kao pjesnik na anonimnom natječaju časopisa Vidik za ciklus pjesama. I onda neke nagrade u prvoj generaciji poletovaca. Onda sam počeo pjevati u kvartetu, pa sam počeo studirati pravo koje nisam dovršio. Malo mi je falilo zato što sam istodobno studirao na Muzičkoj akademiji. Neko sam vrijeme radio na TV, a tamo sam imao stanovitih problema zbog svojih stihova pa sam ostavio sve to zajedno, diplomirao, otišao od kuće, završio vojsku, vratio se i počeo novi život kao podstanar. Ali čitav život sam zapravo samo radio.
Naveli ste Split kao polazište pjesničkoga opusa. A kad smo već kod Splita onda se moramo prisjetiti festivalskih pjesama koje su vas obilježile, koje su dale jedan pečat za ono što će tek slijediti, za jednog Arsena kojega ćemo upoznati u punom svjetlu… U to vrijeme ste malo drugačije pisali, bio je to neki drugi, zapravo onaj pravi ARSEN?
– Pa čujete, istina je. Ja sam tada pisao drugačije. Bio sam što bi se reklo malo više komunikativan kod tih pjesama kao što su Kuća pored mora , Vraćam se, Kao prijatelji, Ljeto s Irenom, Stara cura…Pa dosta sam ja toga napravio, pa i Krenule su lađe i druge. Međutim, stvari se razvijaju, idu naprijed. Možda će se nekome to činiti nazad. Baš je slavni Balašević negdje napisao, da je on sve više širio svoj krug a ja ga sužavao. Jedanput mi je rekao Jakša Fiamengo: „Dok svi nastoje proširiti svoj prostor ti ga namjerno sužavaš“ Međutim, ne! Meni je dovoljno toliko ljudi koji me slušaju. Sasvim dovoljno. Ja i kada sam mogao puniti sportske sale, a bilo je i takvih vremena, nisam htio. Sjećam se, jednom davne godine u Novom Sadu, rekli su mi: Pa doli vam je Sajmište, možemo ga prodati…
Rekao sam ne. Dajte mi kazalište! Dakle, svaka forma mora imati adekvatnu formu izvođenja. Jer neće Zagrebački gudaći kvartet sada ići svirati na Poljud. Neka idu u kazalište, neka idu u Teatrin. Međutim, stvari su se razvijale i moram reći da moj rad u primijenjenoj glazbi, kako ja nazivam rad za kazalište, film, televiziju, a napisao sam se svakakve glazbe, bilo je i doticaja s avangardom, dosta instrumentalne glazbe, to je isto tako pravilo i povratni utjecaj na mene, pa znači i na moje pjesme. Ja više nisam mogao biti onakav kao što sam bio. Mada i onda nisam bio prejednostavan. Ako sad uzmeš Kuću pored mora, Bože pa to je napisano negdje 64. godine… Pa čini mi se da je to razvijenije nego mnoge stvari koje se danas trže.
Pjesma Vraćam se bila je definitivni raskid sa Splitskim festivalom. Radilo se zapravo o nesporazumu. Onda ste 1969. rekli: Nikada više! Jeste li uistinu toliko ranjivi ili pak samo dišpetožast?
– A čujte dišpetož? Ja uvijek kažem: ja sam osjećajan, ja nisam osjetljiv. Mene na kraju krajeva baš briga, ali da me stvari rane – rane me! Jer pazi, ako ti tamo u Splitu pjevaš pjesmu koju sam pisao negdje u Rusiji, u snijegu: Ovo mi more više znači, ti će mi ljudi više dati, a oni maltene pripremaju za Gina Paolija i za mene jedan onako amaterski linč, pa je li čovjek onda mora biti zadovoljan? A onda ja samo mogu reći, gospodo zabavljajte se, upravo odlazim! Dakle to nije bio prekid sa Splitom i splitskim duhom ali bio je s festivalskim duhom koji je bio osobito u tom vremenu bio insistirajući i dosta površan. A ja nisam s tom pobjedom nikoga ugrozio. Pjesma je u nacionalnom dijelu natjecanja od žirija bila nagrađena, a u konačnom, međunarodnom, samo je bio nagrađen Nikica Kalogjera s Terezom i pjesmom, Nono, moj dobri nono. Prema tome, nisam nikoga ugrozio. Valjda je dio publike mislio da ja na taj način oduzimam nekome mogućnost da on bude prvi. Ne, nije!
Kuća pored mora, koliko Vam ta pjesma znači? Znači li Vam ono što i nama, jedno vrhunsko djelo, ogledni primjer s predznakom zabavna glazba?
– Da…Vidite, opet ovako razgovaramo o nekakvoj srodnoj stvari. Naime, šibenska klapa Bonaca, vrlo često želi pjevati moje stare pjesme pa su zaželjeli pjevati i Kuću pored mora. Ja sam im to napravio. To nije jednostavno, to nije klapaška pjesma, ali sam im napravio jednu modernu fakturu pratnje…
Oni su dati truda pa će se Kuća pored mora naći i u toj verziji. Slovenska kasetna produkcija je objavila cijeli CD instrumentalnih verzija mojih najpoznatijih pjesama, isto s naslovom Kuća pored mora. Dakle, ne mogu se od nje otresti. Na sreću, napisao sam toliko drugih stvari. Jer ima ljudi koji su naprave jednu stvar i ciao ragazzi! Međutim ja sam samo za Split izbrojio 15, s tekstovima između dvadeset i trideset numera. Ne zaboravite da sam pisao za Split tekstove kao što su Maškare, Veslaj, Vinčanje, Kako živi moja kala…
A Moj brat, to smo zaboravili… Prema tome, ostavio sam jedan prilični, zamjetan opusić u Splitu.
