Zaboravite Rim i Napulj! Ovaj dio Italije je preko puta, sve je jeftinije, a Dalmaciju i ovu regiju veže puno toga

Bila bi šteta prekinuti sada već tradicionalna putovanja usred ljeta u Italiju, pa sam nakon planinarenja na Gran Sasso i Maiellu, višestrukih posjeta moliškim Hrvatima te dvostrukog posjeta čarobnom poluotoku Garganu ovoga puta odlučio otići još južnije. Gargano pripada talijanskoj regiji Apuliji, a sada je došlo vrijeme upoznati i ostatak regije, sve do poluotoka Salenta i krajnjeg juga talijanske „pete“ – rta Santa Maria di Leuca.

Čarobni jadranski poluotok čuva velike tajne: Znate li koji grad na talijanskoj obali ima naziv hrvatskog podrijetla i što je linija Sv. Mihovila?

Odabir je bio logičan. Nakon što smo tako dobro upoznali već spomenuti dio Italije, red je bio upoznati i ostatak Apulije. A kad smo već kod Apulije, jeste li znali da se pojedini pojmovi iz Dalmacije povezuju upravo s ovom južnom talijanskom regijom? Vjerojatno mnogi ne znaju da se ime splitskih Pujanki prema jednoj od priča veže uz Apuliju. Nakon što su filoksera i peronospora „pokosile“ splitske i dalmatinske vinograde, navodno su prve zdrave sadnice koje su potom posađene stigle upravo iz Apulije. Dakle – loza „pujanka“. S Apulijom se povezuju i prezimena Puljak i Puljiz s imotskog područja, odnosno s Dalmatincima koji su prije nekoliko stoljeća silom (ne)prilika otišli živjeti na drugu stranu Jadrana, a nakon povratka oni ili njihovi potomci dobili su nadimke koji su s vremenom postali prezimena.

Preko Jadrana prema Bariju

No vratimo se splitskoj trajektnoj luci, iz koje sam u pratnji sedam prijatelja Jadrolinijinim trajektom „Dalmacija“ krenuo prema Bariju. Ukrcali smo se oko 20 sati, a isplovili u 21. Mjesec je bio gotovo pun, a kako nije bilo ni daška vjetra, more je bilo kao „ulje“.

Već neko vrijeme Jadrolinija za veze s Barijem i Anconom koristi „Dalmaciju“, dok je „Marko Polo“ povučen za potrebe lokalnog prometa. „Dalmacija“ je prostrana i uredna, a hranu i piće možete naručiti po razumnim cijenama. Za spavanje se nude fotelje, među kojima su nešto skuplje i komfornije „avionske“.

Buđenje je bilo u ranu zoru, a već rano ujutro uplovili smo u Bari. Grad je brodskim linijama povezan s brojnim lukama, među ostalim s Dubrovnikom, Barom u Crnoj Gori i Dračem u Albaniji.

Nakon desetak sati plovidbe napustili smo trajekt, sjeli u svoja dva automobila i krenuli prema jugu.

Polignano a Mare – prvi dodir s Apulijom

Bari smo zaobišli jer je prvi cilj bio Polignano a Mare. Gradić na obali Jadrana bio je idealan za jutarnju kavu i narančadu, što smo i napravili u njegovoj povijesnoj jezgri.

Kao pravi jadranski talijanski gradić, Polignano ima bijele fasade ukrašene raznobojnim detaljima – od kaktusa i drugog ukrasnog bilja do morskih zvijezda i raznih morskih motiva.

A od Splićana očito ne možeš pobjeći ni u Italiji. Tako smo sasvim slučajno naišli na bivšu splitsku dogradonačelnicu koja je u Polignanu uživala baš kao i mi.

Najveći simbol Polignana a Mare je Lama Monachile (Cala Porto) – mala šljunčana plaža stisnuta između visokih stijena i bijelih kuća starog grada. To je ujedno i najfotografiranije mjesto u Polignanu, a najbolji pogled pruža se s mosta Ponte Lama Monachile iznad uvale.

Dio ekipe ostao je na vidikovcu i ispijao piće, a drugi se spustio do same plaže. Da, more je ovdje tirkizno plavo i potpuno čisto. Nije baš sve onako kako se kod nas ponekad voli pričati.

Plaža je, očekivano, bila krcata, a osim kupača lako je bilo primijetiti i velik broj turista koji su došli samo po fotografiju, baš kao i mi. Ne moram ni napominjati da smo s čežnjom gledali modro i čisto more jer je u hladu bilo debelo preko 30 stupnjeva. No upozorili su nas da je to ništa prema onome što nas čeka kada zagazimo dublje u kopno, prema Materi.

Nismo propustili ni još jednu znamenitost Polignana. Prošli smo kroz Centro Storico i prošetali do kipa Domenica Modugna, autora hita „Volare“. I to je još jedan turistički hotspot, a mi smo Domenica odmah prekrstili u Nediljka. Prezime vam bolje neću ni govoriti.

Kako kip ima raširene ruke, shvatili smo da je duh Miše Kovača očito prisutan i na zapadnoj obali Jadrana pa smo zapjevali „Ako me ostaviš...“.

Fasano, ručak i bijeg pod zemlju

Nakon Polignana krenuli smo prema Fasanu. U moderno vrijeme postalo je sasvim uobičajeno konzultirati se s umjetnom inteligencijom oko koječega, pa smo tako dobili i preporuku za ručak u restoranu „Il Rifugio dei Ghiottoni“.

„Konoba“ u starom dijelu Fasana činila se idealnim izborom u pogledu omjera kvalitete i cijene, pogotovo jer smo naglasili da želimo kušati autohtonu talijansku kužinu.

Ispostavilo se da su najbolje prošli oni koji su naručili oradu, a najgore oni s hobotnicom. Hoba je bila vrlo žilava, a kada je konobar primijetio da nešto nije u redu, pokušao je to objasniti njezinom svježinom...

Sve u svemu, glad je bila najbolji začin pa je malo toga ostalo na pjatima, osim Dujinih kobasica. Vjerujte, ne biste ih ni vi pojeli.

Puno bolji izbor bio je potom otići pod zemlju, daleko od dnevne pasje vrućine. Posjetili smo Grotte di Castellana, jedan od najpoznatijih špiljskih sustava u Italiji.

Ulaznica je koštala 25 eura, a uz moju novinarsku iskaznicu dobili smo po tri eura popusta. Špiljski kompleks nastao je u vapnencu prije otprilike 90 milijuna godina, a turistička ruta vodi kroz golemi podzemni svijet stalaktita, stalagmita, kanjona i dvorana.

Najpoznatiji dijelovi su La Grave, golema početna špiljska dvorana otvorena prema nebu, te Grotta Bianca – Bijela špilja, završni i najpoznatiji dio duže ture. Posebna je zbog izrazito čistih naslaga kalcijeva karbonata koje joj daju gotovo snježnobijelu boju.

Ruta je duga oko tri kilometra i traje stotinjak minuta, a temperatura se veći dio vremena kreće oko 16 stupnjeva. Zamislite kakvo je to olakšanje nakon gotovo 40 u hladu. Čovjek se, međutim, brzo navikne na tu ugodu pa je pravi šok ponovno izići u vrelu stvarnost.

Noćenje za deset eura i Alberobello

Nakon podzemlja uputili smo se prema kući za odmor koju smo iznajmili za prvu večer. Riječ je o objektu „La Villa del Conte di Pirro“ u okolici Fasana.

Sve što trebam reći jest da objekt ima Bookingovu ocjenu 9,2, da smo noćenje po osobi platili deset – slovima, deset – eura te da smo na kraju imali cijelu kuću za sebe i dvostruko više kreveta nego što nam je bilo potrebno.

Uoči dolaska stalno smo se pitali gdje je „trik“. Jednostavno ga nije bilo.

Adaptirana kuća na dva kata imala je uredne sobe, prostrane dnevne boravke, funkcionalnu kuhinju i klima-uređaje. Nikakav luksuz, ali ni podvala. Jedino što bi se moglo zamjeriti bilo je nešto slabije održavano prostrano dvorište.

Sve u svemu – pun pogodak.

Naravno, u prvoj smo se bazi otuširali i malo odmorili, a potom je uslijedio najbolji dio prvog dana – Alberobello.

U Alberobello smo stigli tek predvečer i odmah nas je dočekalo prvo ugodno iznenađenje. Nakon cjelodnevnih temperatura koje su se približavale 40 stupnjeva, ovdje se konačno moglo normalno disati. Razlog nije bio samo zalazak sunca. Alberobello se nalazi na više od 400 metara nadmorske visine pa su večeri osjetno ugodnije nego uz samu obalu.

Pogodili smo i prilično zanimljiv trenutak za dolazak. Upravo se održavao međunarodni festival folklora pa su središtem prolazile skupine u narodnim nošnjama, čula se glazba i grad je bio pun ljudi.

Mogli smo ostati pratiti program, ali kada prvi put dođete u Alberobello, teško je ignorirati razlog zbog kojeg praktički svi dolaze ovamo – trullije.

Koliko god fotografija prije vidjeli, uživo izgledaju još neobičnije. Bijele kućice s malenim vratima i karakterističnim stožastim kamenim krovovima djeluju poput kulisa nekog filma ili naselja iz dječje bajke.

Trulli su građeni tehnikom suhozida, dakle bez morta, slaganjem vapnenačkog kamena, a upravo je Alberobello mjesto njihove najveće koncentracije. Više od 1.600 trullija u povijesnim četvrtima nalazi se pod zaštitom UNESCO-a još od 1996. godine.

Najpoznatija je četvrt Rione Monti, s oko tisuću trullija, koja je danas gotovo potpuno okrenuta turizmu. Nekadašnje kućice pretvorene su u male dućane, suvenirnice, restorane, kafiće i trgovine lokalnim proizvodima.

Nešto dalje nalazi se Aia Piccola, s oko 400 trullija, gdje je atmosfera mirnija i gdje dio tih neobičnih kućica još uvijek služi svojoj izvornoj svrsi – ljudi u njima jednostavno žive.

A iza svega postoji i odlična priča koja savršeno odgovara talijanskom jugu – priča o tome kako nadmudriti državu i poreze.

Prema najraširenijem objašnjenju, lokalni feudalci u vrijeme Napuljskog Kraljevstva poticali su gradnju kuća bez morta jer se novi trajni objekti nisu mogli graditi bez dozvola i plaćanja nameta. Trullo se, barem teoretski, mogao relativno brzo rastaviti ako bi se pojavila kraljevska inspekcija.

Dakle, nešto poput današnje bespravne gradnje, samo nekoliko stoljeća prije i s daleko više stila.

Povjesničari oko pojedinih detalja te priče nisu potpuno složni, ali veza razvoja Alberobella, gradnje suhozidom i tadašnjih poreznih pravila dobro je poznata.

Stvari su se promijenile 1797. godine, kada je Ferdinand IV. Burbonski Alberobellu dao status kraljevskog grada i time okončao feudalnu vlast. Od tada se moglo graditi i na nešto normalniji način, ali srećom nitko nije odlučio porušiti ono što je već bilo izgrađeno.

Nekoliko stoljeća poslije nekadašnja građevinska improvizacija postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola cijele Apulije.

Naravno, turizam je napravio svoje. Glavna ulica Rione Montija danas je praktički nepregledan niz suvenirnica, ali nas je ovdje iznenadilo nešto sasvim drugo – cijene.

Očekivali smo klasičnu turističku zamku UNESCO-ova grada, no većina magneta koje smo gledali koštala je euro ili dva, a ni cijene hrane i pića nisu djelovale pretjerano. Nakon nekih razvikanijih europskih destinacija gdje vas magnet dođe kao manji ručak, Alberobello je u tom smislu bio vrlo ugodno iznenađenje.

Predjela su se uglavnom vrtjela između osam i 15 eura, a brojna glavna jela između 12 i 18 eura. Čak ni poznati Il Poeta Contadino nije imao astronomske cijene – na izloženom meniju brojna su jela bila oko 20 do 22 eura.

Dakle, za mjesto koje godišnje pohode rijeke turista, Alberobello nas cijenama definitivno nije „oderalo“.

Šetali smo između trullija, ulazili u trgovine, penjali se na vidikovce i čekali da se potpuno smrači. Tada Alberobello dobiva još jednu dimenziju. Bijele fasade pod toplim svjetlima, stotine kamenih stožaca i uske uličice stvaraju prizor zbog kojeg čovjek sasvim razumije zašto je ovo mjesto postalo turistički hit.

Može biti gužva, može biti komercijalizirano, ali teško je reći da nije posebno.

Pred kraj smo završili na trgu gdje je bio postavljen mali luna-park. Osam odraslih ljudi nakon cijelog dana vožnje, špilja, 40 stupnjeva i kilometara hodanja?

Naravno da je jedino logično bilo otići na đir na konjićima.

Dostojanstvo ćemo vratiti neki drugi dan.

Večer smo završili na terasi s pogledom na osvijetljeni Alberobello. Pred nama more bijelih kućica i stožastih krovova, a u čašama Primitivo, vino koje je jedan od zaštitnih znakova ovog dijela Italije.

Nakon užarenog Polignana, žilave hobotnice, ledenih 16 stupnjeva u Castellani i nevjerojatnih deset eura za noćenje, bio je to sasvim pristojan završetak prvog dana.

A bio je to tek prvi dan.

Matera – grad u kojem se živjelo u stijenama. Kratkotrajno izlazimo iz Apulije

Nakon kvalitetnog odmora i doručka bili smo spremni za odlazak prema jednoj od najvećih atrakcija južne Italije – Materi. Matera se nalazi u talijanskoj regiji Basilicata, na jugu Italije. Ujedno je glavni grad pokrajine Matera. To je bio jedini grad u ovom izletu u kojem smo izišli iz Apulije.

U kuću se nismo vraćali pa smo je ostavili čišću nego što smo je našli!

Iako je plan bio krenuti ranije, draže nam je bilo malo duže spavati pa smo krenuli sredinom jutra, taman da u Materu stignemo usred dana – usred ljeta. Ne pretjerano pametna ideja.

Nakon parkiranja u središtu grada ugledali smo ured lokalne turističke zajednice i odlučili se za dvosatnu turu povijesnom jezgrom uz vodičicu na engleskom jeziku. Cijena – 25 eura po osobi.

Na ovakvim razgledavanjima jednostavno se isplati uzeti vodiča jer se tek tada može razumjeti destinacija u svoj njezinoj punini. Barem kada vodič dovoljno dobro govori engleski. Naša vodičica nije pretjerano briljirala ni vokabularom ni naglaskom, ali bilo je dovoljno dobro da dobijemo sve bitne informacije.

Vrlo brzo shvatili smo da Matera nije grad koji se može „odraditi“ samo fotografiranjem panorame.

Sassi di Matera, dva stara naselja uklesana i dograđena u stijeni, imaju tragove života još iz prapovijesti. Stoljećima se živjelo doslovno u špiljama, često zajedno sa životinjama, a katastrofalni higijenski uvjeti doveli su do toga da je sredinom 20. stoljeća velik dio stanovništva iseljen.

Od simbola talijanske bijede Matera je 1993. stigla na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.

Mala kuća-špilja pretvorena u muzej najbolje nam je pokazala kako je taj život izgledao – jedna prostorija bila je istodobno kuhinja, spavaonica, spremište, a nerijetko i štala.

Nama je posebno zanimljiva bila i veza s našom stranom Jadrana. U 16. stoljeću, u vrijeme osmanskih prodora na Balkan, u Materu su se doselile skupine slavenskog i albanskog podrijetla, tada često nazivane Schiavoni, koje su naselile područje današnjeg Casalnuova.

Albanski trag u Basilicati nije nestao – primjerice, u San Paolu Albanese i San Costantinu Albanese i danas se govori arbëreshë, stari oblik albanskog jezika.

Matera je u međuvremenu postala i golemi filmski set. Ovdje su snimani Pasolinijevo „Evanđelje po Mateju“, „Pasija“ Mela Gibsona, „Ben-Hur“, „Wonder Woman“, ali i Bondov „No Time to Die“.

Mi smo, naravno, obišli lokacije kojima je jurio James Bond, ali i mjesta koja su u „Pasiji“ glumila Jeruzalem.

Jak je i vjerski turizam jer Matera i okolna Murgia imaju više od 150 crkava uklesanih u stijenu. Posjetili smo Santa Maria de Idris, doslovno izdubljenu u stijeni iznad Sasso Caveosa.

A stijene kriju još jedan detalj – u pojedinim kamenim blokovima mogu se vidjeti fosilizirane školjke.

Sve to zvuči romantično dok ne shvatite da Materu obilazite stalno gore-dolje, po skalama, usred kolovoza.

Sladoled stoga nije bio turistički hir, nego gotovo mjera preživljavanja.

Usput su nas oduševile i brončane skulpture stabala masline Andree Roggija, čiji su radovi inspirirani čovjekom, prirodom i korijenima postavljeni na nekoliko mjesta u gradu.

O cijenama u Materi ne mogu previše govoriti jer nismo uspjeli pronaći pošteno mjesto za sjesti i popiti sok ili pivo. Prvo, nema ni približno toliko kafića kao u prosječnoj splitskoj ili sinjskoj ulici, a drugo, baš zbog toga gotovo sve što smo vidjeli bilo je zauzeto.

Taranto – arheologija, zlato i druga strana grada

Zato smo odlučili produžiti i vidjeti drugu obalu talijanske pete te smo se uputili prema Tarantu.

Grad je to u kojem će se održati Mediteranske igre 2026., a mi smo stigli u kasno poslijepodne, taman da uhvatimo jedan od muzeja kojima sam se najviše veselio na cijelom putovanju.

Kako sam veliki ljubitelj arheologije, MArTA – Nacionalni arheološki muzej u Tarantu jednostavno nisam smio preskočiti.

I dobro da nisam.

Muzej na oko 6.000 četvornih metara prati povijest ovog kraja od paleolitika do srednjeg vijeka, ali njegova prava snaga leži u priči o Tarasu – antičkom Tarantu, spartanskoj koloniji i jednom od najbogatijih i najmoćnijih gradova Magna Graecije.

Kada pogledate što je ostalo iza njegovih stanovnika, odmah je jasno da prije 2.500 godina ovdje nije bila nikakva periferija tadašnjeg svijeta.

Najpoznatiji dio muzeja su Ori di Taranto – Tarantsko zlato. Dijademe, naušnice, ogrlice, prstenje i pogrebni ukrasi toliko su precizno izrađeni da je teško povjerovati da su nastali prije više od dvije tisuće godina.

Tarantski zlatari od 4. do 2. stoljeća prije Krista bili su majstori filigrana i sitnih dekoracija, a neki komadi toliko su modernog izgleda da biste ih bez problema mogli staviti u izlog današnje luksuzne zlatarne.

Meni je još zanimljivija bila Tomba dell'Atleta – Grobnica sportaša. U njoj je pronađen kostur muškarca starog nešto više od 30 godina, visokog oko 170 centimetara i izrazito razvijene muskulature.

Pokopan je oko 480. godine prije Krista, a uz grob su pronađene četiri velike panatenejske amfore.

I tu priča postaje odlična: takve se amfore nisu kupovale u suvenirnici, nego su se dodjeljivale pobjednicima Panatenejskih igara u Ateni, napunjene dragocjenim maslinovim uljem.

Na pronađenim primjercima prikazani su boks, utrke četveroprega, skok u dalj i bacanje diska. Dakle, gotovo 2.500 godina poslije imamo vrlo snažan trag da je anonimni stanovnik Taranta bio ozbiljan sportaš svoga vremena.

Muzej, međutim, ide puno dalje u prošlost. Veneri di Parabita dvije su sićušne ženske figure izrađene od kosti prije otprilike 20.000 godina.

Jedan od simbola MArTA-e je i Zeus iz Ugenta, brončani kip iz oko 530. godine prije Krista. Zeus je prikazan u trenutku kada zamahuje rukom i baca munju, koja se nije sačuvala, dok je na drugoj ruci nekoć imao orla.

Kip visok 74 centimetra pronađen je sasvim slučajno 1961. tijekom radova na proširenju privatne kuće.

Zanimljivo, u vrijeme našeg posjeta nije bio u Tarantu – tijekom ljeta 2026. bio je posuđen Muzeju Akropole u Ateni. Kad već Zeus mora negdje na godišnji, teško da je mogao pronaći prikladnije mjesto.

Nažalost, ostatak naše tarantske „avanture“ nije bio tako lijep.

Grad je na mnogim mjestima prilično oronuo, s mnogo starih i dotrajalih fasada, a ubrzo smo naišli i na snažne poruke o jednom od najvećih problema Taranta – zagađenju.

Grafiti posvećeni djeci, uz poruke o posljedicama onečišćenja zraka, brutalno podsjećaju na cijenu koju je grad platio industrijskom razvoju. Velika čeličana desetljećima je istodobno simbol radnih mjesta i gospodarskog razvoja, ali i najvećeg ekološkog problema grada.

Mi smo konačno poželjeli nešto pojesti pa smo otišli do rive u centru. Bilo je upravo vrijeme otvaranja, oko 19 sati, no sva su mjesta bila rezervirana.

Ne bi to bio osobit problem da osoblje nije propustilo reći čak i obično „oprostite“. Zapravo nas nisu ni pogledali.

Zato su dobili jedinicu na Google recenziji.

Umorni, gladni i „skuhani“ odlučili smo potegnuti do hotela u kojem ćemo odsjesti sljedeće dvije noći.

Riječ je o hotelu Best Western Plus Leone di Messapia s četiri zvjezdice. Noćenje po osobi stajalo nas je više nego prihvatljivih 41 euro.

Hotel se nalazi u predgrađu Leccea, grada iz kojeg ćemo kretati na sve ture sljedeća dva dana. Opravdao je sva očekivanja.

Kasno navečer odlučili smo popiti piće u prvom objektu na koji naiđemo.

Naišli smo na restoran La Bella 'mbriana, nesvjesni da će to biti pun pogodak.

Restoran izgleda poput stare utvrde prenamijenjene u ugostiteljski objekt, s velikim staklenim stijenama i dijelom prostora otvorenim prema nebu.

Početna ideja da ćemo samo popiti piće pala je u vodu čim je zamirisala spiza. A treba li uopće naglasiti da je i ovaj prostrani i očito popularni restoran bio popunjen gotovo do posljednjeg mjesta?

Nekoliko dvorana bilo je puno mahom domaćih gostiju, prizor koji je usred ljeta na našoj obali sve rjeđi.

Večera u dva slijeda, vino, slatko – sve je došlo na red i obilato nadoknadilo energetski deficit dana.

Kvaliteta hrane nas je oduševila, a za pohvalu su bili i brzina te komunikativnost osoblja. Za razliku od nekih ranijih iskustava, svi su odlično govorili engleski, a hrana je na stol stizala iznenađujuće brzo.

Velik broj konobara samo je potvrđivao da ovom ugostiteljskom objektu ide vrlo dobro.

A ide im dobro, zamislite, uz razumne cijene – sve nabrojeno platili smo oko 30 eura po osobi.

Siti i zadovoljni vratili smo se u obližnji hotel, no prije spavanja nismo odoljeli hotelskom zidiću uz cestu, gdje smo zapjevali i koju dalmatinsku.

Gallipoli – stari grad na moru

Nakon Taranta i noćenja u okolici Leccea, novi dan nastavili smo prema jugu. Prva postaja bio je Gallipoli, poznati grad bogate povijesti na zapadnoj obali Salenta.

Parkirali smo što bliže mostu koji novi dio grada povezuje sa starom jezgrom i odmah krenuli u razgledavanje.

Stari Gallipoli smješten je praktički na otočiću, a već na ulazu dominira Castello di Gallipoli, utvrda koja je stoljećima čuvala pristup gradu.

I ovdje je bilo vrlo vruće, ali boravak uz more ipak je bio kudikamo ugodniji nego prethodnog dana u Materi. Povjetarac je barem donekle ublažavao kolovošku vrućinu.

Prošetali smo uskim ulicama stare jezgre, zavirivali u trgovine i, naravno, ponovno nismo odoljeli suvenirima.

Kao i ranije u Alberobellu, iznenadile su nas cijene koje ni u ovom izrazito turističkom mjestu nisu bile pretjerane.

Slično je bilo i s hranom. Na jednom od jelovnika Margherita je koštala šest eura, Napoli sedam, Bufala 7,50, dok je većina „gourmet“ pizza bila osam eura. Najskuplja među njima bila je 8,50 eura.

Deset komada fritto misto koštalo je šest eura, isto kao deset tradicionalnih pittula ili porcija mesnih okruglica. Hamburger ili cotoletta s pomfritom bili su osam eura, a panzerotti od 2,50 do 3,50 eura.

Naravno, jedan jelovnik nije reprezentativan za cijeli grad, ali nakon nekoliko dana po Apuliji već smo mogli zaključiti da su cijene u brojnim izrazito turističkim mjestima ostale sasvim razumne.

Posjetili smo i katedralu-baziliku svete Agate, jedan od najvažnijih sakralnih objekata Gallipolija, prepoznatljiv po raskošnom baroknom pročelju i bogato uređenoj unutrašnjosti.

Nakon razgledavanja sjeli smo na koktele i kratko odmorili prije nastavka puta.

Gallipoli nam je bio tek prva postaja tog dana. Ponovno smo sjeli u automobile i krenuli još južnije, prema samom kraju talijanske „pete“.

Santa Maria di Leuca – prvo kupanje na putovanju

Iz Gallipolija smo nastavili prema Santa Mariji di Leuca, krajnjem jugu Salenta.

Automobile smo ostavili gotovo uz poznati svjetionik na Punta Melisu, visok oko 47 metara, odakle se pruža odličan pogled na naselje, luku, obalu i otvoreno more.

Tu se nalazi i bazilika-svetište Santa Maria de Finibus Terrae, a već sam naziv De Finibus Terrae – „na kraju zemlje“ – dovoljno govori o osjećaju koji ovo mjesto ostavlja.

Prošetali smo velikim trgom ispred bazilike, razgledali okolicu i počastili se pivom.

A onda smo zaključili da je treći dan putovanja sasvim dovoljno dugo čekanje na ono zbog čega se usred ljeta ipak ide na jug Italije – kupanje.

Spustili smo se prema Punta Ristoli, najjužnijoj točki Salenta, gdje je obala potpuno drukčija od klasičnih pješčanih plaža – strma, kamenita i puna hridi.

Upravo onakva kakvu Željka traži kada treba pronaći dobro mjesto za skok u more.

U neposrednoj blizini nalazi se i Grotta del Diavolo, špilja u kojoj su pronađeni neolitički nalazi poput obrađenih kostiju i keramike, pa ovaj komad obale ima i svoju prapovijesnu priču.

Nedaleko je i Grotta Porcinara, koja je stoljećima služila kao kultno mjesto, o čemu svjedoče grčki i latinski natpisi.

More je bilo iznimno bistro i čisto, ali najviše nas je iznenadila temperatura.

U moru smo ostali najmanje sat vremena, a Garmin je izmjerio prosječnu temperaturu od čak 29 stupnjeva.

Dakle, nikakvo osvježenje u dalmatinskom smislu riječi.

Nakratko smo ušli i u malo zatvoreno morsko „jezerce“ među stijenama. Tamo je voda bila debelo iznad 30 stupnjeva pa smo umjesto osvježenja dobili gotovo prirodnu toplu kupku.

A zbog jakog isparavanja i količine soli osjećaj je bio kao da smo završili u kakvoj maloj solani.

Bilo kako bilo, prvo kupanje putovanja konačno smo odradili – i to doslovno na samom kraju talijanske pete.

Otranto – na vratima Jadrana

U kasno poslijepodne nastavili smo jugom Salenta prema Otrantu, gradu na samom ulazu u Jadran.

Prije grada svratili smo do svjetionika Punta Palascia, odnosno najistočnije točke Italije.

Dobro, nisu baš svi. Do svjetionika se s ceste treba spustiti nekoliko stotina metara pa je dio ekipe procijenio da je pogled sasvim dobar i odozgo.

Ovo je područje Otrantskih vrata, gdje se Jadran otvara prema jugu, a za dobre vidljivosti s talijanske se obale može vidjeti i Albanija.

Nama tog vrućeg dana atmosfera nije bila naklonjena pa je pogled prema drugoj strani Jadrana ostao samo teorija.

Sam svjetionik sagrađen je u 19. stoljeću i jedan je od simbola ovog dijela Salenta.

Potom smo krenuli u Otranto, a uslijedilo je jedno od najboljih iskustava cijelog putovanja.

Tijekom puta često smo umjetnu inteligenciju pitali gdje jesti. Dotadašnji učinak bio joj je, budimo blagi, polovičan.

Ipak, dali smo joj još jednu priliku uz vrlo jasnu naredbu:

„Odvedi nas u pravi talijanski riblji restoran.“

Odgovor je bio La Pescheria da Luca.

Imali smo više sreće nego pameti. Sve je nakon 20 sati bilo rezervirano, ali kada je konobar čuo da smo iz Hrvatske, ipak nam je pronašao dva stola uz uvjet da ih oslobodimo za 90 minuta.

Srećom da jest.

Restoran je ujedno i ribarnica, pa praktički gledate svježu ribu i plodove mora koje ćete nekoliko minuta poslije dobiti na stolu.

Nisam mogao odoljeti velikim sirovim kozicama i mogu reći da je to bilo nešto najbolje od mora što sam kušao u dugo vremena.

Osam ljudi, ozbiljna riblja večera – 364 eura

Račun najbolje govori koliko su nas cijene ponovno iznenadile.

Za osam osoba imali smo četiri orade, 2,44 kilograma svježe ribe, trofie, njoke s kozicama i tikvicama, škampe, velike kozice s brandyjem, tri porcije povrća, tri boce Sauvignona i vodu.

Ukupno – 364,40 eura.

Dakle, 45,55 eura po osobi za večeru u kojoj se na ribi i vinu definitivno nije štedjelo.

Samo 2,44 kilograma svježe ribe koštalo je 146,40 eura, odnosno 60 eura po kilogramu. Orada je bila 16 eura, škampi 18, a boca vrlo dobrog Sauvignona 18 eura.

Drugim riječima, večera u nekoliko ribljih sljedova, s pravim vinom, za manje od 46 eura po glavi.

Hrana je bila odlična, osoblje iznimno ugodno i uslužno, a cijelo iskustvo takvo da mi dođe ponovno otići u Otranto samo zbog ovog restorana.

Tu smo dočekali večer, a nakon večere konačno krenuli u stari Otranto.

Zidine i kamene ulice odmah su nas pomalo podsjetile na Dubrovnik. Grad ima dugu povijest i stoljećima je zbog svog položaja bio važna točka između dviju obala Jadrana.

Najdramatičnija epizoda dogodila se 1480. godine, kada su Otranto osvojile osmanske snage. Grad je godinu poslije vraćen pod vlast Napuljskog Kraljevstva, a događaji iz 1480. ostali su duboko upisani u njegovu povijest, posebno priča o stotinama pogubljenih stanovnika poznatih kao Otrantski mučenici.

Nažalost, bilo je već prošlo 22 sata pa nismo uspjeli ući u poznatu katedralu, u kojoj se nalazi veliki podni mozaik iz 12. stoljeća i relikvije mučenika.

Zato smo obišli rivu i stari grad, koji je i tako kasno navečer bio prepun ljudi, ponajviše domaćih gostiju.

Za kraj nismo odoljeli sići sa šetnice i potoćati noge u plićaku praktički usred grada.

U Otrantu smo ostali gotovo do ponoći.

Nakon Gallipolija, Santa Marije di Leuca, prvog kupanja, najistočnije točke Italije i večere za pamćenje, bio je to sasvim dovoljan sadržaj za jedan dan.

Lecce – barokna prijestolnica Salenta

Četvrti i posljednji dan putovanja, ujedno i dan povratka prema Splitu, konačno smo ostavili za Lecce.

Grad nam je prethodne dvije noći bio baza, što i nije slučajno – smješten je vrlo praktično u unutrašnjosti Salenta pa su od njega relativno blizu i Gallipoli, i Otranto, i krajnji jug kod Santa Marije di Leuca.

Razgledavanje smo započeli kod Porta Napoli, monumentalnog ulaza u staru gradsku jezgru.

Vrata su podignuta u 16. stoljeću u čast cara Karla V., a čim prođete kroz njih, postaje jasno zbog čega Lecce često nazivaju „Firencom juga“. Doduše, arhitektura je ovdje ipak sasvim svoja.

Grad je poznat po posebnoj varijanti baroka, takozvanom lečanskom baroku, koji je procvao tijekom 17. i 18. stoljeća.

Veliku ulogu u tome imao je lokalni kamen pietra leccese. Relativno je mekan i jednostavan za obradu dok je svjež pa su ga majstori mogli pretvarati u nevjerojatno detaljne ukrase, stupove, cvjetne motive, životinje i ljudske figure. S vremenom, izložen zraku, kamen očvrsne.

Najbolji primjer svega toga je bazilika Santa Croce.

Njezino pročelje toliko je prepuno detalja da čovjek praktički ne zna gdje prvo gledati. Lavovi, anđeli, ljudske figure, biljke i razni simboli nagurani su na fasadu koja bi na nekoj drugoj građevini možda izgledala pretjerano, ali ovdje jednostavno funkcionira.

Nastavili smo prema Piazza del Duomo, jednom od najljepših dijelova Leccea.

Zanimljivo je da trg nema klasičan izgled otvorenog gradskog trga. U njega se ulazi kroz relativno uzak prolaz pa cijeli prostor djeluje gotovo poput golemog zatvorenog dvorišta.

Tu su katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, visoki zvonik, biskupska palača i sjemenište. Sve zajedno čini prostor u kojem vrijedi jednostavno stati i nekoliko minuta gledati oko sebe.

A Lecce nije počeo s barokom.

Nekoliko minuta dalje nalazi se najbolji dokaz njegove mnogo starije povijesti – rimski amfiteatar na Piazza Sant'Oronzo.

Danas je vidljiv samo dio građevine jer se ostatak nalazi ispod modernog grada. Rimljani su ovdje prije gotovo dvije tisuće godina gledali borbe i javne priredbe, a danas se nekoliko metara iznad antičkih tribina odvija sasvim normalan gradski život.

Upravo je to možda i najveća zanimljivost Leccea: na relativno malom prostoru izmjenjuju se rimski ostaci, srednjovjekovne građevine i raskošni barok.

U kakvoj su vezi Lecce i Nin?

Posebno je zanimljiva veza Leccea s Dalmacijom. U Ninu se i danas čuva srednjovjekovni relikvijar s relikvijom koja se pripisuje sv. Oronciju, prvom biskupu i zaštitniku Leccea. Kako je relikvija stigla na istočnu obalu Jadrana nije posve razjašnjeno; uz crkvene veze Dalmacije i južne Italije postoje i predaje koje njezin dolazak povezuju s nemirnim vremenima saracenskih prodora.

Priča je prije nekoliko godina ponovno oživjela. Relikvija iz Nina 2018. donesena je u apulijski Turi povodom 1950. obljetnice Oroncijeva mučeništva. Sljedeće godine oko 70 hodočasnika iz Turija stiglo je u Nin, a Nin i Turi povezali su se sporazumom o prijateljstvu. Zadarski nadbiskup Želimir Puljić i ninski župnik tada su Talijanima darovali i maleni dio Oroncijeve kosti, odnosno fragment pronađen u relikvijaru tijekom kanonskog pregleda.

Nakon nekoliko sati hodanja po već standardnoj južnotalijanskoj vrućini sjeli smo na piće. Lecce bi bez problema mogao uzeti cijeli dan, ali nama je vrijeme već radilo protiv nas. Navečer je trebalo biti u Bariju i ukrcati se na trajekt.

Monopoli – još jedno kupanje za kraj

Krenuli smo zato prema sjeveru, ponovno uz jadransku obalu. Posljednja turistička postaja bio je Monopoli.

Praktički smo ga samo „okrznuli“, ali je i u tako kratkom posjetu ostavio vrlo dobar dojam.

Bijele kuće, kamene ulice, mala luka, barke i more koje ulazi gotovo među gradske kuće – pravi Mediteran s dušom.

Malo smo popili, pojeli sladoled, a veći dio ekipe nije propustio ni posljednje kupanje putovanja.

I ovdje smo otkrili da radovi usred najveće turističke sezone očito nisu isključivo dalmatinska specijalnost. Dio obale bio je ograđen i raskopan, što je donekle kvarilo cijelu sliku.

More nam je vizualno djelovalo najmanje čisto od svih mjesta na kojima smo se tih dana kupali. Nakon kristalno čistog mora na krajnjem jugu Salenta razlika se mogla primijetiti.

No nije nam previše smetalo. Ušli smo, plivali, prskali jedni druge i odradili posljednje talijansko kupanje.

Ostao nam je još samo Bari.

"Shopping Italia pa party do Barija". Dobro, nije party, ali je shopping!

Najprije smo obavili check-in za trajekt, a kako je do polaska ostalo dovoljno vremena, napravili smo ono što očito mora napraviti svaka ozbiljna ekipa koja se automobilom vraća iz Italije – otišli smo u trgovinu.

Plan je bio kupiti nekoliko stvari.

Naravno da od toga nije bilo ništa.

Tjestenina, maslinovo ulje, Grana Padano, caciocavallo, začini i ostale talijanske delicije počeli su završavati u kolicima kao da sutra trgovine prestaju postojati.

A cijene su ponovno bile razlog zbog kojeg je bilo teško stati.

Evo samo jednog primjera.

Kilogram tjestenine koju smo kupovali u Italiji koštao je oko 0,79 eura. Za usporedbu, na hrvatskom cjeniku svježi fuži stoje 2,19 eura za 350 grama, odnosno 6,26 eura po kilogramu, dok drugo pakiranje od 500 grama stoji 4,79 eura, odnosno 9,58 eura po kilogramu.

Naravno, nije riječ o potpuno istom proizvodu ni istom tipu tjestenine pa usporedba nije jedan prema jedan, ali dovoljno dobro objašnjava zašto su nam kolica vrlo brzo postala puna.

Kupovalo se kao da nema sutra.

U jednom trenutku više pitanje nije bilo koliko ćemo potrošiti, nego hoće li sve to uopće stati u automobile.

Srećom, pokazalo se da Jozonovićev „teretnjak“ ima prostora kao u tenku.

Torbe, vrećice, boce ulja, sirevi i tjestenina ugurani su doslovno do posljednjeg kubičnog centimetra.

Nešto prije polaska vratili smo se u luku i ukrcali na „Dalmaciju“, isti trajekt kojim smo četiri dana ranije stigli u Bari.

U 21 sat isplovili smo prema Splitu.

I ponovno – potpuna bonaca.

Iza nas su ostali Polignano a Mare, Fasano, Castellana, Alberobello, Matera, Taranto, Gallipoli, Santa Maria di Leuca, Otranto, Lecce i Monopoli.

Četiri dana možda nisu dovoljna da se Apulija ozbiljno upozna, ali bila su sasvim dovoljna da shvatimo kako se ovamo itekako vrijedi vratiti.

A sudeći prema količini hrane koju smo nosili kući, dio Italije odlučili smo ponijeti i sa sobom.

Arrivederci Italia – do sljedeće godine!