Slaven Bilić novi je izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije. U biti stari i novi, već je Slaven vodio Vatrene, šest godina u važnom razdoblju smjene generacija. U reprezentaciju je ustoličio naše tada mlade lavove: Modrića, Ćorluku, Lovrena i ostale.
Stvarao je naše nove Vatrene koji su nam toliko radosti dali, nastavljajući upravo ono što je njegova generacija s Bobanom, Šukerom, Asanovićem, Štimcem, Prosinečkim, Jarnijem i drugima započela na Euru 1996., a pogotovo s onom broncom iz Francuske 1998. Tako je Slaven bio neka spona između onih prvih i ovih kasnijih Vatrenih, dajući reprezentaciji jedan poseban pečat.
Odmah je krenuo nekako optimistično kada je preuzeo nacionalnu selekciju, nakon onog Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006., kada smo ispali u grupnoj fazi i nismo se baš proslavili.
Pamtimo Slavenove početke kao izbornika i onaj remi 0:0 u Moskvi te povijesnu pobjedu od 2:0 protiv Engleske u Zagrebu.
Govorio je u nastupnom intervjuu kako vraća jednog starog asa. I vratio je Mikija Rapaića, umjetnika nogometa, među Slavenove "Vatrene". Pamtimo Hrvatsku iz njegove ere: braća Kovač, Srna, Eduardo, Modrić, Čorluka, Niko Kranjčar, sjetio se Petrića, uveo Rakitića...
Ponosni smo bili na onu legendarnu pobjedu nad Engleskom na Wembleyu i maestralnog Ivicu Olića.
Ne pamtimo kad je Hrvatska bila tako goropadna.
Bili smo pred pobjedom nad Turskom na Euru 2008., već smo se vidjeli u polufinalu, pa i dalje, ali eto, sreća se okrenula na drugu stranu.
A davao je jedan poseban štih reprezentaciji, izbornik rocker, pisali su o tome i svjetski mediji. Nekako nam je trebala ta karizma. Svaka čast izbornicima koji su vodili Hrvatsku nakon Miroslava Blaževića, ali baš je Slaven Bilić bio pravi Ćirin nasljednik, oba su imala "ono nešto".
U zadnje vrijeme bio je vrlo susretljiv sugovornik kad bismo ga sreli na kavama na Zvončacu.
A velika je to splitska faca, čak malo nogometno atipična, fakultetski obrazovan. Pamtimo kako je u Splitu dočekivao "Iron Maiden", pa s proslave Vatrenih 1998. u nekad popularnom "Facesu" odsvirao na električnoj gitari "Za ljubav treba imat dušu" od Atomskog skloništa, baš onako Slavenovski.
Pamti ovaj autor i zgodu iz kluba "Tropic", iz vremena Slavenovog izbornikovanja, kada je zagrlivši kuma Ivu Cuzzija i ekipu otpjevao Thompsonovu "Lijepa li si", baš onako iz srca, kao što je svojedobno dao i potporu našim generalima, kada je za to trebalo i hrabrosti.
"Pamtim Slavena iz osamdesetih, iz Gimnazije Natko Nodilo, nosio je križ oko vrata, tada kada mnogi nisu", reći će nam jedna Splićanka, kasnija Bilićeva kolegica kao studentica Pravnog fakulteta u Splitu.
A predvodio je one prve "Vatrene" u vrijeme stvaranja Hrvatske i Domovinskog rata te često isticao svoju duboku zahvalnost hrvatskim braniteljima.
Ostavio je i velik pečat u Hajduku, ponio i kapetansku traku. Osvojio onaj posljednji kup u bivšoj državi, koji zovemo "Hajdukov ratni trofej", prvo prvenstvo Hrvatske, Hrvatski kup 1993. Vratio se među Bijele 2000., osvojio opet kup.
Vraćao se pomoći.
Pisali smo kako je govorio i na otvaranju vitrine Vinka Cuzzija u salonu Poljuda. I neka je. Vinko Cuzzi i Slaven Bilić, kao neki slijed Hajdukove nogometne gospoštine, oba pravnici i domoljubi.
U nastupnom govoru zahvalio je donedavnom izborniku Zlatku Daliću, baš onako gospodski i hrvatski, kako Slaven zna, poštujući ljestvicu uspjeha koju je Dalić podigao visoko, optimistično najavljujući Euro 2028. i razgovor s Lukom Modrićem, dajući nam nadu kako će nas Luka još neko vrijeme predvoditi kao kapetan.
Tako se Slaven Bilić vratio na mjesto hrvatskog izbornika, naš Slaven, jedan od nas, rocker, šarmer, intelektualac, nogometni znalac...
Dobro nam se vratio, legendo, i neka dalje traje priča, neka kuca srce Vatreno!