Splitski humanitarac Željan Rakela, pokretač velikog "PROJEKTA 120" piše za Dalmaciju Danas. Željan Rakela je splitski motociklist i humanitarac, idejni pokretač projekta "Bradata vožnja Extreme". U sklopu projekta planira u godinu dana prijeći 120.000 kilometara motociklom kako bi se prikupljale donacije za kupnju magnetske rezonance namijenjene prvenstveno onkološkim pacijentima.
Priča 08/12
Da se podsjetimo…
Vožnja je počela 15. 11. 2025. godine i toga je dana brojač kilometara pokazivao 103.445 km. Danas, 1. 8. 2026., brojač kilometara pokazuje 185.063 km. Ovo je 256. dan od početka akcije, a u tom sam razdoblju imao 100 voznih dana, odvozio 81.618 km i prikupio više od 320.000 € donacija.
Do kraja akcije, 15. 11. 2026., ostalo je još 106 dana. U tom razdoblju moram odvoziti još 38.382 km i prikupiti još 45.000 €. Tijekom posljednjih 10.000 km, a ponajviše zbog izazova Extreme Across Europe, razmišljao sam o autoritetu.
Autoritet se zaslužuje 🐝
Autoritet se ne nameće. Ne možete ga naslijediti niti kupiti, on se zaslužuje.
Postoji jedna stvar o kojoj danas rijetko govorimo, a bez nje je gotovo nemoguće ostvariti velike i zahtjevne ciljeve.
To je poštovanje autoriteta. Ne autoriteta koji se temelji na sili, nego autoriteta koji je izgrađen znanjem, iskustvom, odgovornošću, povjerenjem i zaslugama.
Danas živimo u vremenu u kojem se sve manje poštuju temeljni autoriteti koji su stoljećima bili stupovi svakog zdravog društva. Sve se češće dovode u pitanje autoritet oca i majke, profesora, svećenika, liječnika, pripadnika hitnih službi i drugih ljudi koji svojim znanjem, iskustvom i odgovornošću služe zajednici.
Kada se izgubi poštovanje prema ljudima koji odgovorno obavljaju svoju ulogu, slabe povjerenje, zajedništvo i stabilnost društva. Demokracija nam daje pravo na mišljenje i na preispitivanje svega, a to je vrijednost koju treba čuvati. Međutim, postoje situacije u kojima rasprava ne može trajati beskonačno. Kada se donose odluke koje utječu na sigurnost ljudi i uspjeh cijelog tima, netko mora preuzeti odgovornost, a ostali moraju imati povjerenja u njegovo iskustvo.
Tako je u vojsci, hitnoj medicini, vatrogastvu i zrakoplovstvu. Tako je i na jedrilici usred oceana – ne mogu biti četiri ili pet kapetana. Kapetan je jedan. Posada može dati prijedlog i upozoriti na problem, ali kada se donese odluka, svi djeluju kao jedno.
Isto je bilo i na ovom našem ekstremnom putovanju. Sedam vozača. Jedanaest dana bez odmora i više od 10.000 kilometara. Od Splita do Nordkappa, najsjevernije točke Europe, zatim do Cabo da Roce, najzapadnije točke europskog kopna, a na kraju još 3.000 kilometara od Lisabona do Splita u samo 38 sati.
Takav rezultat nije nastao slučajno niti zahvaljujući sreći. Ja nikada ne računam na sreću. Nastao je zato što je svatko znao svoju ulogu, zato što smo imali jasan plan i zato što su članovi tima Aljoša Špec, Ivo Petričević, Pero Knez, Borko Komesar, Jolio Peterfay i Kristijan Babić-Kikaš imali povjerenja u moje iskustvo i odluke koje sam donosio kao voditelj puta. To nije bilo pitanje ega niti moći, nego odgovornosti za sigurnost svih sedam ljudi i uspjeh cijelog tima.
Autoritet nije privilegija, on je odgovornost. Što je veći autoritet, to je veća odgovornost, ali i posljedice svake donesene odluke. Zato pravi vođa nikada ne traži da ga ljudi slijede zbog njegove titule, nego zbog povjerenja koje je stekao svojim dosadašnjim djelima.
Pravi autoritet ne govori: "Slušaj me jer ja tako kažem." Niti viče: "Naprijed!"
Pravi autoritet kaže: "Pođi za mnom." Pravi autoritet govori: "Vjeruj mi jer iza mene stoje godine iskustva, djela, stotine tisuća prijeđenih kilometara i odgovornost za svakoga od vas."
Kada postoje međusobno povjerenje, jasna hijerarhija odgovornosti i zajednički cilj, tada se mogu ostvariti rezultati koje mnogi smatraju nemogućima.
Ovaj je podvig graničio s nemogućim: sedam motocikala, sedam ljudi i sedam potencijalnih problema. Među nama su bila i trojica vozača kojima je BMW GSA bio prvi veliki motocikl u životu i koji nisu imali mnogo vozačkog iskustva. Ipak, prošli su sa mnom sve obuke i edukacije, što je rezultiralo time da su u vrlo kratkom vremenu postali sposobni za ovako velike kilometraže i više od 60.000 prijeđenih kilometara u samo godinu dana.
To je dokaz pravog vođe tima. Isto je i s kuharom – treba napraviti vrhunsko jelo od onoga što zatekne u hladnjaku, odnosno iz minimuma izvući maksimum. Velike pobjede nikada nisu djelo jednog čovjeka. One su uvijek djelo tima koji zna kada treba vjerovati onome tko u tom trenutku nosi najveću odgovornost.
To je lekcija koju sam naučio na ulici i na cesti, najprije na splitskom asfaltu devedesetih godina, a zatim i na cestama diljem svijeta. Vjerujem da to vrijedi za svaki tim, svaku obitelj, svaku tvrtku i svako društvo koje želi ostvariti nešto veliko. Danas mnogi misle da je autoritet prepreka slobodi. Ja vjerujem upravo suprotno. Kada je autoritet zaslužen, a ne nametnut, on ne oduzima slobodu, nego stvara red, sigurnost i povjerenje. Na vama je da se prepustite, učite, radite na sebi, iz dana u dan postajete bolja verzija sebe i budete zahvalni što pokraj sebe imate takvu osobu.
Upravo iz reda, sigurnosti i povjerenja nastaju najveći uspjesi. To smo dokazali tijekom naših 13.000 kilometara, vozeći kao jedan tim s jednim ciljem – odvoziti Challenge Extreme Across Europe i prikupiti više od 13.000 € za potrebite. Svaki naš kilometar imao je razlog: pomaknuti vlastite granice i pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Najbolji trenuci ovih 10.000 kilometara
Od svega što sam doživio tijekom ovih 10.000 kilometara posebno bih izdvojio susret u Norveškoj s članom BMW MK Dalmacije, gospodinom Denisom Pavlovićem. Na samom početku PROJEKTA 120 rekao mi je: "Kad dođeš do 119.000 €, javi mi se. Ja ću uplatiti tu 120. tisuću." Tako je i bilo. Održao je svoju riječ i uplatio donaciju kako je obećao.
Istoga dana njegov sin Mauricio, također član našeg kluba, rekao mi je: "Kad dođeš do stotog donatora, javi mi se. Ja ću donirati 1.000 €." I on je održao svoje obećanje.
Na startu Ride for Lifea u Matuljima pozvao sam ih obojicu na pozornicu kako bih im uručio plakete zahvalnice. Tada mi je Denis rekao: "Kad dođeš do 300.000 €, opet me nazovi." U sebi sam pomislio da se to vjerojatno nikada neće dogoditi. Međutim, vrijeme je pokazalo drugačije. Kada smo došli do 299.000 €, nazvao sam Denisa, a on mi je samo rekao: "Ne brini."
Krenuli smo na put Extreme Across Europe i stigli u Norvešku dan prije dolaska na Nordkapp. Dok smo večerali u hotelu, iznenada su se pojavili Denis Pavlović i njegov prijatelj Elvis Sušanj. Krenuli su iz Opatije samo kako bi me iznenadili. Cijelim su putem bili u kontaktu s mojim članom Kristijanom Babićem, koji je vozio sa mnom i otkrivao im gdje ćemo se nalaziti. To me iznenađenje iskreno dirnulo. Sljedećeg je dana s Nordkappa Denis Pavlović uplatio 1.000 € kako bismo došli do iznosa od 300.000 €, a odmah nakon njega njegov je prijatelj Elvis također donirao 1.000 €.
Te smo večeri zajedno večerali i prespavali na Nordkappu. Mi smo nastavili put prema Lisabonu, a oni su krenuli prema Opatiji. Kao da ni to nije bilo dovoljno, Denis me dočekao i na povratku iz Lisabona, na granici Hrvatske i Slovenije, te je s nama odvozio put sve do Klisa, gdje nam je priređen doček u organizaciji MK Free Riders Klis.
Što reći? Mojoj sreći nije bilo kraja.
Zbog svega što mi se dogodilo tijekom ovih osam mjeseci PROJEKTA 120, vozeći se autocestom kroz nepregledna polja Francuske, donio sam odluku. Ako Bog da, nakon završetka ove humanitarne priče napisat ću knjigu "PROJEKT 120", u kojoj ću opisati sve što sam proživio – iznenađenja, razočaranja, iskušenja i još mnogo toga. Ovo više nije samo priča o kilometrima. Ovo je priča o ljudima, prijateljstvu, održanoj riječi i dobroti koja je pokazala da zajedno možemo ostvariti i ono što nam se na početku činilo nemogućim.
Najteži trenutak ovih 10.000 kilometara
Putovanje Extreme Across Europe bilo je planirano za sedam članova, a zbog poslovnih obveza bilo je izuzetno teško pronaći termin koji svima odgovara. Nakon petnaestak dana dogovaranja napokon sam uspio odrediti datum na koji su svi mogli krenuti. Bio sam iskreno sretan jer sam uspio uskladiti sve obveze i svima ispuniti želju da zajedno odradimo ovaj veliki izazov. Kada sam supruzi rekao da putujemo od 4. do 18. srpnja, primijetio sam da nešto nije u redu. Pogledala me i tiho rekla:
"Pa djeci je rođendan 6. srpnja…"
Ostao sam bez riječi. Toliko sam bio usredotočen na organizaciju puta, kilometre, logistiku i obveze oko PROJEKTA 120 da sam potpuno zaboravio na rođendan vlastitih blizanaca.
To je možda najbolji dokaz koliko me PROJEKT 120 zaokupio. Već mjesecima razmišljam gotovo isključivo o tome kako ostvariti cilj, prikupiti sredstva i ispuniti obećanje koje sam dao. Nažalost, zbog toga sam propustio jedan trenutak koji se više nikada neće moći vratiti. Iskreno mi je žao što se to dogodilo. Ovo je iznimna godina u kojoj je moj fokus gotovo u potpunosti usmjeren na PROJEKT 120, ali to ne smije biti opravdanje. Obećavam sebi da ću se nakon završetka ovog projekta više truditi pronaći ravnotežu između svojih ciljeva i onoga što je u životu najvrjednije – vremena provedenog s djecom. Oni su moje najveće životno djelo, na kojem ću raditi do kraja života.
Moje psihofizičko stanje
Ako me pitate kako se trenutačno osjećam, rekao bih: umorno. Ne samo fizički nego i psihički.
Sve više imam problema s koncentracijom na stvari koje nisu vezane uz PROJEKT 120. Stalno imam osjećaj da negdje kasnim, da ću nešto zaboraviti ili propustiti. Ne mogu se opustiti. Čak i kada uzmem dva ili tri dana odmora, u meni je stalno prisutan osjećaj da nešto nisam napravio i strah da na kraju neću uspjeti ostvariti cilj koji sam si postavio. Velik psihički pritisak osjećao sam i tijekom vožnje Extreme Across Europe. Najveći teret nije bio broj kilometara, nego odgovornost za ljude koji su vozili sa mnom. Neprestano sam razmišljao o tome da se nekome ne dogodi nesreća. Da je netko od nas pao ili, ne daj Bože, izgubio život, to bi završilo u svim medijima. Ne samo da bi to bila golema osobna tragedija nego bi bio ugrožen i cijeli PROJEKT 120, kao i sve ono što sam mjesecima gradio. Ni zdravstveno stanje nije najbolje. Stari prijelomi sve više bole, ruke i noge često mi trnu, a bolovi u ramenima i leđima postaju sve jači. Krvarenja prilikom velike nužde sve su učestalija, na prstima lijeve noge imam rane od neprestanog mijenjanja brzina, a stopala su puna žuljeva zbog višesatne vožnje u čizmama na visokim temperaturama.
Nije umoran samo vozač, umoran je i Bumblebee. Na putovanju su otkazali kotačić za odabir izbornika i dijelovi sklopa prekidača pa nisam imao sirenu, pokazivače smjera ni ostale funkcije. Zbog problema sa sustavom hlađenja, nedostatka rashladne tekućine i zraka u sustavu motor se stalno pregrijavao. Nerijetko sam ga ugašenog gurao kroz gužve u Njemačkoj kako ne bi došlo do pregrijavanja. Uz to je potrošio gotovo litru ulja na 3.000 kilometara. Srećom, sve je uspješno otklonjeno u BMW-ovu servisu u Lisabonu, iako me taj servis koštao oko 1.000 €.
Sada sam naručio i novi hladnjak vode kako bih spriječio nova pregrijavanja. Vjerujem u Bumblebeeja, kao što vjerujem i u sebe. Zajedno smo prošli mnogo težih izazova. Ostalo nam je još nekoliko mjeseci do 15. studenoga 2026. godine i iskreno vjerujem da ćemo zajedno izdržati do cilja.
Idemo dalje, nezaustavljivo prema cilju – 120.000 km u 365 dana za 365.000 € donacija.
Svi koji se žele priključiti akciji i pomoći mi u mom naumu, molim vas da me kontaktirate:
+385 98 222 893
Donirati možete 👇
https://bradata-aukcija.com/bradonja/doniraj-kilometre/