Zanimljiv je raspored prapovijesnih, odnosno u širem smislu ilirskih gradina na području Poljica. Podizane su na padinama Mosora, na Sridivici i duž Primorske, odnosno Primorske kose – Peruna. Cijeli je ovaj prostor bogat većim i manjim gradinama, gomilama i drugim tragovima života zajednica koje su ovdje boravile mnogo prije antičkog razdoblja.
Posebno je zanimljiv niz gradinskih položaja koji se od Mosora prema Perunu pruža približno u smjeru sjever-sjeveroistok – jug-jugozapad. Nekoliko gradina međusobno je izravno vidljivo, što otvara mogućnost da su barem neke od njih činile dio šireg sustava nadzora i komunikacije.
Logika njihova položaja lako je razumljiva. S dominantnih uzvisina moglo se nadzirati kretanje ljudi kroz unutrašnjost Poljica, prijevoje, obradive površine i komunikacijske pravce, ali i prostor prema moru. To je osobito zanimljivo uzmemo li u obzir postojanje antičkog Epetiona, najprije grčkog, a potom rimskog naselja na području današnjeg Stobreča, ali i obližnjih naselja Salonae. Gradine na Perunu tako nisu kontrolirale samo kopnene pravce nego su barem s pojedinih položaja imale i izvanredan pregled nad morskim prostorom.
Krenimo opisati neke od njih.
Crkvica sv. Kuzme i Damjana nalazi se iznad Gornjeg Sitnog, na približno 700 metara nadmorske visine. Posebno je zanimljivo što se crkvica nalazi usred prapovijesne gradine, što je još jedan primjer kontinuiteta korištenja dominantnih i simbolički važnih položaja kroz različita povijesna razdoblja.
Gradina iznad Donjeg Sitnog smještena je na samom rubu litice iznad današnjeg zapadnog dijela naselja. Njezin se bedem približno polukružno pruža zapadnom i sjevernom stranom, dok na jugu i istoku prirodnu obranu pruža vrlo strma litica pa dodatno utvrđivanje ondje nije bilo potrebno. Na velikoj zaravni sjeveroistočno od gradine nalaze se veća i manja gomila, a još nekoliko manjih gomila smješteno je dalje prema sjeveroistoku.
Na Sridivici postoje najmanje dvije gradine. Jedna se nalazi na zapadnom dijelu masiva, iznad Žrnovnice, dok je druga smještena na njegovu istočnom kraju. Istočna gradina bila je utvrđena sa svih strana osim s južne, gdje je strmina terena predstavljala dovoljnu prirodnu zaštitu. Jugoistočno od nje nalazi se nekoliko gomila.
Posebno je važna činjenica da se s ove gradine jasno vidi Vilanjski grad na Perunu, odnosno gradina na Glavici. Upravo takve međusobne vizure čine ovaj prostor zanimljivim za razmatranje mogućeg gradinskog komunikacijskog sustava.
Vilanjski grad – dvostruka gradina na Glavici
Vilanjski grad nalazi se na uzvisini Glavica, na 459 metara nadmorske visine, približno 600 metara od crkvice sv. Jure na Vršini. Zbog svoga položaja i oblika poznat je i kao dvostruka gradina na Glavici.
Vanjska djelomična kružnica gradine ima promjer od približno 50 metara, dok se u njezinoj unutrašnjosti nalazi kružni suhozid od netesanog kamenja, promjera oko 12 metara.
Položaj ove gradine osobito je zanimljiv zbog njezine neposredne blizine znatno većem gradinskom kompleksu na Vršini. Veća gradina kod sv. Jure nema jednako dobru vizualnu komunikaciju sa Sridivicom i dijelovima Mosora. Vilanjski grad mogao je imati i svojevrsnu posredničku ulogu u komunikaciji između položaja na Mosoru, Sridivici i Perunu.
Vršina i crkvica sv. Jure
Gradinski položaj na Vršini jedan je od najzanimljivijih na ovom dijelu Primorske kose. Njegov je prostor na zapadnoj strani širi, dok se prema istoku postupno sužava, a prema okomitom rubu klisure na jugu gradinska struktura postupno nestaje.
Na zapadnoj strani danas se nalazi sjeverni zid ćimatorija crkvice sv. Jure, koji je izgrađen kamenjem uzetim iz gradine. Cijeli gradinski prostor zauzima površinu od približno 800 četvornih metara.
Položaj Vršine važan je i zbog same konfiguracije terena. I danas predstavlja jedan od jednostavnijih prijelaza s jedne strane planine na drugu. Poznato je i da su se na gradini i u njezinoj neposrednoj blizini obavljali ukopi u različitim razdobljima, uključujući i relativno novije vrijeme.
Od ovdje spomenutih položaja Vršina je posebno značajna jer izravno „gleda“ prema moru. Ona je tek jedna u nizu gradina koje se pružaju uzduž grebena Primorske kose.
Najveća gradina na Perunu – Perunić
Posebno mjesto među gradinama na Perunu pripada gradini na Peruniću. Riječ je o najvećoj poznatoj gradini na Perunu, odnosno Poljičkoj kosi.
Dugačka je čak oko 150 metara, dok joj najveća širina iznosi približno 50 metara. Zbog njezinih dimenzija, posebnosti položaja i pronađenih ulomaka keramike, don Ante Škobalj iznio je tezu da se možda nije radilo samo o utvrđenom položaju nego i o utvrđenom naselju.
Bez sustavnih arheoloških istraživanja takvu pretpostavku nije moguće potvrditi, ali veličina lokaliteta svakako pokazuje da je Perunić imao posebno mjesto u prapovijesnom krajoliku ovog dijela Poljica.
Barića gradina iznad Jesenica i Turske pećine
Najistočnija od gradina koje ovdje izdvajamo nalazi se iznad jeseničke župne crkve sv. Roka, odnosno iznad Turske pećine.
Gradina se sastoji od dvostrukog vijugavog zida koji od jednog do drugog ruba, u dužini od približno 35 metara, zatvara izbočeni vršak klisure širok oko 17 metara.
Stanovnici Tugara ovu gradinu nazivaju Barića gradinom.
I njezin je položaj karakterističan za prapovijesne gradinske lokalitete – smještena je na dominantnom terenu s kojeg se može nadzirati širi prostor, dok sama konfiguracija klisure znatno olakšava obranu.
Užasna stvarnost: Opća devastacija krajobraza i baštine, ilegalni lovci na blago i nezaštita lokaliteta
Premda su ove i brojne druge gradine i gomile spominjane u literaturi, među ostalim i u djelu „Obredne gomile“ don Ante Škobalja, nijedan od ovdje opisanih lokaliteta nije doživio sustavno arheološko istraživanje.
Istodobno su gotovo svi tijekom vremena pretrpjeli različite oblike devastacije.
Dio lokaliteta oštećen je ili je potpuno nestao zbog erozije, stoljetnog intenziviranja poljoprivrede i čišćenja terena ili zbog investicija. Pojedine gradine korištene su i tijekom Drugoga svjetskog rata, čime su njihove izvorne strukture dodatno izmijenjene ili uništene.
Velik broj gomila opljačkan je još tijekom prethodnih stoljeća.
Dodatnu i sve izraženiju prijetnju gradinama i gomilama predstavljaju veliki zahvati na brdima i dominantnim uzvisinama, upravo na prostorima na kojima se prapovijesni lokaliteti najčešće nalaze. Posebno se to odnosi na izgradnju pristupnih cesta, dalekovoda i infrastrukture povezane s vjetroelektranama, pri čemu zahvati u krškom krajoliku mogu nepovratno izmijeniti ili potpuno uništiti arheološke strukture stare nekoliko tisuća godina. Posljednji slučajevi na području Vodica i Trilja ozbiljan su alarm za javnost i upozorenje koliko je važno da se prije svakog takvog projekta provedu temeljita arheološka istraživanja, a zaštita kulturne baštine ne svede samo na formalnost. Posebno zabrinjava kada se već u planiranju ili provedbi zahvata pokazuje da će vrijedni arheološki lokaliteti i povijesni krajolik biti trajno izmijenjeni ili uništeni. Jednom razorena gradina ili gomila ne može se obnoviti: zajedno s kamenjem nestaje i neponovljiv arheološki kontekst, a time i dio višemilenijskog identiteta prostora koji pripada cijeloj zajednici.
Posljednjih desetak godina dodatni problem predstavljaju ilegalni korisnici detektora metala, odnosno takozvani „lovci na blago“. Tražeći metalne arheološke predmete radi privatnih zbirki ili prodaje na crnom tržištu, nanose štetu koju je ponekad nemoguće ispraviti.
Arheološki predmet bez konteksta u kojem je pronađen gubi velik dio svoje znanstvene vrijednosti. Nije jednako pronaći predmet i znati iz kojeg je sloja, građevine, groba ili cjeline potekao, kakvi su se drugi nalazi nalazili uz njega i u kakvom su međusobnom odnosu.
Zbog ilegalnog odnošenja predmeta dio podataka o zajednicama koje su na ovom prostoru živjele još u prapovijesti zauvijek je izgubljen. Time će budućim istraživačima biti znatno otežano donošenje zaključaka, a javnost će ostati uskraćena za mogućnost da dio tih predmeta jednoga dana vidi u muzejima i drugim javnim zbirkama.
A sada malo „popuštanja kočnice“: Poljica i Orion
Nakon ozbiljnog arheološkog dijela priče vrijeme je i za jednu zanimljivost.
Odmah treba naglasiti: ono što slijedi nema znanstvenu osnovu i ne predstavlja tvrdnju o bilo kakvoj stvarnoj povezanosti gradina s astronomijom.
Kada se šest odabranih gradinskih položaja izdvoji iz krajolika i prikaže samo kao točke, njihov međusobni raspored na prvi pogled neobično podsjeća na dio jednog od najpoznatijih zviježđa našega neba – Oriona.
Četiri položaja stvaraju nepravilni niz približno u smjeru sjever–jug, dok se ostale točke pružaju prema grebenu Primorske kose. Kada se karta zatamni, a gradine prikažu kao svijetle točke, vizualna sličnost s dijelom Orionova zvjezdanog uzorka postaje još uočljivija.
I tu treba povući jasnu granicu.
Nema nikakvog dokaza da su stanovnici prapovijesnih Poljica raspored gradina planirali prema Orionu. Sama geometrijska sličnost dvaju uzoraka nije arheološki dokaz, niti se ovim videom takva povezanost želi sugerirati.
Položaj gradina mnogo je jednostavnije i uvjerljivije objasniti reljefom, obrambenim potrebama, komunikacijom, kontrolom prirodnih prolaza, resursa i prostora.
Istodobno nema razloga sumnjati da je zvjezdano nebo bilo važno ljudima brončanoga i željeznoga doba. Nebo je bilo kalendar, orijentir i dio religijskog i simboličkog svijeta brojnih prapovijesnih zajednica.
Zato ovu neobičnu podudarnost treba promatrati upravo kao ono što jest – zanimljiv „fun fact“, vizualnu igru geografije, perspektive i ljudske sklonosti prepoznavanju uzoraka.
Ipak, kad se pogled na trenutak odvoji od kamenih bedema, Mosora i Peruna te se tih nekoliko drevnih položaja pretvori u svijetle točke na tamnoj karti, teško je ne primijetiti koliko taj prapovijesni krajolik na trenutak može izgledati poput zviježđa utisnutog u prostor Poljica.