“Ručno bojanje tkanine, samo pet dolara!”, dovikivao je Ibrahim nudeći svoje proizvode strancima koji su u Kanou prava rijetkost. U sekundi nas je okružilo desetak trgovaca noseći preko ramena višemetarska platna obojena dubokim nijansama indiga.
Posebnost tih tkanina je što se i danas ručno boje u drevnim jamama Kofar Mata, starima više od pet stoljeća. U srcu prašnjavog grada nalaze se deseci okruglih jama ispunjenih prirodnim bojama i fermentiranim smjesama koje majstori danima pripremaju po tradicionalnim receptima.
Ibrahim mi je pokazivao kako se platno umače, gnječi i ponovno suši na suncu, dok su mu ruke bile potpuno obojene tamnoplavom bojom koja kao da nikada više ne silazi s kože.
Mogu reći da sam upravo ondje snimio možda jedan od najneobičnijih portreta u životu. Ibrahimovo lice i poprsje našli su se uokvireni desecima visećih tkanina pa je prizor izgledao gotovo nestvarno, kao da stoji usred nekog apstraktnog prostora prepunog znakova koji podsjećaju na astrologiju ili simbole iz nekog davno izgubljenog jezika.
Iz razumljivih razloga zasad dijelim tek fotografiju displeja svog aparata na kojem se vidi taj kadar.
U areni u kojoj se udara “kopljem”
Drugi dio dana proveo sam na dambé boksu u areni Filin Dambé Sabon Gari.
Dambé je tradicionalni borilački sport Hausa naroda, star stoljećima, a nekada su ga prakticirali mesari prije dugih trgovačkih putovanja kako bi pokazali snagu i hrabrost. Pravila su jednostavna: jednom rukom udaraš, a drugom se braniš.
Borci dominantnu ruku omataju debelim konopcima, ponekad dodatno učvršćenima tkaninom ili kožom, dok je druga ruka otvorena i služi za obranu te održavanje ravnoteže. Dopušteni su i udarci nogama, ali većina borbi završava brutalnim razmjenama udaraca rukom koju nazivaju “koplje”.
“Bi li se potukao sa mnom u ringu?”, pitao me jedan borac s crvenom kapom dok smo stajali uz ogradu improvizirane arene.
“Bih, ali bilo bi mi glupo vratiti se kući razvaljenog lica za nekoliko dana”, odgovorio sam kroz smijeh.
Onda mi je ponudio klasični boks, bez rukavica. Naravno, za novac.
Rekao sam mu da može, ali samo ako smijem koristiti noge.
To mu se nije svidjelo jer, kako su mi objasnili, ne znaju obranu od "low i hight kickova", koje jedino i znam solidno udariti. Srećom, nije pristao jer bih ja i u tom slučaju morao odustati.
Jednostavno nemam pravo doći djetetu kući zatvorenih očiju.
No da smo imali rukavice od 16 unci i da redovito dolazim na treninge kod mog dragog trenera Tonča Zeca iz Crokick Split, vjerujem da bi to bila savršena uspomena s jednog putovanja.
Dvadesetogodišnjak koji bi jednog dana mogao biti slavan
Mjesto koje nazivaju stadionom zapravo je ograđen prostor sastavljen od golemih limova, starih dasaka i portreta lokalnih prvaka i političara.
Ipak, atmosfera je bila fantastična. Uz glasnu glazbu izmjenjivali su se brojni borci – od klinaca tinejdžerske dobi do veterana čija su lica bila doslovno izrezbarena godinama primanja udaraca tvrdim konopcima omotanim oko šaka.
Pobjednik večeri bio je dvadesetogodišnji Musa Garba koji je ekspresno nokautirao starijeg i iskusnijeg protivnika.
“Jednog dana on će biti slavan”, rekao mi je Ibrahim dok je mladi borac na improviziranoj bini primao medalju i nagradu od četrdesetak dolara za pobjedu na turniru.
Već sljedećeg ponedjeljka čekat će ga novi protivnik, jednako gladan slave, novca i poštovanja.