Nema dugo da smo vam donijeli štoriju o Maiann Suhner, Švicarki koja se zaljubila u Balkan. Ona nam je kazivala kako je prolazila izbjegličkom rutom, ali obrnutim smjerom. Ovoga puta vam donosimo razgovor sa Salehom, koji je iste godine kao i naša Maiann krenuo put Hrvatske. Njemu Balkan, dok ga nije osjetio pod nogama, nije bio poznat. Junak naše priče nije bio te sreće da se rodi u Alpama, već je bio u koloni pothlađenih, prezrenih i jadnih nad kojima se Maiann sažalila i o kojima nam je pričala.

VEZANI SADRŽAJ:

Salehova putovnica nije vrijedila ništa, njegov je život na putu za Hrvatsku nekoliko puta visio o koncu. On je, kao i Maiann, samo na jedan potpuno drugačiji način, na svojoj koži osjetio kako su zime po balkanskim brdima studene i putevi neprohodni. Ona je romantično upoznavala Orijent, a on je s istoka bježao kako ne bi pogazio svoje ideale. Maiann je svoju radost pronašla u Bosni, na relaciji Travnik – Sarajevo, a Saleh gradi svoj novi život u gradu pod Marjanom.

Saleh Mohammad Walizadeh, danas osamnaestogodišnjak, je Afganistanac s getskom adresom, koju su mu omogućili dobri ljudi iz Dječjeg doma Maestral. Našao sam se s njim, a gdje drugdje nego u bastionu Getana. Sjedili smo ispod Hajdukova grba u kafiću u Dominisovoj, gdje mi je pričao o tome kako je na djetinji način spoznao da ljudi nisu ptice i da nemaju krila, kako se voziti kroz Iran u gepeku a da nemaš tu zadovoljštinu da te čeka milijunski ugovor kao našeg Olu, davorsku lolu. Pričao je, uz smiješak, kako se osjeća u Splitu, on onako malen, među visokim Splićankama. Otvorio je svoju bolnu temu o emigrantskoj ruti te o rodnom Afganistanu.

Što te je natjeralo da s 15 godina ostaviš dom i uputiš se u nepoznato?

– U mom su selu krenuli regrutirati nas mlade, a ja nikako nisam htio u paravojne snage. Talibani nisu moj odabir i htio sam pošto-poto od svega toga pobjeći. Nisam se vidio s puškom u ruci. Glupa je predodžba da smo svi mi dolje simpatizeri Al-Qaedae i talibanskog režima. Jednostavno sam morao ostaviti sve. Svi me pitate isto, ali da nije bilo prokletog rata, ja se iz svoje zemlje nikada ne bih uputio u Europu. Evo ti jedna osobna priča. Imao sam dvije i pol godine curu kada sam išao, koja mi je rekla “ako odeš, valjda znaš da je ovo kraj”. Možda znaš kako se prve ljubavi vole. I ona mi dok sam bio na pakistanskoj granici pošalje poruku da mi želi sreću u novom životu. Od tada se više nismo čuli. Ne znam je li Balašević ovakvu situaciju opisivao kad je pisao Eleonoru, ali ni moji nikad ne pričaju o njoj, a ja se ne raspitivam. Jednostavno, zaboraviš sve što si do tad imao i odlaziš u nepoznato.

Jesi se zbilja spremao na to ili si samo najedanput ostavio sve i otišao?

– Gledaj, dolje nitko ne želi ići u paravojne snage, tko god ima mogućnosti pobjegne od toga. Moja obitelj je znala, ukoliko dođu po mene da ja odlazim i da me trebaju skloniti. Kad si mladić od 15 godina o tome ne misliš. Kao, to se tebi neće dogoditi. Onda te jedan dan stave pred zid i, ili ćeš se prikloniti nečemu u što ne vjeruješ i ići protiv svojih ideala ili ćeš pobjeći glavom bez obzira. Meni je brat pomogao, skupili smo novce i zaputio sam se put Europe.

Znam da ti je to bolna tema, ali možeš li mi, u kratkim crtama, ispričati sto se sve događalo na putu?

– Mogao bih ti o tome pričati danima. Moja ruta ti je išla od Afganistana preko Pakistana, Irana, Turske, Grčke, Makedonije, Srbije i na koncu Hrvatske. Od Afganistana do Irana mi je trebalo šest dana. U Iranu sam se vozio cijelim putem u gepeku, prvo četiri sata pa odmor i onda šest sati opet u gepeku. Sve skupa sam u Iranu bio dva dana i jednu noć. Kada smo došli na tursku granicu pucali su na nas, tad sam stvarno mislio da je putovanju kraj. Na toj sam granici bio u grupi od 15 ljudi. Sjećam se da je sa mnom bila jedna obitelj s četvero djece. Oni nisu gledali prema kome pucaju, jednostavno nisu dali da pređemo taj granični prijelaz. Na koncu smo ipak uspjeli. Na granici je uvijek ta situacija povuci-potegni. Jedna te se država želi riješiti, a druga te ne želi primiti. Bila ti je još jedna zanimljiva situacija nakon Turske. Uputa je bila da se ide prema Grčkoj brodom. I oni nam obećaju da će nas staviti na brod za 12 osoba, ali da trebamo čekati noć. Trebamo zaploviti i nas ti se stvori tamo pred brodom 55, a ima 12 mjesta. Pitaš se gdje ćemo stati, kako će sve to završiti ali ne buniš se, samo slušaš upute. Na kraju smo se svi pokrcali i krenuli za Grčku. I sve bi bilo dobro da nam nije nestalo goriva. Mrkla noć, ne vidiš prst pred nosom. Upalili smo upaljač samo dok ulijemo kanistar goriva. Tada su nas otkrili Grci i stavili nas u prihvatni centar. U tom sam centru upoznao jednu Grkinju. Ona se pobrinula za mene, pomogla mi je da uđem u sustav, uzeli su mi otiske i dali papire. Svašta mi se još na putu od Atene do kampa Šid na granici sa Srbijom događalo. Onda spoznaš kakvi ljudi mogu biti. Ima nas dobrih, ali ima nas, vjeruj mi, jako naopakih.

Glupo od mene, kao da si se vratio s maturalca, a ne sa svojevrsne kalvarije, ali kako te se koja zemlja dojmila?

– Jednom ću ja zbilja napraviti taj svoj maturalac. Kada sredim status ići ću ponovo istom rutom, samo se nadam da će mi tada vrata biti otvorenija nego ovoga puta. Kada me pitaš o državama, ja ti zbilja ne volim generalizirati, ali u Srbiji su ljudi bili jako čudni, ne bih rekao najgori, ali i da tako kažem ne bi bilo pretjerano. Makedonci su odlični, taj narod ima ogromno srce. Neizmjerno sam im zahvalan. U Grčkoj su prihvatni centri možda najbolji, ali je jako opasno šetati van njih. Ja razumijem da smo mi njima bili uljezi, no u tim najtežim trenucima vidiš tko je čovjek, a tko nije… Ljudi iz Crvenog križa rade dobar posao. Sve te volontere možeš okarakterizirati kao ljudine koji su spremni svakoga saslušati i svakome pomoći. Koji put ti topla riječ znači više nego išta drugo. Rijetko ćeš čitati o tome koliko je tu nesretnih sudbina, poniženja i suza. Ja sam, uza sve, imao sreće. Moraš znati da cijeli taj put nije jeftin, moja obitelj nije bogata, ti su novci otkidani od usta. Netko na našoj nesreći zarađuje. Ja ću ti iskreno kazati da je moju obitelj i mene taj put koštao više od šest tisuća eura. Više od toga me nemoj pitati. Kao što ni ti ni ja nećemo uvesti mir u svijetu, tako se nećemo izboriti ni da taj polusvijet nestane, zato me o tome ne pitaj niti ću ti o tome pričati…

Odiseju moj, i ti nakon svega toga ostaneš u Hrvatskoj, a ne pođeš put Zapadne Europe?

– Znao sam da ćeš to pitanje postaviti. Svi pitate isto. Da si me to pitao kada je u vas bio rat, razumio bih. Meni je ovdje lijepo. Činjenica je da vi ne cijenite to što imate jer ne znate da postoji gora ekonomska i sigurnosna situacija od ove gdje smo mi. U Kutini sam imao 4. travnja 2016. prvi razgovor za MUP, tamo sam zatražio azil. Moram spomenuti Marija koji mi je u Kutini puno pomogao i jednog gospodina iz Irana koji nam je bio prevoditelj. Sada imam status azilanta. Ako bude sreće dobit ću državljanstvo kada se za to stvore uvjeti. U Splitu sam dovršio osnovnu školu, u Afganistanu sam prethodno završio samo šest razreda. Sada samo upisao zanat za mehaničara. Radim naporno u jednom objektu brze prehrane, ali malo po malo vidim sebi budućnost. Kada ti je oružje u rukama, nema budućnosti. Meni samo nije jasno kada slušam ljude koji su prošli rat i koji znaju što je nevolja i izbjeglištvo da tako loše govore o migrantima, pogotovo o onima čiji su domovi soreni i čiji su životi ugroženi.

Daj mi nekoliko crtica iz svog života u Afganistanu.

– Meni je u mome selu Prwanu bilo odlično djetinjstvo. I pored rata i sve te nesigurnosti djeca nađu svoj mir i svoj način za igru. Samo mi brže odrastamo nego djeca ovdje. Ocu mi je došao prijatelj koji je automehaničar i ponudio mu da će me uzeti za svoga naučnika. Tada mi je bilo 9 godina. Ja sam zanat brzo savladao tako da sam s jednim prijateljem nakon tri godine već otvorio nešto svoje i mi smo s 12 već popravljali tuđe motore i automobile. Rano sam počeo i voziti. Tamo ti, za razliku od ovdje, nitko ne traži vozačku. Evo sad ja ovdje polažem vozački ispit i došao sam do vožnje bez da sam išta pao. Od toga sam zanata u Afganistanu mogao živjeti. Kako sam ti već kazao, nisam završio osnovnu školu jer su nam školu spalili. Majka mi je umrla kada mi je bilo 11 godina. Tamo imam troje braće i jednu sestru. Volio sam putovati. Ma da nema te nesigurnosti, sutra bih te pozvao da vidiš koji je to raj na Zemlji.

Da me odvedeš, gdje bi me vodio?

– Vodio bih te svugdje, ali sada ću ti spomenuti samo dva mjesta. Kada dođeš doma uguglaj na internet Bamiyan. Tamo imaš jedno prekrasno jezero. Imaš priču kako se na tom mjestu stvorila planina da spriječi sukob dvije zaraćene vojske i jedan je vojnik stavio ruku u planinu. Danas iz tog mjesta, koje ima oblik njegovih pet prstiju, teče voda u jezero. Odatle ti moje selo dobiva vodu. Onda upiši u tražilicu Panjshir. Vidjet ćeš kakve se sve svinjarije dolje događaju i kako se uništava naša baština. Zamisli da neko dođe i krene rušiti stupove po Peristilu. Takve se stvari dolje nekažnjeno događaju jer svijet nije briga. Ako nam se svijet smiluje i kada sve to prođe, bit ćeš moj gost dolje. Afganistan je velik i lijep, samo da nam se vrati mir koji nije mir samo na papiru.

Spominješ Palaču… Kako ti je u Splitu? Sad kada si smješten u stanu u Marulićevoj ulici, zapravo živiš sve probleme i blagodati stare gradske jezgre?

– Meni je u Splitu odlično. Kako sam bio maloljetan kada sam dobio azil morali su me smjestiti u prikladnu ustanovu. Mogao sam birati između Pule, Zagreba, Rijeke i Splita. Trebalo mi je jedno šest sekundi da se odlučim gdje ću. Dom Maestral mi je bio zbilja dom i hvala svima. Sada su me smjestili u stan i ja se nastojim brinuti o sebi da nisam nikome na teret. Radim naporno. I mene je kao i sve Splićane sezona ubila, sada je zimi mnogo lakše. U Zlatnim vratima sam završio dva zadnja razreda osnovne škole. Najdraža mi je profesorica bila Marta Radoš, s njom još uvijek znam otići na kavu. Dosta su mi pomogle Dora Dežulović i Branka Karninčić, one su se oko mene jako trudile. To su dva velika i topla volonterska srca. Sada sam upisao zanat koji sam i doma radio. Posao guram usporedo s večernjom školom.

Daj ispričaj kako si se ono uživio u ulogu Ikara na Bačvicama prošloga ljeta…

– Nije smiješno. To što su tada u tiskovini napisali da je mladi i nestašni azilant skakao s noćnog bara Tropic odmah je u javnosti odjeknulo negativno. Čim povežeš noćni bar i skakanje ispada da sam bio pijan ili ne znam što. Da ti budem pošten ja i ne pijem, tada sam jednostavno napravio glupost. Tamo ekipa skače svaki dan. Ti si mi ispričao odakle ste ti i tvoji prijatelji skakali na Bačvicama i na Sustipanu, moglo se i vama desiti nešto slično. Da nije bilo glupo, bilo je, ali to ne mogu promijeniti. Ja sam se zatrčao i išao da ću skočiti u more. I gledam kako ću pasti na ljude koji tu inače ne plivaju jer mi skačemo. Išao sam se zaustaviti, ali kako je bilo sklisko ja sam trusnuo dolje na beton. Osim urnebesnih članaka o mojoj gluposti i brda prijeloma, ostala mi je i uspomena na 47 dana provedenih u bolničkoj postelji. Od sada u more ulazim samo pokraj piciginaša u plićaku.

Saleh moj, sad kad krenem ovo tipkati osjećat ću se kao Hugo Pratt kada je crtao Corta Maltesea. Daj reci mi bi li nešto promijenio u svom životu ili si zadovoljan što su ti se tako mladome sve te pustolovine izdogađale?

– Ne bi ništa mijenjao. Svatko od nas ima neki put, valjda je ovo moj. Završio sam u Splitu, a za ovaj grad nikad nisam prije čuo. Ovdje sam dobio priliku školovati se. Uz perzijski jezik, da budem točniji – dari, sada znam hrvatski i engleski. Živim u sigurnoj zemlji i na meni je da radim i da napredujem u svakom pogledu.

Aj nešto za kraj.

– Meni je obitelj najvažnija. Dao bih sve da su oni ovdje sa mnom ili ja dolje s njima i da se živi bez straha. U prvi mjesec ću dobiti godišnji, pa ću u Zagreb ići vidjeti mogu li što srediti po tom pitanju. Ja ti nisam od velikih riječi, nadam se da sam uspio dočarati ljudima da mi s te rute nismo kriminalci, da smo ljudi od krvi i mesa, samo što se sudbina nekako čudno s nama poigrala.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime