Dok se Sinj priprema za svoje najsvečanije dane, jedna je Sinjanka tradiciju pretočila u jedinstveni modni detalj. Naime, ručno pletene torbe inspirirane Sinjskom alkom posljednjih su tjedana izazvale velik interes na društvenim mrežama, a brojne žene poželjele su imati upravo jednu od njih. Iza ovog ručnog rada stoji Marina Bilobrk s kojom smo razgovarali o popularnim ‘alkarušama’.
Iako bi zbog velikog interesa lako mogla pretvoriti svoj hobi u posao, Marina kaže kako joj to nije cilj. Najveća joj je nagrada kada vidi da ljudi prepoznaju trud uložen u svaki ručno izrađeni detalj, a za naš portal je otkrila kako je sve je počelo jednim svadbenim poklonom.
“Još prošle godine jedna mi je draga kolegica planinarka poslala fotografiju slične torbice. Jako mi se svidjela, ali jednostavno nisam imala vremena. Posao, kuća, suprug, djeca... uvijek je bilo nešto važnije. Prilika se ukazala me je prijateljica, koja se u međuvremenu udala za alkara, pozvala na vjenčanje. Pomislila sam kako bi takva torba bila lijep detalj uz svadbeni poklon. Isplela sam je, objavila fotografiju i mislila da je to priča koja tu završava. Nisam ni slutila da će izazvati toliko interesa”, priča nam Marina na početku.
Nedugo potom stigla je nova ideja.
“Susjeda mi je predložila da napravim i clutch model. Poslušala sam je i pokazalo se da je bila u pravu. Ljudi su odlično reagirali i vrlo brzo počeli su stizati upiti i narudžbe. No, najveći problem je nedostatak vremena, pogotovo sada kada se približavaju naši dani. Toliko je interesa da ne stignem isplesti ni jednu za sebe”, govori nam.
Marinina priča s kukicom počela je još u djetinjstvu. Kukičati je naučila sa svega šest ili sedam godina.
“Tada nije bilo mobitela. Bilo nas je puno djece u selu i stalno smo se družili. Kukičati me naučila jedna djevojčica koja je bila mlađa od mene. Danas to možda zvuči neobično, ali tada smo jedni od drugih učili razne vještine”, navodi naša sugovornica.
Kasnije su nastajali stolnjaci, čipke za plahte, prekrivači i salvete, a kukičanje je bilo dio svakodnevice. Nakon godina stanke ovoj se vještini vratila sasvim slučajno.
“Prije desetak godina, dok sam bila na rodiljnom dopustu, na televiziji sam pogledala prilog o ženi koja izrađuje igračke tehnikom amigurumi. Toliko me to zainteresiralo da sam odmah krenula istraživati. Uzela sam kukicu i ponovno se zaljubila u pletenje.
Prvu torbu isplela sam na nagovor prijateljice. Rekla mi je da pokušam napraviti torbu. Kada sam je objavila, počele su stizati ideje drugih ljudi i tako je sve krenulo. Jedna ideja vodila je drugoj”, otkriva nam Sinjanka.
Zanimalo nas je koliko je vremena potrebno za izradu jedne torbe.
“Sve ovisi o modelu, veličini i materijalu. Nekad mi treba pet sati, a nekad više od dvadeset. Svaka je drugačija i svakoj se posvetim jednako”, kazuje nam.
"Ne želim da mi pletenje postane obveza"
Iako su "alkaruše" postale vrlo tražene, Marina ističe kako ih izrađuje isključivo kada uspije pronaći slobodno vrijeme.
“Zanimanje je puno veće nego što ja mogu napraviti. Radim kao trgovački putnik, imam obitelj i puno drugih obveza. Ovo mi je hobi i želim da tako ostane. Pletenje i planina moj su odmor za dušu i tijelo. Kada sjednem i uzmem kukicu u ruke, potpuno se opustim. To je moje vrijeme”, ističe Marina.
Najviše je veseli činjenica da su ljudi prepoznali njezin trud.
“Drago mi je što su se ženama svidjele moje torbe. Žao mi je jedino što ih ne stignem isplesti više pa da svaka koja poželi može imati svoju. Ponekad se našalim da bih trebala nabaviti stroj, ali onda to više ne bi bilo to”, iskreno će.
Alka kao najveća inspiracija
Priznaje kako još uvijek nije svjesna koliko su njezine "alkaruše" privukle pozornost.
“Mislim da uopće nisam svjesna koliko su torbice odjeknule. Kada vidim reakcije ljudi, stvarno mi bude toplo oko srca. To mi jako puno znači”, kaže Marina.
Iako joj mnogi govore da bi od toga mogla razviti uspješan posao, Marina kaže da joj to nije želja.
“Ne znam što nosi sutra, ali ne bih voljela da mi ovo postane jedini posao. Bojim se da bih tada izgubila onu iskrenu ljubav prema pletenju koja me danas ispunjava. Dok god me veseli i opušta, nastavit ću plesti”, govori nam.
Na kraju ističe kako je upravo Sinjska alka najveća inspiracija za njezine torbe.
“Za mene Sinjska alka nije samo natjecanje. Ona je srce Sinja. Kad dođe Alka, osjeti se zajedništvo, ponos i poštovanje prema ljudima koji su obranili naš grad. To se ne može opisati riječima, to se jednostavno živi”, zaključuje za kraj našeg razgovora Marina Bilobrk.