Povjesničar dr. sc. Marijan Čipčić, autor brojnih izložbenih i publicističkih projekata, nekadašnji kustos Muzeja grada Splita i predsjednik Društva prijatelja kulturne baštine Splita, autor je izložbe i kataloga Splitski gradonačelnici (1882.–1918.): život i uspomene. Hrvatsko muzejsko društvo dodijelilo je 2020. godine katalogu nagradu za najbolji izdavački projekt. Muzej grada Splita time je prvi put osvojio tu prestižnu strukovnu nagradu, svojevrsni „muzejski Oscar“. U serijalu donosimo biografije splitskih gradonačelnika koji su svojim djelovanjem trajno zadužili grad, popraćene ilustracijama predmeta predstavljenih na izložbi i stručno obrađenih u katalogu.
Od male varoši prema modernom europskom gradu
Priču o splitskim gradonačelnicima Čipčić je u katalogu započeo Antonijem Bajamontijem, najdugovječnijim i jednim od najuspješnijih i najintrigantnijih gradonačelnika u povijesti Splita, koji je gradom upravljao dvadeset godina, od 1860. do 1880. Rođen 18. rujna 1822. u Splitu, Bajamonti je kao autonomaški načelnik trasirao put razvoju i modernizaciji grada, odnosno njegovoj preobrazbi iz male varoši na rubu Austrijskog Carstva u moderan gradić europskog karaktera, kako je to istaknuo dr. sc. Duško Kečkemet u njegovoj knjizi, prvoj znanstveno utemeljenoj biografiji o Antoniju Bajamontiju tiskanoj 2007. godine.
Čipčić u katalogu navodi kako su na Bajamontijevim temeljima hrvatski gradonačelnici na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće dovršili tranziciju Splita u glavni grad Dalmacije. Ističe pritom da se na Bajamontija tijekom prošlosti često gledalo ponajprije kao na glavnu prepreku pohrvaćenju splitske Općine, čime su njegove velike zasluge za razvoj grada nerijetko ostajale u drugom planu. Zanimljivo je da je u politiku ušao kao izrazito imućan čovjek, a umro je kao siromah. U velike gradske i komunalne pothvate nerijetko je ulagao i vlastiti novac.
Plinska rasvjeta, željeznica, istočna obala i Prokurative
Bajamonti se snažno zalagao za modernizaciju Splita, osobito za uvođenje plinske rasvjete, koja je uvedena 1862. godine, a potom postupno proširivana na gradska predgrađa. Za njegove je uprave uređena istočna obala, gotovo dovršen veliki lukobran, a 1871. godine izgrađena je nova crkva sv. Petra na Lučcu.
Veliku je važnost pridavao i prometnom povezivanju Splita sa zaleđem, pa je 1877. godine dovršena željeznička pruga Split–Siverić. Još prije nego što je postao načelnik dao je izgraditi kazalište, otvoreno 1859. godine, uz koje je nekoliko godina poslije podignut istočni dio monumentalnog sklopa Prokurativa.
Kako bi osigurao sredstva za gradnju javnih zgrada, Bajamonti je osnovao društvo Assoziazione dalmatica, čiji je cilj bio poticanje razvoja objekata namijenjenih javnim potrebama. Godine 1857. sjeverno od crkve sv. Frane podigao je i vlastitu palaču, u kojoj su bili smješteni općinski uredi, sud, pošta, sjedišta pojedinih društava te njegov stan.
Nakon više od tisuću godina voda iz Jadra ponovno je potekla Splitom
Najvećim postignućem njegove uprave smatra se obnova Dioklecijanova vodovoda, dovršena 30. svibnja 1879. godine. Voda iz rijeke Jadro tada je, nakon više od tisuću godina, ponovno potekla antičkim vodovodom. Projekt je još sredinom 19. stoljeća osmislio arhitekt Vicko Andrić. U sklopu poboljšanja vodoopskrbe počele su se graditi javne česme, a krunu cijelog pothvata predstavljala je Monumentalna fontana na Rivi. U njezinoj su gradnji sudjelovali i sami građani: do kolovoza 1880. godine gotovo 3000 građana prikupilo je oko 20.000 forinti, dok je Bajamonti osobno prvi priložio 1000 forinti. Fontana je, nakon dugotrajnih sporova, svečano otvorena 1888. godine.
Politički protivnici preuzeli su grad, ali Splićani ga nisu zaboravili
Antonio Bajamonti umro je 14. siječnja 1891. godine. Iako već više od desetljeća nije bio u središtu političkog i društvenog života, a gradom su dugi niz godina upravljali njegovi politički protivnici, Splićani nisu zaboravili njegove zasluge. Na posljednji počinak ispratili su ga u velikom broju, odajući mu počast kao jednoj od najistaknutijih ličnosti Splita njegova vremena.
O Bajamontijevu djelovanju zanimljiv je osvrt ostavio i njegov politički rival Dujam Mikačić, bliski suradnik i tajnik vođe narodnjaka Gaje Bulata. U Jubilarnom broju Narodnog lista iz 1912. godine upravo je Bajamontijevu iznimnu odlučnost, ambicioznost i vizionarstvo prepoznao kao tajnu njegovih velikih uspjeha, ali istodobno i kao uzrok njegove „tragične propasti“. Time je možda najbolje sažeta proturječnost Bajamontijeva nasljeđa: veliki modernizacijski zamah kojim je trajno preobrazio Split bio je istodobno povezan s političkim i financijskim krahom koji je obilježio kraj njegove karijere.
Od Bulata do Trumbića: Gradonačelnici bez kojih bi povijest Splita izgledala potpuno drukčije