Prizori koji ovih dana stižu s viših dijelova Kozjaka na prvi pogled izgledaju gotovo idilično. Čitave krošnje obojene su u narančaste, bakrene i smeđe tonove, kao da je duboka jesen već stigla na planinu.
No kalendarski još nije ni počela.
Fotografije s područja Birnja, najvišeg vrha zapadnog dijela Kozjaka na 631 metru nadmorske visine, pokazuju nešto znatno ozbiljnije. Na velikom broju stabala, ponajprije hrastova, lišće se potpuno osušilo tjednima prije razdoblja u kojem bi normalno započelo jesensko opadanje.
Na snimkama posebno je upečatljivo što se ne radi o jednom ili nekoliko stabala. Bakreno-smeđe krošnje protežu se u skupinama preko velikog dijela padina oko Birnja, dok između njih dio druge vegetacije još zadržava zelenu boju. Fotografije sa zemlje dodatno pokazuju potpuno suho i smeđe lišće koje se još nalazi na granama.
Ekstremno topao kolovoz, a u Splitu gotovo bez kiše
Meteorološka pozadina takvog prizora prilično je jasna. Prema službenoj klimatološkoj analizi DHMZ-a, kolovoz 2026. bio je ekstremno topao gotovo u cijeloj Hrvatskoj. Srednje mjesečne temperature bile su od 2,8 do čak 4,7 stupnjeva više od normale 1991. – 2020., dok su u srednjoj i južnoj Dalmaciji zabilježene sušne prilike.
Još upečatljiviji je podatak sa Split-Marjana. Tijekom cijelog kolovoza izmjereno je samo 0,8 milimetara kiše, a DHMZ bilježi čak 40 dana neprekinutog sušnog razdoblja, računajući dane bez najmanje jednog milimetra oborine.
Na krškom terenu poput Kozjaka problem je dodatno izražen. Plitka i skeletna tla iznad vapnenca imaju ograničenu sposobnost zadržavanja vode. Istraživanja hrasta medunca u submediteranskim područjima pokazala su da primjerci koji rastu na vapnenačkim tlima male sposobnosti zadržavanja vode tijekom jakih suša trpe znatno izraženiji vodni stres.
I prostorno-planska dokumentacija Grada Kaštela upravo na Kozjaku navodi velike površine termofilnih hrastovih šuma i šikara, a na visinama između približno 400 i 700 metara mješovite sastojine hrasta odnosno duba, bijelog graba, crnog jasena i drugih submediteranskih vrsta.
Stablo se može "odreći" lišća kako bi spasilo ostatak sebe
Ono što se događa tijekom ekstremne suše zanimljiv je, ali za biljku vrlo ozbiljan fiziološki proces.
Prvi odgovor stabla na nedostatak vode obično je zatvaranje puči na listovima. Time se smanjuje transpiracija, odnosno gubitak vode kroz lišće, ali istodobno pada i fotosinteza. Ako suša postane dovoljno dugotrajna i jaka, neki listopadni hrastovi mogu ući u prijevremenu senescenciju – proces koji inače prirodno prolaze ujesen.
Lišće počinje gubiti funkciju, mijenja boju, suši se, a zatim može biti odbačeno mnogo prije uobičajenog vremena.
Znanstveni rad objavljen ove godine u časopisu AGU Advances pokazuje da smanjivanje lisne površine tijekom suše može znatno smanjiti hidraulički stres stabla. Manje lišća znači i manju površinu s koje voda odlazi u atmosferu. Drugim riječima, pod ekstremnim uvjetima gubitak lišća može biti dio strategije preživljavanja.
U znanstvenoj literaturi postoji i slikovit izraz "hidraulički osigurač". Ideja je da stablo u kritičnim uvjetima "žrtvuje" lišće kako bi usporilo gubitak vode i smanjilo opasnost od stvaranja prekida vodenog stupca u ksilemu – svojevrsnom vodovodnom sustavu stabla koji prenosi vodu od korijena prema krošnji.
Dakle, tvrdnja da stablo odbacivanjem lišća pokušava sačuvati deblo i grane ima znanstvenu osnovu. Preciznije bi bilo reći da smanjivanjem lisne površine smanjuje potrošnju vode i rizik od teškog oštećenja vlastitog hidrauličkog sustava.
Kod hrasta je ovakav odgovor već dokumentiran
Posebno je zanimljivo da je takvo ponašanje opisano upravo kod mediteranskih listopadnih hrastova. Istraživanje provedeno na mediteranskoj vegetaciji pokazalo je da jaka suša kod hrasta medunca (Quercus pubescens) može izazvati upravo ranu senescenciju lišća.
Nakon ekstremne suše i toplinskog vala u Toskani 2017. na velikim površinama šuma hrasta medunca zabilježeni su prerano sušenje i gubitak lišća. Znanstvenici su tada zaključili da su listopadne vrste ranijim odbacivanjem lišća smanjile gubitak vode i mogućnost isušivanja grana. Velik dio stabala idućeg je proljeća ponovno razvio normalnu krošnju.
Još zanimljiviji primjer nedavno je dokumentiran upravo u Hrvatskoj.
U radu objavljenom 2026. znanstvenici Anikó Kern i Hrvoje Marjanović analizirali su masovno prerano mijenjanje boje hrasta kitnjaka u Hrvatskoj tijekom ekstremne vrućine i suše 2024. godine. Na dijelu slavonskih šuma proces starenja krošnje dogodio se gotovo dva mjeseca ranije nego uobičajeno, a satelitske snimke godinu poslije pokazale su gotovo potpuni oporavak krošnji.
Naravno, riječ je o drugoj vrsti hrasta i drugom dijelu Hrvatske pa taj rad ne dokazuje što se sada događa na Kozjaku. Pokazuje, međutim, koliko dramatično prerana senescencija izazvana kombinacijom vrućine i suše može izgledati – i da smeđa krošnja ne mora automatski značiti da je stablo uginulo.
Kiša je stigla prekasno za već osušeno lišće
Obilnija kiša koja je prošlog petka zahvatila šire splitsko područje svakako je dobrodošla vegetaciji, ali lišće koje je već prošlo kroz snažnu senescenciju i potpuno se osušilo neće ponovno pozelenjeti.
Voda sada može biti važna za preostale žive dijelove stabla, korijen i pupove te može ublažiti daljnji stres, ali stvarne posljedice ovoga ljeta bit će moguće mnogo bolje procijeniti tek sljedećeg proljeća, kada će se vidjeti koliko će stabala normalno prolistati.
Treba pritom naglasiti da se samo na temelju fotografija ne može sa sigurnošću utvrditi da je suša jedini uzrok. Bolesti, gljivični patogeni i kukci također mogu izazvati promjene boje, prorjeđivanje krošnje i sušenje. Za konačnu dijagnozu trebalo bi pregledati stabla i lišće na terenu.
Ipak, široka rasprostranjenost pojave, ekstremna vrućina ovog ljeta, višedesetljetno sušno razdoblje bez značajne kiše te činjenica da se vrlo slični prizori ove godine mogu vidjeti i na dijelovima Mosora i Biokova snažno upućuju na to da je vodni i toplinski stres barem jedan od glavnih čimbenika.
Kozjak tako ove godine nije uranio s jeseni. Mnogo je vjerojatnije da njegova vegetacija pokazuje koliko je teško podnijela jedno od najtoplijih i najsušnijih razdoblja posljednjih godina. A pravo stanje hrastova vidjet će se tek kada na proljeće dođe vrijeme za novo zelenilo.