Smrt bliske osobe jedan je od najtežih životnih događaja, a djeca se s gubitkom nose na načine koji odraslima ponekad mogu biti teško razumljivi. Dok će neko dijete tugu pokazati plačem i povlačenjem, drugo će nastaviti s igrom, postati ljutito, imati poteškoće sa spavanjem ili o gubitku dugo neće željeti razgovarati.
Kako djeca različite dobi razumiju smrt, kako im priopćiti da je bliska osoba preminula, trebaju li ići na sprovod te kada je vrijeme potražiti stručnu pomoć, razgovarali smo sa Žanom Pavlović, specijalisticom školske i predškolske psihologije i vlasnicom psihološkog centra. Posebno smo se dotaknuli i situacija u kojima dijete izgubi prijatelja, školskog kolegu ili vršnjaka s treninga.
Djeca smrt razumiju u skladu s dobi
Smrt bliske osobe tema je o kojoj odrasli često teško razgovaraju, a posebno je zahtjevna kada treba objasniti što se dogodilo djetetu. Način na koji dijete razumije smrt ovisi o njegovoj dobi, iskustvu i zrelosti.
„Razumijevanje smrti zapravo se razvija s dobi djeteta, njegovim iskustvom i, naravno, zrelošću djeteta. Djeca predškolske dobi još uvijek ne razumiju da je smrt konačan događaj. Očekuju da će se osoba koja je preminula vratiti ili često pitaju kada će se probuditi i slično”, objašnjava Pavlović.
Kod djece školske dobi, dodaje, razumijevanje smrti postupno se mijenja.
„Kod djece školske dobi, otprilike oko devete ili desete godine, dolazi do razumijevanja da je smrt konačna i da se događa svim živim bićima. Adolescenti to, naravno, već znaju, kao i odrasli, ali gubitak neke osobe mogu doživjeti vrlo intenzivno i imati snažnu reakciju. U toj se dobi često pojavljuju pitanja o nepravdi, smislu života i vlastitoj smrtnosti.”
Važno je, ističe, djetetu dati onoliko informacija koliko ih može razumjeti.
„Ne trebamo djeci davati više informacija nego što ih ona mogu razumjeti u određenoj dobi jer će ih to samo uznemiriti i jednostavno neće to razumjeti.”
Kako djetetu reći da je netko umro?
Roditelji se često pitaju kako započeti razgovor o smrti, osobito u trenucima kada se i sami teško nose s gubitkom. Ipak, prema riječima psihologinje, najvažnije je biti iskren, jasan i nježan.
„Prema djeci treba biti iskren pa tako i u ovoj situaciji koja je nama teška, pogotovo ako se radi o nekoj bliskoj osobi, nama bliskoj, a onda i djetetu. Najvažnije je biti jasan, iskren i nježan prema djetetu u tim trenucima.”
Djetetu se, ovisno o njegovoj dobi, može objasniti da je, primjerice, baka umrla i da njezino tijelo više ne radi.
„Možemo reći, primjerice: ‘Baka je umrla. Njezino tijelo više ne radi. Nećemo je više moći vidjeti kao prije.’ Svakako roditeljima savjetujem da izbjegavaju reći da je baka zaspala, da je djed zaspao, da je netko otišao ili da smo ga izgubili. Dijete to može shvatiti doslovno i razviti strah od spavanja ili strah od napuštanja.”
Nakon takve vijesti dijete može postaviti brojna pitanja, ali roditelj ne mora odmah imati sve odgovore.
„Jako je važno da budemo iskreni i da ne kažemo u tom trenutku ono što ne znamo. Ne moramo odgovoriti na sva pitanja. Nije potrebno da budemo ni tada ni u drugim situacijama savršeni roditelji, nego roditelji koji su tu i koji će odgovoriti na neka pitanja u drugoj situaciji, odnosno kada budemo imali informacije. Ne moramo biti savršeni – to je poruka.”
Trebaju li djeca ići na sprovod?
Na pitanje treba li dijete prisustvovati sprovodu ne postoji jedinstven odgovor. Odluka ovisi o više okolnosti.
„Na ovo pitanje nema jednoznačnog odgovora, nema pravila. Važno je uzeti u obzir dob, je li dijete bilo blisko s pokojnikom ili nije, želju djeteta i sposobnost djeteta da razumije što će se sve tamo događati.”
Ako roditelji odluče da će dijete ići na sprovod, potrebno ga je unaprijed pripremiti.
„Dijete svakako mora znati što će sve biti na sprovodu, tko će sve biti tamo i što može vidjeti. Naravno, ne treba govoriti stvari koje ne znamo.”
Ako dijete ne želi ići, ne treba ga prisiljavati.
„Ako dijete ne želi ići na sprovod, onda ga ne treba prisiljavati. Postoji puno drugih načina da se dijete oprosti od bake, djeda ili druge bliske osobe – može baki napisati pismo, nešto nacrtati ili drugi dan otići na grob i oprostiti se.”
Kako pripremiti dijete za sprovod?
Razgovor prije sprovoda može djetetu pomoći da se osjeća sigurnije i da zna što ga očekuje.
„Svakako treba razgovarati s djetetom o situaciji i pogrebu – objasniti mu gdje će ići, tko će tamo biti i što može vidjeti. Netko može plakati, grliti se, biti jako tužan ili šutjeti.”
Pritom ne treba zaboraviti da su takve situacije teške i roditeljima.
„Moram reći da su ove situacije i nama osobno teške i da trebamo saslušati stručne savjete koji će nam pomoći da nama bude lakše. Tada ćemo biti bolji i dostupniji prema djetetu, a dijete će lakše podnijeti te situacije.”
Što ako dijete želi otići tokom sprovoda?
Ako dijete tijekom obreda poželi otići, i to treba prihvatiti.
„To je sasvim u redu. Nikako ga ne treba prisiljavati. Ne treba mu govoriti: ‘Moraš biti jak’, ‘Moraš to odraditi’ ili ‘To je posljednji put da ćeš vidjeti baku’. Postoji mnogo drugih načina da se dijete oprosti od bake, djeda ili druge preminule osobe.”
Roditeljima savjetuje da unaprijed razmisle o odrasloj osobi koja bi mogla otići s djetetom ako ono to poželi.
„Ako dijete tijekom sprovoda želi otići, roditelji neka razmisle o osobi koja može otići zajedno s njim. Na taj bi način dijete dobilo poruku da su svi osjećaji u redu i dopušteni te da će se netko od odraslih pobrinuti za njega.”
Kako djeca pokazuju tugu?
Dječje reakcije na gubitak mogu biti vrlo različite. Neka će djeca plakati i biti povučena, dok će druga reagirati ljutnjom ili promjenama u ponašanju.
„Reakcije mogu biti vrlo različite i intenzivne. Djeca mogu biti ljuta, tužna, plakati, biti povučena, promijeniti ponašanje, imati teškoće sa spavanjem ili se bojati da će izgubiti još nekoga.”
Važno je, naglašava, prihvatiti i reakcije koje odraslima možda djeluju neočekivano.
„Sve su te reakcije normalne i u redu u takvim trenucima. Jako je važno djetetu dopustiti i druge reakcije – i smijeh i igru. Ako izostanu neke reakcije tuge, djetetu također treba dopustiti da je svaka reakcija i svaka emocija sasvim normalna.”
Djetetu može pomoći i zadržavanje svakodnevne rutine.
„Dobro je zadržati neku rutinu jer rutina govori da je sve u redu i da će se život nastaviti onako kako bi i trebao. Igra je nešto što djetetu pomaže da prebrodi stresne situacije pa tako i gubitak bliske i voljene osobe.”
Trebaju li roditelji pred djecom plakati?
Roditelji ponekad pokušavaju sakriti tugu kako bi zaštitili dijete. No, kako ističe Pavlović, dijete ne treba roditelja koji glumi da je dobro.
„Svakako da roditelji trebaju pokazati tugu. Dijete ne treba roditelja koji će glumiti da je dobro ili roditelja koji ne pokazuje da je tužan.”
Roditelj može jednostavno objasniti zašto plače.
„Roditelj može reći: ‘Plačem jer mi jako nedostaje baka’, ‘Tužna sam, ali bit ću dobro i brinut ću se o tebi’ ili ‘Sjetila sam se nečega pa sam počela plakati’. To je sasvim normalno i djetetu šaljemo poruku da je emocija u ovakvim trenucima opravdana i u redu.”
Kada dijete tugu pokazuje kroz igru?
Neka djeca ne žele razgovarati o smrti, ali svoje osjećaje pokazuju kroz igru, crteže ili promjene u ponašanju. U takvim situacijama dijete ne treba prisiljavati na razgovor.
„Ne treba ga prisiljavati na razgovor. Možemo razgovarati dok crtamo, sjednemo kraj njega, šetamo ili se zajedno igramo. Ne mora to biti neki ozbiljan razgovor.”
Roditelj može djetetu pomoći tako da komentira ono što vidi, bez ispitivanja i pritiska.
„Možemo potaknuti dijete na razgovor tako da govorimo o sebi – da nam netko jako nedostaje. Dijete će kroz igru pokazati što ga muči. Igra je zapravo dječji jezik koji nam jako dobro pokazuje u kakvom se stanju dijete nalazi, samo treba razumjeti taj njihov jezik.”
Kao primjer navodi jednostavnu rečenicu:
„Možemo reći: ‘Čini mi se da je ovaj lik jako tužan ili mu netko nedostaje.’ Ako dijete nešto nacrta, možemo razgovarati o tome, ali ga svakako ne treba prisiljavati niti inzistirati na razgovoru ako ga ne želi jer možemo napraviti suprotan učinak.”
Kada potražiti stručnu pomoć?
Tuga je prirodna reakcija na gubitak, no roditelji trebaju obratiti pozornost na intenzivne reakcije koje se ne smanjuju ili počinju ometati svakodnevni život.
„Ako se snažne i intenzivne reakcije ili teškoće ne smanjuju, nego se čak pojačavaju i ometaju svakodnevno funkcioniranje djeteta, dobro je potražiti stručnu pomoć.”
Među mogućim znakovima navodi:
„Ako je dijete dulje vrijeme dosta povučeno, ako je tjeskobno, ima problema sa spavanjem, intenzivne promjene ponašanja, odbija ići u školu ili vrtić, ako je došlo do bilo kakve regresije, ako ima učestale i neobjašnjive bolove u trbuhu, žali se na glavobolju, ima osjećaj krivnje ili je agresivnije nego prije – sve to može biti znak da je djetetu tuga prevelika ili da se neadekvatno nosi s nastalom situacijom i gubitkom voljene osobe.”
Što ako dijete kaže da želi umrijeti?
Posebno ozbiljno treba shvatiti izjave u kojima dijete govori da želi umrijeti ili se ozlijediti.
„Takvu izjavu nikada ne treba ismijavati, ignorirati niti umirivati riječima poput: ‘Nemoj tako pričati’ ili ‘Zašto to govoriš?’ Treba ostati miran i pokušati razumjeti što dijete zapravo govori i o čemu se radi.”
Ako dijete kaže da želi umrijeti, važno je postaviti izravno pitanje.
„Potrebno je pitati što pod time misli i ima li namjeru ozlijediti se. Takve izjave zahtijevaju ozbiljnu procjenu stručnjaka i svaki put ih trebamo shvatiti vrlo ozbiljno.”
Ponekad dijete može ponoviti ono što je čulo u okolini, ali to se ne smije unaprijed pretpostaviti.
„Možda se ne radi o tome, nego je dijete to negdje čulo pa imitira, možda je čulo u svojoj okolini, a možda zbilja osjeća krivnju. Djeca ponekad, zbog svog egocentričnog načina razmišljanja, naročito mala djeca, povežu neke vlastite riječi, misli ili ponašanja sa smrću bliske osobe. Tada im treba nježno i jasno reći da nisu kriva za smrt bake, djeda, kućnog ljubimca ili neke druge osobe.”
Kako se postaviti prema djetetu kada mu premine prijatelj?
Smrt prijatelja, školskog kolege ili vršnjaka s treninga za dijete može biti posebno traumatična. Djeca starija od osam godina uglavnom razumiju da je smrt trajna, ali još nemaju emocionalne kapacitete odraslih za nošenje s tako teškim gubitkom.
„Kada dijete izgubi prijatelja vršnjaka, to je velika trauma i veliki gubitak. Smrt prijatelja jedan je od najtežih oblika dječjih gubitaka, odmah ispod gubitka roditelja.”
Djetetu treba reći istinu, ali na način koji može razumjeti.
„Potrebna im je istina, ali u obliku koji će razumjeti. Treba biti nježan, jasan i bez traumatičnih detalja. Roditelji svakako trebaju reći djetetu što se dogodilo i ne trebaju odgađati da dijete to čuje na nekim drugim kanalima. Treba reći na jednostavan i iskren način, bez eufemizama poput ‘otišao je’ ili ‘zaspao je’.”
Ako je dijete preminulo nakon bolesti, dovoljno je dati kratko i jasno objašnjenje.
„Ako je uzrok bolest, dovoljno je reći da je dječak ili djevojčica, prijatelj ili prijateljica, bio jako bolestan.”
U slučaju nasilne smrti ili ubojstva u obitelji, potrebno je izbjegavati nepotrebne i traumatične pojedinosti.
„Ako je uzrok nasilje ili ubojstvo u obitelji, može se posebno naglasiti da je to iznimno rijetka i jako tragična situacija, ali bez detalja koji bi dodatno mogli uznemiriti dijete.”
Nakon takve vijesti djetetu je posebno važan osjećaj sigurnosti.
„Djeca u svim traumatičnim situacijama, pa tako i u ovoj, trebaju emocionalnu sigurnost. Trebaju znati da su oni i njihova obitelj sigurni i da se takve situacije ne događaju često. To im treba jako puno puta ponoviti, kao i da roditelj u svim tim situacijama ostaje uz njih i da će biti tu.”
I u ovom slučaju treba dopustiti sve emocije – tugu, ljutnju, zbunjenost, razočaranje, ali i humor.
„Djeci treba dopustiti bilo koju emociju, tugu, ljutnju, nevjericu, zbunjenost, razočaranje, bilo što što osjećaju, pa čak i humor. U nekim se situacijama kod djece može javiti i humor jer na taj način izražavaju tugu i prihvaćaju traumatične događaje, bez obzira na to koliko nam je to u nekom trenutku teško shvatiti.”
Djetetu mogu pomoći mali rituali oproštaja.
„Može pomoći napisati poruku prijatelju koji je preminuo, nacrtati mu nešto, ostaviti mu nešto za uspomenu ili zapaliti svijeću. Kroz takve male rituale djeca se mogu oprostiti od preminulog prijatelja i vratiti osjećaj kontrole nad životom, odnosno nad situacijama koje im se događaju.”
Roditelji trebaju biti spremni na ponavljana pitanja.
„Najvažnije je da je roditelj miran i strpljiv kod svih reakcija i pitanja djeteta te da bude iskren. Djeca će vjerojatno i tada, možda i kasnije, postavljati dosta pitanja i možda će ta pitanja biti ista. Treba biti jako strpljiv i znati da je to normalan dio procesa tugovanja.”
Poruka roditeljima
Na kraju, najvažnije je djetetu dopustiti da tuguje na svoj način i uz njega ostati prisutan.
„Poruka roditeljima je da puste dijete da odtuguje, da budu tu kada ono pokazuje sve svoje emocije i da mu dozvole svaku emociju. Dijete ni u tim trenucima ni u bilo kojim drugim ne treba savršenog roditelja, nego dostupnog, toplog i autentičnog roditelja koji zna pokazati i svoje emocije.”
Roditelj ne mora skrivati vlastitu bol.
„Djetetu treba zrela odrasla osoba koja će biti iskrena i dovoljno sigurna u sebe da može reći: ‘I meni je teško, i meni nedostaje. Možemo biti tužni zajedno. Sve tvoje emocije su u redu.’”
Najvažnije je, zaključuje Pavlović, da dijete ne mora zaboraviti osobu koju je izgubilo kako bi nastavilo živjeti.
„Djeca ne trebaju zaboraviti osobu koju su izgubila da bi nastavila živjeti. Trebaju naučiti kako s ljubavlju nositi uspomenu na nju i istovremeno nastaviti dalje. To može biti vrlo zahtjevno za roditelja, a osobito za dijete, ali djecu moramo utješiti i poslati im poruku da oni to mogu zajedno s nama.”