29.7.1934. - Preminuo don Frane Bulić
Prije 92 godine, 29. srpnja 1934., u Zagrebu je umro don Frane Bulić, svećenik, arheolog, povjesničar, konzervator i jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika svojega vremena.
Povodom 92. obljetnice smrti vodimo vas na vođenje koje je prošlog proljeća organizorao Arheološki muzej u Splitu. U sklopu programa “DOMNIO – Put sv. Dujma”, sudionici su imali priliku proći kroz Salonu, najveći i glavi rimski grad istočnog Jadrana. No ova šetnja nije bila tek razgledavanje ruševina – bila je to priča o čovjeku koji je tim ruševinama vratio glas.
Kustos Nino Švonja vodio je kroz slojeve povijesti, ali i kroz život jednog iznimnog čovjeka – don Frane Bulića, čije ime danas stoji kao sinonim za hrvatsku arheologiju, epigrafiju i zaštitu kulturne baštine.
Vijest o njegovoj smrti snažno je odjeknula u Splitu, Solinu, Vranjicu i cijeloj Dalmaciji. Otišao je čovjek čiji rad nije ostao zatvoren u muzejskim vitrinama i znanstvenim časopisima. Bulićeva su otkrića ljudima omogućila da jasnije razumiju gdje žive, tko je tim prostorom prolazio prije njih i kako su se kroz stoljeća oblikovali kulturni, vjerski i nacionalni identiteti Dalmacije.
Njegov posljednji ispraćaj bio je jedan od najvećih koje je Split do tada vidio. Tisuće ljudi došlo je odati počast čovjeku koji je desetljećima istraživao ostatke Salone, ranokršćanske bazilike, grobove mučenika i spomenike hrvatskih narodnih vladara.
Pokopan je ondje gdje je proveo velik dio života – među ruševinama stare Salone, u Manastirinama, na pragu bazilike salonitanskih mučenika.
Na njegovu je grobu na latinskom uklesana poruka koju je sam odabrao:
– Ovdje počiva Frane Bulić, grešnik i nedostojan svećenik, čuvajući časne pragove svetih salonitanskih mučenika.
Od Vranjica do Beča
Frane Bulić rođen je 4. listopada 1846. godine, na blagdan svetog Franje, u Vranjicu pokraj Splita.
Osnovnu školu pohađao je u Priku kod Omiša, gimnaziju u Splitu, a teologiju u Zadru od 1865. do 1869. godine. Nakon završetka studija zaređen je za svećenika.
Njegova znatiželja, međutim, nije se zaustavljala na teologiji. Otišao je u Beč, jedno od najvažnijih europskih znanstvenih središta toga vremena, gdje je studirao klasičnu filologiju, slavistiku i arheologiju.
Upravo će studij u Beču odrediti njegov budući životni put. Ondje se upoznao sa suvremenim metodama proučavanja antičkih spomenika, natpisa i arheoloških nalazišta, znanjima koja će kasnije primijeniti u Dalmaciji.
Od 1873. do 1877. godine predavao je na gimnazijama u Splitu i Dubrovniku, a akademske godine 1877./1878. ponovno boravi u Beču, gdje se dodatno usavršava u epigrafici, znanosti koja proučava stare natpise.
Po povratku mu je povjerena dužnost konzervatora zaduženog za očuvanje kulturno-povijesnih starina na području Dalmacije.
Bio je to posao kojem će posvetiti gotovo cijeli život.
Jedan čovjek vodio je tri velike ustanove
Godine 1883. don Frane Bulić postao je ravnatelj splitske gimnazije, ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu i konzervator starina.
Istodobno je surađivao u časopisu „Bulletino di archeologia e storia dalmata“, odnosno današnjem Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku, jednom od najvažnijih stručnih časopisa za arheologiju na ovom prostoru.
Danas bi poslove koje je obavljao jedan čovjek preuzele čitave ustanove, uprave i stručni timovi. Bulić je morao voditi muzej, brinuti se o nalazištima, nadzirati konzervatorske radove, organizirati iskapanja, objavljivati znanstvene rezultate i održavati kontakte s europskim stručnjacima.
I sve je to radio u vremenu kada nije bilo suvremene tehnologije, brzog prijevoza, digitalnih arhiva ni jednostavne komunikacije.
Njegov rad često je zahtijevao višednevna putovanja, ručno prepisivanje natpisa, mukotrpno spajanje kamenih ulomaka i dugotrajno proučavanje pisanih izvora.
Saloni je vratio glas
Najveći dio Bulićeva znanstvenog rada bio je vezan uz Salonu, glavni grad rimske provincije Dalmacije i jedno od najvažnijih antičkih nalazišta na istočnoj obali Jadrana.
Prije njegova sustavnog djelovanja brojni su ostaci Salone bili zatrpani, zapušteni, ugroženi gradnjom ili izloženi krađi i raznošenju kamena.
Bulić nije Salonu promatrao samo kao skup ruševina. Za njega je svaki kameni ulomak bio dio velike priče o ljudima koji su ondje živjeli, vjerovali, umirali i ostavljali tragove svojega postojanja.
Vodio je iskapanja na brojnim salonitanskim lokalitetima, osobito na Manastirinama, Kapljuču, Marusincu i Gospinu otoku.
Na Manastirinama je otkrio ostatke velike ranokršćanske bazilike i grobove povezane sa salonitanskim mučenicima, među kojima su bili Venancije i Dujam iz vremena progona kršćana pod carem Dioklecijanom.
Njegova istraživanja bila su presudna za razumijevanje najranije povijesti kršćanstva u Dalmaciji.
Bulić je proučavanjem arheoloških nalaza i natpisa pokazao da sveti Dujam nije bio učenik svetog Petra, kako je to dugo tvrdila predaja, nego salonitanski biskup i mučenik iz Dioklecijanova vremena.
Bio je to važan znanstveni iskorak kojim je povijesne činjenice odvojio od kasnije crkvene tradicije.
Otkriće Trpimirova natpisa
Don Frane Bulić nije istraživao samo antičku Salonu i ranokršćanske spomenike. Posebno ga je zanimala i starohrvatska povijest.
Godine 1891. u Rižinicama kod Solina pronašao je kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira.
Taj je nalaz postao jedan od najvažnijih materijalnih tragova iz vremena hrvatskih narodnih vladara. Trpimir, koji je vladao u 9. stoljeću, u povijesnim se izvorima pojavljuje kao knez Hrvata i utemeljitelj dinastije Trpimirovića.
Bulić je razumio da se nacionalna povijest ne može graditi samo na legendama i kasnijim predajama. Trebala je imati materijalne dokaze – kamen, natpise, ostatke crkava i grobova.
Upravo je takve dokaze sustavno tražio.
Sarkofag kraljice Jelene promijenio je hrvatsku historiografiju
Jedno od najvećih Bulićevih otkrića dogodilo se 28. kolovoza 1898. godine na Gospinu otoku u Solinu.
Tijekom istraživanja pronađeni su ulomci sarkofaga hrvatske kraljice Jelene, supruge kralja Mihajla Krešimira II. i majke kralja Stjepana Držislava.
Natpis je bio razbijen u više desetaka fragmenata. Bulić je krhotine pažljivo spojio i uspio rekonstruirati njegov tekst.
U natpisu je, među ostalim, bilo zapisano da je Jelena bila majka kraljevstva i zaštitnica siročadi i udovica.
Sarkofag kraljice Jelene bio je iznimno važan jer je omogućio povezivanje članova hrvatske vladarske dinastije i potvrđivanje njihova rodoslovlja.
Povjesničari ga i danas smatraju jednim od najvažnijih pisanih spomenika hrvatskoga ranog srednjeg vijeka.
Otkriće je u tadašnjoj Hrvatskoj izazvalo veliko oduševljenje. Vijest se proširila diljem zemlje, isticale su se hrvatske zastave, a zvona su se oglašavala u Splitu, Solinu i okolnim mjestima.
Don Frane Bulić iz zemlje nije izvukao samo kameni spomenik. Izvukao je dokument koji je Hrvatskoj vratio dio izgubljene povijesti.
Otkrio je crkve hrvatskih vladara
Za radova na Gospinu otoku Bulić je otkrio i temelje crkve svete Marije te crkve svetog Stjepana.
Riječ je o prostoru koji je bio povezan s hrvatskom vladarskom kućom i u kojem su pokapani članovi kraljevske obitelji.
Istraživao je i lokalitete u Kaštelima, gdje je pronašao crkvu svete Marte na području Bijaća.
Upravo je prema Bijaćima 1894. godine osnovano društvo „Bihać“, čiji je cilj bio istraživanje i zaštita spomenika iz razdoblja hrvatskih narodnih vladara.
Bulićev učenik Lovre Katić zapisao je da je crkvu svete Marte podigao knez Trpimir, isti onaj vladar koji se u ispravi iz 852. godine nazvao knezom Hrvata.
Za Bulića je istraživanje tih lokaliteta bilo više od znanstvenog posla. Smatrao je da narod koji ne poznaje svoju povijest teško može razumjeti vlastitu sadašnjost.
Zbog hrvatskih stavova prisilno je umirovljen
Don Frane Bulić nije bio samo znanstvenik i svećenik. Bio je i politički angažiran čovjek.
Biran je za zastupnika u Dalmatinski sabor u Zadru, a potom i za zastupnika u Carevinsko vijeće u Beču.
Otvoreno se zalagao za političko sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i suprotstavljao autonomaškoj i talijanaškoj politici.
Zbog njegovih nacionalnih i političkih stavova vlasti mu nisu bile naklonjene.
Godine 1896. namještena mu je afera povezana s navodno poderanom slikom cara Franje Josipa. Nakon toga prisilno je umirovljen s mjesta ravnatelja splitske gimnazije.
Umirovljenje, međutim, nije zaustavilo njegov rad.
Nastavio je voditi Arheološki muzej, baviti se konzervatorskim poslovima, istraživati Salonu i objavljivati znanstvene radove.
Split i Solin doveo je na svjetsku znanstvenu kartu
Svojim ugledom don Frane Bulić najviše je pridonio održavanju Prvog međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu 1894. godine.
U Dalmaciju su tada stigli vodeći europski stručnjaci koji su se na licu mjesta upoznali s ostatcima Salone, Dioklecijanove palače i drugim važnim spomenicima.
Bio je to događaj od iznimnog značenja. Split i Solin postali su mjesta susreta svjetske znanosti, a Salona je potvrđena kao jedno od najvažnijih ranokršćanskih nalazišta u Europi.
Bulić je surađivao s brojnim domaćim i inozemnim znanstvenicima, akademijama i arheološkim društvima.
Bio je suradnik velikog međunarodnog projekta „Corpus inscriptionum Latinarum“, u sklopu kojega su se prikupljali i objavljivali latinski natpisi s područja nekadašnjega Rimskog Carstva.
Njegovim radom i međunarodnim vezama Salona je prestala biti samo lokalni arheološki lokalitet. Postala je dio europske znanstvene karte.
Branio je hrvatsko pravo na istočni Jadran
Bulić je svoj znanstveni ugled koristio i u politički iznimno osjetljivim trenucima.
Nakon Prvog svjetskog rata sudjelovao je u nastojanjima da se na Pariškoj mirovnoj konferenciji obrani hrvatsko pravo na istočnu obalu Jadrana.
Talijanski teritorijalni zahtjevi tada su obuhvaćali velike dijelove Dalmacije, a Bulić je svojom stručnošću, poznavanjem povijesti i međunarodnim ugledom argumentirao kulturnu, povijesnu i nacionalnu pripadnost ovoga prostora.
Za njega proučavanje prošlosti nije bilo bijeg od sadašnjosti.
Povijest je smatrao temeljem svijesti i sredstvom kojim se može braniti pravo naroda na vlastiti prostor i identitet.
Ostavio je golemo pisano djelo
Don Frane Bulić bio je iznimno plodan autor.
Pisao je članke, studije, stručne rasprave, izvještaje s iskapanja i knjige o antičkoj, ranokršćanskoj i hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti.
Među njegovim najvažnijim djelima nalaze se „Hrvatski spomenici u kninskoj okolici“, „Po ruševinama staroga Solina“, „Car Dioklecijan“, „Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu“, „Palača cara Dioklecijana u Splitu“ i „Stopama hrvatskih narodnih vladara“.
Pisao je i o salonitanskim biskupima, splitskim nadbiskupima, svetom Jeronimu, dolasku Hrvata, arheološkim istraživanjima u Dalmaciji i brojnim pojedinačnim spomenicima.
Njegovi su radovi postavili temelje mnogim kasnijim istraživanjima.
Dio njegovih zaključaka znanost je s vremenom nadopunila ili preispitala, što je prirodan dio znanstvenog razvoja, ali golem opseg njegova terenskog, konzervatorskog i izdavačkog rada ostao je neupitan.
Svoj je grob pripremio desetljećima prije smrti
Jedan od najupečatljivijih detalja Bulićeva života vezan je uz njegovu vlastitu grobnicu.
Još za života dao je pripremiti antički sarkofag u kojem će biti pokopan. Sarkofag je bio pronađen u Segetu, a njegovu je obradu povjerio klesaru Pavlu Biliniću, učitelju Ivana Meštrovića.
Ukrašen je ranokršćanskim motivima, likom Dobrog pastira, kristogramima i prikazom moliteljice.
Bulić nije želio počivati u reprezentativnoj grobnici udaljenoj od prostora svojega rada. Odabrao je Manastirine, mjesto na kojem je istraživao tragove najstarije salonitanske kršćanske zajednice.
Pokopan je na pragu bazilike, među mučenicima čije je grobove i povijest cijeloga života proučavao.
Njegov skromni epitaf snažno odudara od veličine njegova djela:
– Ovdje počiva Frane Bulić, grešnik i nedostojan svećenik.
Sprovod kakav Split nije zapamtio
Nakon smrti u Zagrebu njegovo je tijelo preneseno u Split.
Posljednji ispraćaj pretvorio se u veliki javni događaj. Građani, svećenstvo, znanstvenici, političari, predstavnici ustanova i brojni poštovatelji došli su se oprostiti od čovjeka koji je desetljećima bio jedno od najprepoznatljivijih lica kulturnog i znanstvenog života Dalmacije.
Njegovi posmrtni ostatci bili su izloženi u Arheološkom muzeju i Sjemeništu, nakon čega je pogrebna povorka krenula prema Saloni.
Tisuće ljudi ispratile su ga do Manastirina.
Bio je to sprovod kakav Split nije zapamtio.
Nije se pokapao samo svećenik ili ravnatelj muzeja. Pokapao se čovjek koji je spasio nebrojene spomenike, otkrio grobove prvih kršćana i hrvatskih vladara te prošlost Dalmacije približio znanstvenicima i običnim ljudima.
„Iz kamena povijest, a iz povijesti svijest“
Lovre Katić zapisao je da je don Frane često govorio kako kulturan čovjek mora poznavati opću povijest jer bez nje ne može razumjeti ni prošlost vlastitoga naroda.
Njegov odnos prema prošlosti nije značio zatvaranje u nostalgiju ili nekritičko veličanje starih vremena.
Bulić je razumio da sadašnjost nastaje kao posljedica svega što joj je prethodilo. Zato je podjednako predano istraživao ilirske, grčke, rimske, ranokršćanske i srednjovjekovne hrvatske spomenike.
Posebnu je radost, ipak, pronalazio u otkrivanju crkava, grobova i dvorova hrvatskih knezova i kraljeva.
Katić je njegovu životnu i političku filozofiju sažeo riječima:
– Raditi na svakom koraku za narod, a ne za sebe, imati čist i određen pravac i ne skretati ni desno ni lijevo od zacrtanog smjera.
Don Frane Bulić znao je da kamen sam po sebi ne govori.
Potrebni su znanje, upornost i ljubav kako bi se iz razbijenog natpisa, zatrpanog zida ili zaboravljenog groba ponovno izvukla ljudska priča.
Upravo je zato njegova poznata misao postala svojevrsni sažetak cijeloga njegova života:
„Iz kamena povijest, a iz povijesti svijest.“
Devedeset i dvije godine nakon njegove smrti te riječi nisu izgubile značenje.
Don Frane Bulić i dalje počiva na pragu bazilike u Manastirinama, među ostatcima Salone kojoj je vratio glas. Njegovo djelo, međutim, živi u Arheološkom muzeju, u knjigama, natpisima, crkvama i sarkofazima koje je otkrivao i čuvao.
I u svijesti da povijest nije nešto što pripada samo prošlosti.
Ona je temelj na kojem razumijemo tko smo danas.